Prema novom zakonu, policija može da odredi mjesto za demonstracije, na lokaciji koju ona smatra prikladnom, a koja je najčešće daleko od očiju zvaničnika.
Foto: klix
Veliki protesti u Bosni i Hercegovini održani u februaru prošle godine predstavljaju jedan od najdramatičnijih događaja u regiji nakon ratnih sukoba 1990-ih. Iako su lokalne elite i strani upravljaći tvrdili da su čuli prošlogodišnju protestnu poruku stanovnika jedne od najsiromašnijih evropskih zemalja, njihova su se nastojanja sprječavanja budućih nemira po svemu sudeći svela na – bolje opremanje policije i kažnjavanje nezadovoljnika.
Više od stotinu osoba koje su učestvovale u protestima u BiH tokom februara 2014. godine dobilo je prekršajne prijave. Nije zanemariv ni broj onih koji su dobili krvične prijave, naročito u Mostaru, a u oktobru je počelo i suđenje protiv dvojice učesnika protesta pred Sudom BiH. Iz policije Tuzlanskog kantona saznajemo da su dalje istrage u toku, što znači da bi mogle rezultirati sa još prijava. Za sad, barem kada je riječ o prekršajnim prijavama, većina je odbačena na sudovima. Ovi bespotrebni procesi i izgubljeni slučajevi koje je policija vodila protiv građana su na kraju opet morali platiti građani koji su izašli na proteste da iskazali nezadovoljstvo zbog postojećeg stanja, koje podrazumijeva i nezadovoljstvo policijom.
Koliko procesa je pokrenuto protiv radnika koji svakodnevno protestuju širom BiH skoro je nemoguće utvrditi. U Tuzli, u kojoj su protesti osobito česti, radnici se redovno žale na policijski tretman. Početkom oktobra, inače jedva funkcionalna Vlada Tuzlanskog kantona, uspjela je donijeli novi Zakon o javnom okupljanju. Za razliku od drugih zakona koji se u BiH slabo sprovode, ovaj je odmah ušao u upotrebu. Prvih kišnih i hladnih dana oktobra, dok se grupa radnika Tvornice transportnih uređaja (TTU) Tuzla kretala prema zgradi Vlade kako bi održali najavljene proteste, policija ih je zaustavila na pola puta. Pri tome je došlo do naguravanja sa radnicima, a neki su i privedeni.
Prema novom zakonu, policija može da odredi mjesto za demonstracije, na lokaciji koju ona smatra prikladnom, a koja je najčešće daleko od očiju zvaničnika. Nakon što je Zakon usvojen, ministar unutrašnjih poslova ovog kantona Husein Topčagić izjavio je za medije kako će građani “koji se budu javno okupljali ubuduće od zgrada institucija biti udaljeni po procjeni policijskog organa u odnosu na sigurnosnu procjenu u datom trenutku, a to može biti između 10 i 1500 metara.”
Ometanje saobraćaja i drugi politički prijestupi
I prije nego su donijele ovaj zakon, vlasti Tuzlanskog kantona su se potrudile da narede policiji da radnike drže podalje od njih. Tako je skoro na svakom protestu – a u Tuzli to znači svaki dan – između radnika i institucija stajao kordon policije, nerijetko pod punom opremom čija jedina svrha (s obzirom da su radnici naoružani jedino transparentima) bila zastrašivanje. To je uostalom i svrha prijava koje uglavnom bivaju odbačene pred sudovima.
Prema informacijama iz ureda za informisanje policije Kantona Sarajevo, u tom su kantonu pokrenuti prekršajni postupci protiv 54 učesnika protesta u februaru 2014. godine. Protiv 36 lica, stoji u saopćenju, pokrenut je prekšajni postupak zbog ugrožavanja saobraćaja. Od učesnika protesta saznajemo da su dobijali prekršajne prijave u kojima su terećeni da su na dane protesta stajanjem na ulici ometali saobraćaj. Većina ovih prijava je na sudu završila u korist učesnika protesta uz odbacivanje svih navoda policije. Iz MUP-a Kantona Sarajevo su nas obavijestili i da su protiv dvije osobe pokrenuli postupke zbog posjedovanja oružja, protiv 16 zbog kršenja javnog reda i mira, te da su dva prekršajna postupka pokrenuta protiv osoba koje su identifikovali kao organizatore javnog skupa, odnosno protesta.
Krivični postupak je pak pokrenut protiv dvije osobe. Predmet je završio na Sudu BiH, a suđenje je počelo 19. oktobra. Obje osobe se terete za paljenje zgrade Predsjedništva tokom protesta 2014. godine. Policiji i istražnim organima je trebalo više od godine da podignu ovu optužnicu koja sada stoji – upućeni kažu na klimavim nogama – kao prijetnja nad svim drugim učesnicima protesta, ne samo u Sarajevu. U Tuzli su pak policajci preduzeli “54 represivne mjere”, kako stoji u odgovoru MUP-a TK “u skladu sa pozitivnom zakonskom legislativom, s tim da je u saradnji sa drugim agencijama za provedbu Zakona i nadležnim tužilaštvima nastavljen rad na dokumentovanju predmeta ‘Februarski protesti 2014.'”
