Teško sam podnio prošlu sedmicu, a mogu samo zamisliti kakva je to sedmica bila, i šta nosi budućnost, za stanovnike – narode – Afganistana.
Skoro 20 godina nakon što je započet, poslije dešavanja 11. septembra, ovaj dugi rat u Afganistanu, jedan od najokrutnijih ratova u mojoj generaciji, neočekivano je došao do svog očekivano tragičnog kraja.
Nije mi sigurno žao što vidim da je završen, ali teško je izbjeći osjećaj dubokog žaljenja zbog pogrešnosti takvog rata. Kad sam nedavno razgovarao sa Danielom Ellsbergom, on je istakao da ni jedan od nas dvojice nije u potpunosti pacifista. Dan i ja se slažemo se, i čak smo to naše slaganje i zvanično saopštavali, da su neki ratovi pogrešni, ali ako možemo zamisliti „pravedan“ rat – ili barem manje nepravedan rat – postoje pogrešni načini da se takav rat vodi, a posebno postoje pogrešni načini da se takav rat okonča. Kad malo dublje analiziram, postoje i pogrešni načini za započinjanje ratova – to je, naime, odbijanje da se objavi rat.
Rat u Afganistanu nije bio jedan od takvih ratova – nije bio opravdan rat. Bio je pogrešan, i zauvijek će biti pogrešan, što znači da je odlazak prava odluka.
Ipak, bilo je trenutaka kad sam želio uzeti Afganistan, okrenuti ga naglavačke i tresti ga toliko dugo dok svi teroristi ne ispadnu iz njega, poput škorpiona iz čizme. Većina Amerikanaca imala je isti taj osjećaj u jesen 2001. godine, a i ja zajedno s njima. Imao sam 18 godina i o svemu sam imao pogrešno mišljenje u tolikoj mjeri da je izgledalo kao da se takmičim u nekoj kategoriji pogrešnih mišljenja. Zapravo sam vjerovao u većinu stvari koje sam čuo na TV-u, iz „službenih izvora“ – ne baš u sve što sam čuo, ali u dovoljno toga. Vjerovao sam našim vlastima, bar sam vjerovao da znaju više o Afganistanu nego ja, a onda su mi rekli ovo: da talibani koji su na vlasti u Afganistanu pružaju utočište Al-Kaidi i da nas i talibani i Al-Kaida mrze zbog naših sloboda. Mojom mladalačkom ispravnošću manipulirali su mediji sve dok plamen nije dogorio, mijenjajući boje iz crvene u bijelu i plavu – plamen koji je mogao spaliti sve oko sebe, ali je mogao biti i svjetionik u tami.
Zato sam se i obavezao: da pobijedim „neprijatelje slobode“, ili da nam neprijatelj postane… pošten, pravičan, demokratski. Moto američkih specijalaca bio je za mene kao mladog čovjeka udica s tako savršenim mamcem da je njegova privlačnost bila neodoljiva: De Oppresso Liber – „Osloboditi potlačene“.
Sramotno je da mi je trebalo jako dugo, gledajući sa moje tehnokratske pozicije u CIA-i, a kasnije i NSA-u, da shvatim prirodu svog posla: pretvaranje interneta – oslobađajućeg, demokratizirajućeg alata – u mehanizam potlačivanja. No, prije nego što sam napravio taj korak ka jasnijem razumijevanju stvari, pokušavao sam shvatiti prirodu naših nasilnih operacija u Afganistanu, a posebno u Iraku.
“U borbi protiv terorizma ste – ili s nama ili protiv nas”, rekao je Bush mlađi. Ali nikada nije definirao ko je tačno neprijatelj. Ako pogledate malo dalje od pukog etiketiranja, teroristi su samo ubice s političkim motivima: obični kriminalci. Dakle, jesu li države naši neprijatelji ili su to kriminalne grupe unutar tih država? I da li tim kriminalnim grupama dirigiraju države u kojima te grupe operišu, ili njima dirigiraju druge države, i na koji način? A ako smo s kriminalcima postupali na način na koji smo postupali s državama, zar ih time nepotrebno ne dovodimo do ranga na kojem su oni skoro isti kao mi? Zar zamjenom vojne operacije policijskom operacijom ne stvaramo jedan opasan presedan za budućnost? Ova pitanja proširila su se poput mreže – ribarske mreže i u njoj smo se svi koprcali.
Ne pokušavam tvrditi da sam sve ovo odmah shvatio. Nisam. Bio je to proces, pokrenut racionalizacijom – refleksom uma koji očajnički želi pobjeći od neizbježno negativnog zaključka. Upravo zato što mi je namjera bila činiti dobro, teško je prihvatiti da sam time postao dio nečeg što je loše – možda čak i nečeg što je moralno neispravno.
Namjerama su bili popločani putevi do Kabula, do pakla koji smo sami stvorili.
Ali, to bi moglo biti dobronamjerno objašnjenje. Jer usprkos pričama o demokratizaciji Afganistana, nikada nije bilo jasno da je Afganistan to protiv čega se borimo. Zar se nismo borili protiv talibana? Ili Al-Kaide? I zar njih nije podržavao Pakistan? A šta je sa Saudijskom Arabijom?
Na koncu, mi Amerikanci smo se borili sami protiv sebe, ili protiv naše američke vlasti, kad smo shvatili da je agonija događaja od 11. septembra ispolitizirana. Od svih klišea koje će ovaj novi izgubljeni rat ponovo izbaciti u prvi plan – „Afganistan: grobnica imperija“, „nikada se ne upuštajte u kopneni rat u Aziji“ – najbanalniji kliše koji je ujedno i najtačniji je da smo sami sebi najveći neprijatelj.
Tek nekoliko sati prije nego što sam sjeo da napišem ovaj tekst, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država održao je govor u kojem je pokušao obraniti časnost ovog rata – ta odbrana je, iskreno rečeno, bila uvredljiva, a mislim da je najuvredljivija bila za porodice ranjenih i poginulih. Predsjednik Biden je zatim ustvrdio da je naš bivši saveznik, Osama bin Laden, izveden pred lice pravde, što je naša plemenita laž. On je mogao biti izveden pred lice pravde, ali smo ga umjesto toga ubili.
Nije čak ni bio u Afganistanu.
Ako se iz ovog tragičnog nastavka Sajgona mogu izvući neke pouke, budite sigurni da ih nećemo izvući. Mi ćemo samo sjediti po strani dok se građani Afganistana – a mnoge od njih su obmanula američka obećanja, kao što su obmanula i same Amerikance – grčevito se drže nade i grčevito se drže aviona i padaju s njih, gubeći živote u pustinji teokratske vladavine. Neki će reći, nisu se borili! Dobili su što su zaslužili! Na što im ja odgovaram: “A šta to mi zaslužujemo?”
Razjedinjena zemlja koju čine zaraćena plemena, nesposobna da od nje naprave cjelinu u kojoj ima dovoljno mjesta za sve; nesposobna da prevaziđu površne razlike u pripadnosti različitim sektama i razlike u identitetu kako bi osigurala zajedničku odbranu, unaprijedila opšte blagostanje i osigurala blagodati slobode za sadašnje i buduće generacije, te stoga nestaju – u jednom kratkom dahu – nikada ne stižući na obećanu obalu.
Danas se ovaj opis odnosi na Afganistan. Sutra bi se mogao odnositi i na moju zemlju.
Izvor: Edward Snowden, edwardsnowden.substack.com
Prevod: Nomad
