Izvor fotografije: Getty Images
Tako dakle ovdje, u srcu kapitalizma, funkcioniše socijalna država. Kad se pametni slože, i ovako može.
Goran Sarić, Iz Zemlje Lala i Kanala za prometej.ba
Juče nam je baš bila gužva u kući. Iako sam zbog ženinog oporavka nakon operacije uzeo dvije sedmice odmora, moradoh ustati već u sedam, jer u pola osam dolazi liftmajstor, na godišnji pregled lifta na unutrašnjim stepenicama.
Ali, svako zlo za neko dobro. Taj lift sam dobio prije dvije godine, kad mi je amputirana noga, pa više nije bilo šanse da se na sprat penjem uskim, strmim stepenicama. Sad ga, eto, koristi i supruga.
Nakon toga nam dolazi patronažna sestra. Supruzi u prošli ponedjeljak ugrađen vještački kuk – čelična “čašica” s titanom i keramičkom kuglom – pa joj “sestrica” u bijelom pomaže pri tuširanju i oblačenju. Inače, supruga stanom i dvorištem već šeće sama, uz pomoć štaka.
Možda vam je čudno što moja dama, samo četiri dana od operacije, još uvijek nije u bolnici? Nema ovdje izležavanja! Kažu da samo jedan bolnički dan državu košta preko hiljadu eura! Zato te ovdje – sve pravdajući se da se organizam tako brže i bolje oporavlja, čak i nakon ne baš jednostavnog hirurškog zahvata brzo “šupiraju” iz bolnice.
Ovo o skupom bolničkom danu je vjerovatno istina. O luksuzu u ovdašnjim bolnicama detaljno sam pisao u knjizi “Tri hefte do neba”. Što se toga tiče, ni supruga se nije mogla požaliti. Sama u prostranoj sobi okrečenoj nježnim bojama, sa zasebnim kupatilom, tv-om, finim pogledom na okolno zelenilo… I, što je veoma važno, svi su u toj maloj klinici veoma ljubazni. Od hirurga do čistačice, od medicinske sestre do anesteziologa… Čak ti “pokretni bibliotekari” donose knjige u krevet! A ako bi se, po našem starom, lošem običaju, nedajbože drznuo da doktoru pokušaš turnuti koju “crvenku” u džep, ovaj bi te pogledao kao kakvog urođenika. Pobogu, pa čovjek samo radi svoj posao?!
Riječ-dvije o ustroju holandskog zdravstvenog osiguranja. Ovdje svi, zdravi i bolesni, plaćaju godišnje 385 eura na ime “sopstvenog doprinosa”. Sve troškove u okviru te sume: lijekove, zavoje, flastere… plaćaš sam, a sve iznad toga pada na “leđa” države. Mladoj i zdravoj raji je to često previše. Ali ako, kao sad nas dvoje, zapadneš u ozbiljne zdravstvene probleme, onda je to prava sitnica. Jer, ovako, dok kao Gluhi i Slijepi, nesigurno bazamo stanom, treba nam ruka spasa.
Sve ima svojih prednosti. Došlo je, znači, do toga da i ja, “svježi” invalid, sve sa štapom i protezom, nekome pomažem! Idem u sitnu nabavku – veću “fasungu” naručujemo putem interneta – autom prilagođenim za moj hednikep vozim “mladu” na preglede, pravim doručak… Čak sam juče, uz njenu pomoć i “superviziju”, skuhao i ručak! Ništa spektakularno, običan vok, ali takav poslije kojeg nijedno od nas nije dobilo “trčitis”. Za apsolutnog početnika u stvarima oko šporeta i kutlače – i to je već nešto.
Poslije liftmajstora i patronažne, dolazi žena koja nam jednom sedmično čisti stan. Tu “čistunicu” mi, kao manje validnom, besplatno šalje država.
Žena tako dođe, počisti i sredi cijeli stan, i ode. Doduše, po mjerilima moje domaćice, nije to baš savršeno, ali… Poklonjenom konju se ne gleda u zube, zar ne?
Dok ona radi “sve u šesnaest”, neko zvoni na vrata. Stariji, sijed čovjek u oranje kombinezonu. Zove da izađem van. Poslali ga iz opštine da na malom parkiralištu pred našom kućom postavi saobraćajni znak za mjesto rezervisano za invalide, s registracijom mog auta na pločici. Da se zna da je to moje, i samo moje mjesto, i da ne moram puno hodati.
Malo docnije, i to je čas posla obavljeno.
Kad su svi otišli, osjetih olakšanje, ali i neku vrstu ganutosti. U ovu sam zemlju došao prije četvrt vijeka, kao nezvani gost. A vidi ovo sad!
Tako dakle ovdje, u srcu kapitalizma, funkcioniše socijalna država. Kad se pametni slože, i ovako može.
Ovdje odmah moram naglasiti da nipošto nisam oduševljen baš svim segmentima života u Holandiji. Ima tu i krupnih mana. One se, ako mene pitate, prevashodno odnose na spoljnu politiku, koja još tamo od Drugog svjetskog rata slijepo slijedi Ameriku. Šta god Ameri uradili, gdje god zabrljali i uprskali – a već odavno ništa drugo i ne rade! – Holanđani prema njima ostaju preblagi. Kao prema zločestom, ali opet svome djetetu. U svijetu velikih gibanja i promjena, po meni, glupo i kratkovido. Biće da iza svega stoje viši, poglavito finansijski interesi. Kažu da u američkim bankama još uvijek leži značajan dio ovdašnjih zlatnih poluga.
Ali ostavimo sad to. Samo sam htio pokazati da nisam slijepo zaljubljen u sve u mojoj novoj zemlji. Uostalom, nijedna država nije toliko dobra da je ne bi moglo, i trebalo kritikovati. Ali da je Holandija jaka, i dobra socijalna država, u to nema nikakve sumnje. Za mene država nije patetični zanos, nisu to ni himna i zastava, urlanje i nibusanje u “grudi junačke”. Ona ne bi smjela biti “skup interesa nekorisnih ljudi”, nego, kako reče veliki pisac, javni servis, složeni sistem čije bi rukovodstvo moralo djelovati za dobrobit svih njegovih korisnika.
Inače bi moglo biti brzo “šupirano” iz udobnih fotelja, kao moja supruga iz one bolnice, zar ne?