Ovaj je skup inspiriran argentinskim fenomenom empresas recuperadas por sus trabajadores, odnosno pokretom zauzimanja i samoupravljanja tvornicama koji se javlja početkom 2000-ih uslijed neoliberalnog restrukturiranja. Danas takav pokret u Latinskoj Americi broji više od 300 poduzeća kojima upravlja oko 13.000 radnika, a gotovo se sva poduzeća zakonodavno i organizacijski oslanjaju na zadruge koje imaju dugu tradiciju postojanja.
Zauzimanje, revitalizacija, radničko samoupravljanje te izgradnja solidarne ekonomije bile su središnje teme 2. Euromediteranskog skupa o radničkoj ekonomiji održanog u Solunu 28. – 30. listopada ove godine. Ovaj je skup inspiriran argentinskim fenomenom empresas recuperadas por sus trabajadores, odnosno pokretom zauzimanja i samoupravljanja tvornicama koji se javlja početkom 2000-ih uslijed neoliberalnog restrukturiranja. Danas takav pokret u Latinskoj Americi broji više od 300 poduzeća kojima upravlja oko 13.000 radnika, a gotovo se sva poduzeća zakonodavno i organizacijski oslanjaju na zadruge koje imaju dugu tradiciju postojanja.
Recentnija iskustva europskih perifernih zemalja s politikama neoliberalnog restrukturiranja, rastućom demontažom javnih servisa i izostankom snažnijeg institucionalnog otpora lijevih parlamentarnih stranaka ili sindikalnih organizacija, otvorila su prostor novim društvenim inicijativama. One izlaz iz postojeće situacije nalaze u samoorganiziranju i eksperimentiranju s formama koje idu onkraj dominantnih društveno-proizvodnih odnosa.
Na poticaj argentinskog istraživača Andrésa Ruggerija, koji se bavi istraživanjem i međusobnim povezivanjem samoupravnih poduzeća u Latinskoj Americi i Italiji, održan je 1. Euromediteranski skup o radničkoj ekonomiji u Marseilleu 2014. godine u tvornici biljne prerade i pakiranja čaja Fralib. Skupu su prisustvovali aktivisti, istraživači, sindikalisti i radnici okupiranih tvornica u Italiji, Francuskoj i Grčkoj koji su tek počinjali osmišljavati samoupravne modele i razmjenu proizvodnih dobara na principima solidarne ekonomije. Budući da se radilo o pokušaju međunarodnog povezivanja, na skupu je donesena odluka da se svake dvije godine organizira sličan susret koji bi poslužio kao prostor za evaluaciju kontinuiteta rada na umrežavanju postojećih inicijativa za samoupravljanje i integraciju novih diljem europskoga Juga.
Slijedom toga, ovogodišnji je skup održan u Solunu. Cilj mu je bio osvrnuti se na kvalitativne pomake u suradnjama u odnosu na protekle dvije godine, okupiti nove aktere, i razviti metode za poboljšanje međunarodne suradnje i daljnju integraciju novih radničko-samoupravnih poduzeća, zadruga i solidarnih inicijativa.
Domaćica skupa bila je solunska tvornica VIO.ME koja je u svojim proizvodnim pogonima na desetak kilometara od centra Soluna ugostila više od 55 izlagača iz dvadesetak zemalja i 250-300 dnevnih posjetitelja i sudionika koji su imali priliku sudjelovati na 19 programskih cjelina u formatu panela, radionica i radnih komisija.
U odnosu na slične susrete koji obrađuju temu radničke ekonomije, zadružne i radničko- samoupravne modele, ovaj će skup ostati zapamćen po mnogim distinktivnim obilježjima. Organizacijska struktura bila je osmišljena na način da prvenstveno radnicima omogući prostor za zbližavanje te razmjenu ideja i iskustava. To je iziskivalo kompleksnu logističku potporu koju su mahom osigurali aktivisti, istraživači i pripadnici akademske zajednice. Češće je slučaj da se zbog jezičnih barijera ili organizacijskih ograničenja, koja proizlaze iz različitih razvojnih kapaciteta suradnje s radnicima, takvi nalaze u ulozi prenositelja i tumača radničkih iskustava. Najveći izazov bio je subvencionirati ili u cijelosti pokriti dolazak i smještaj radnicima iz različitih zemalja te facilitirati njihovo sporazumijevanje s obzirom na to da većina govori isključivo materinji jezik. Nedostatak financijske i institucionalne podrške (skupu nisu prisustvovale političke stranke, dok su sindikati u manjoj mjeri) kompenziran je donacijama i benefit događanjima. Smještaj i prehranu osigurali su grčki domaćini, a prijevod na grčki, španjolski i engleski kao službene, te hrvatsko- srpski, francuski i talijanski kao neslužbene jezike skupa impresivno su odradili kvalificirani konferencijski prevoditelji-volonteri i aktivisti iz solidarnih inicijativa okupljenih oko radničko samoupravnih poduzeća. Očekivane tehničke poteškoće, koje su se s vremena na vrijeme pojavljivale, nailazile su na strpljenje i razumijevanje sudionika s obzirom na to da je na svakom koraku bila razvidna količina uloženog truda na isključivo volonterskoj bazi.
Može se reći da je pozitivan pomak vidljiv i u broju izlagačica i sudionica, što se može tumačiti i kao rezultat promišljenije organizacije i proširenja tematskog okvira koji na sličnim skupovima u pravilu izostaje.