Primat pendreka nad socijalom
Policija u Mostaru također još uvijek vodi slučajeve protiv učesnika protesta iz februara 2014. godine, no oni nisu odgovorili na upite o broju podignutih prekšajnih ili krivičnih prijava, niti da li ima drugih postupaka protiv učesnika radničkih protesta. Od samih aktivista saznajemo da je bilo na desetine prijava protiv njih, da su sve završile na sudu i da je većina, kao i u Sarajevu, odbačena. Na konferenciji za medije održanoj prošle godine, predstavnici MUP-a su objavili da su podigli prijave protiv 43 osobe, među kojima su i četiri maloljetnika. No, saznajemo od aktivista, tamošnja policija je pokrenula i krivični postupak protiv 12 osoba zbog paljenja zgrade kantonalne vlade. Podsjećamo, demonstranti u Mostaru su na početku protesta u februaru uz ovu zgradu zapalili Gradsku vijećnicu, zgradu Gradske uprave, kantonalne Skupštine te sjedišta Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice.
Kako u Bosni i Hercegovini skoro ne funkcionišu nevladine organizacije koje se bave nadzorom nad radom institucija kakva je policija, teško je doći do bilo kakvih zbirnih podataka o tome kako policija tretira učesnike protesta bilo koje vrste, odnosno o tome koliko se poštuje pravo na slobodu okupljanja. Nema ni organizacija koje pružaju pravnu pomoć u ovakvim situacijama, pa su demonstranti prisiljeni snalaziti se sami.
Podsjećamo da su još prošle godine nakon protesta mediji u BiH pisali o tome kako je policija na svim nivoima u BiH lako i brzo donijela odluke kojima pooštrava mjere i ovlasti kako bi mogli reagovati u slučaju novog talasa protesta. Tokom prošle godine, u jednoj od najsiromašnijih zemalja Europe, potrošeno je najmanje 23 miliona maraka za novu opremu i vozila za suzbijanje demonstracija. Policajci često nemaju platu, ili nije adekvatna, ali imaju nove šljemove, pendreke, suzavce, uniforme. Također su gotovo sva ministarstva unutrašnjih poslova u BiH uposlila dodatne policajce. Najviše novca utrošila je policija u Tuzli. U Sarajevu je nakon protesta tadašnji skupštinski zastupnik, danas premijer Kantona, Dino Konaković, rekao kako želi da sarajevska policija bude “najopremljenija u državi”. “Nećemo uzeti pare od opremanja policije da bi rješavali socijalne slučajeve”, izjavio je Konaković u februaru 2014. godine.
Slabi rezultati “reformi”
Istovremeno, Ured ombudsmena iz godine u godinu bilježi sve više žalbi na rad policije, a većina se odnosi na statusna prava policijskih službenika, provođenje natječajnih procedura vezanih za nova zapošljavanja u policiji, prekomjernu upotrebu sile, te rad i postupanje policije prema građanima. Ombudsmeni su ukazali i kako tokom 2014. godine, mehanizmi unutrašnje kontrole u policiji nisu dali željene rezultate. “Građani, radi zaštite svojih prava, u slučajevima kada postoji sumnja da su ta prava narušena od policije, koriste mehanizme unutrašnje kontrole i najčešće se obraćaju Jedinicama za profesionalne standarde i Odborima unutrašnje kontrole, sa kojima nisu zadovoljni. Ukazano je da organi unutarnje kontrole u veoma malom broju slučajeva, nakon provedenih postupaka, utvrde odgovornost policijskih službenika. Najveći broj odluka ovih organa je da nisu mogli utvrditi osnovanost niti neosnovanost žalbi građana”, stoji u godišnjem izvještaju ombudsmena.
No situacija sa policijom i poštivanjem prava građana nije, čini se, puno bolja ni u regionu. Regionalna mreža organizacija civilnog društva Pointplus nedavno je objavila rezultate istraživanja prema kojima čak 91% građana u regionu smatra da politika ima utjecaja na rad policije. Isto istraživanje pokazuje kako građani policiju vide kao “bezobraznu, korumpiranu i neobrazovanu”. Zaključak ovog istraživanja jest da je neophodno raditi na reformi policije. Jedino što je mreža čini se zaboravila jeste da je policija u BiH više od 10 godina prolazila reforme pod kontrolom međunarodne zajednice (koja je i danas često angažovana u obukama i radu sa policijom), ali čini se sa malo rezultata. O slobodi okupljanja se u BiH sve rjeđe i govori, a svaka prekršajna prijava protiv građana koji učestvuju u mirnim protestima tu slobodu čini sve nedostupnijom.
Piše: Nidžara Ahmetašević, Bilten