U programskom pogledu, skup je bio strukturiran tako da u prikladnom formatu ističe praktične izazove i poteškoće s kojima se susreću radnici u tek okupiranim poduzećima i oni koji su prošli taj formativni put te nailaze na legislativna, financijska i distribucijska ograničenja u proizvodnji i razmjeni dobara. Inzistiranje na praktičnim pitanjima i njihovim potencijalnim rješenjima potisnulo je u drugi plan teorijsko-političku raspravu. To se ponajviše vidjelo u radnim komisijama u kojima pitanja od političko-ideološkog značaja nisu bila prioritetne stavke u raspravama o uvjetima međunarodne suradnje samoupravnih i samoodrživih tvornica i zadruga.
Potonje ne potvrđuje, ali sugerira sljedeću logiku zaključivanja: urgentnost situacije nalaže iznalaženje praktičnih rješenja. Omogućavanje prostora radnicima za širu razmjenu ideja usmjereno je k formuliranju konstruktivnih rješenja i zahtjeva za opstanak radnih mjesta i održivu socijalnu reprodukciju regionalne i lokalne zajednice koja o njima ovisi. Mnogi panelisti su ukazali na to da iscrpne i dugotrajne debate o pitanjima identiteta koja se često pojavljuju kao moralni imperativ nužan za suradnju lijevo orijentiranih aktera, češće vode k fragmentaciji lijevog pokreta nego stvaranju uzajamnog povjerenja kao preduvjeta za izgradnju snažnijeg društvenog otpora.
Pozitivan primjer rada na uzajamnoj podršci i povjerenju je VIO.ME, tvornica građevinskog materijala koja je uslijed gubitka tržišta prešla na ekološku proizvodnju sapuna i njome uspjela očuvati radna mjesta. Ključnu podršku radnicima u samim počecima borbe dale su izvanparlamentarne lijeve grupe i anarhistički kolektivi koji su kao medijatori potpomogli skladištenje i distribuciju proizvoda u Grčkoj i izvan nje, radeći paralelno na integraciji sa sličnim inicijativama i pružanju neophodne medijske i infrastrukturne podrške jer tvornici i dalje prijeti gašenje.
Brojnost grčkih radničko-samoupravnih poduzeća, poljoprivrednih zadruga i kulturnih kolektiva koji rade na međusobnom povezivanju kako bi praktično primijenili principe direktno-demokratskog upravljanja i razmjene dobara direktno od proizvođača do potrošača, odraz su duboke krize ne samo eksperimentalnih mjera štednje na europskoj periferiji nego i nedostatka institucionalne podrške nacionalne ljevice. Odsustvo grčkih lijevih političkih stranaka i sindikata na skupu govori o nepovjerenju koje vlada između njih i zadrugarskog i samoupravnog pokreta. Pokazalo se da je i talijansko iskustvo u tom pogledu veoma slično grčkom. Tako bi se moglo interpretirati stajalište talijanskih i grčkih delegata koji u kratkoročnoj strategiji djelovanja smatraju ključnim uspostavu solidarnog fonda kojim bi se financirala proizvodnja, te mreže alternativne distribucije koja bi osigurala transport, skladištenje i prodaju proizvoda. Zbog vremenskih i organizacijskih ograničenja koja proizlaze iz formata skupa, administriranje fonda i članstvo ostavljeno je kao otvoreno pitanje koje će se razrađivati kroz daljnje korake, prije svega komunikaciju preko e-maila i koordinaciju putem radnih grupa
Neupitno pohvalne inicijative koje streme izgradnji i osnaživanju ekonomije bazirane na solidarnosti ostavljaju neka, u ovoj fazi, neodgovorena pitanja na ograničenja u dometu funkcioniranja tih ekonomskih modela na tržištu i tipu savezništva koja žele imati. Grčki slučaj s VIO.ME-om i talijanski s RiMaflow, nekadašnjom tvornicom automobilske opreme koja se okrenula recikliranoj proizvodnji za lokalne potrebe, pokazuju da se zbog strukturnih ograničenja i gubitka tržišta bilo nužno okrenuti prema ekološki i socijalno održivoj proizvodnji koja svoj razvoj vidi neovisno od države i kapitalističkih tržišnih odnosa. S druge strane, iskustvo francuskog Fraliba, te ITAS-a, DITA-e i Jugoremedije s prostora bivše Jugoslavije pokazuje da su u revitalizaciji poduzeća glavnu ulogu imali radnici i sindikati kojima su tek u poodmaklim fazama priskočile organizacije civilnog društva i političke stranke koje im pružaju podršku za daljnje umrežavanje. Neke od spomenutih tvornica reprodukciju svojih radnih mjesta održavaju upravo zbog borbe da zadrže svoju proizvodnju i da plasiraju proizvode na tržište. Svoje prirodne saveznike vide u sindikatima, lijevim političkim strankama i organizacijama civilnog društva prema kojima u drugim zemljama vlada nepovjerenje. Iako se potonje može činiti kao moguća prepreka u vidu ostvarivanja snažnijeg povezivanja ovih aktera, dosadašnji oblici suradnje, razmjena kontakata i konkretnih praktičnih iskustava radnika iz Latinske Amerike preko Europe do turskog Kurdistana te optimistično ozračje koje je vladalo skupom, nagovještava nastavak konstruktivne rasprave i širenje mreža potpore ovim oblicima solidarne ekonomije.
Izvor naslovne fotografije: euromedworkerseconomy.net