U naselju Tekos u Rusiji djeluje Obiteljska škola, poznata i kao Šumska škola, u kojoj suučenici sami odgovorni za vlastito obrazovanje, a zbog vrijednosti na kojima se zasniva i iznimnih rezultata škola je dobila UNESCO-vu nagradu za školski program 21. stoljeća.
Ova škola je privukla veliku pažnju nakon što je kao pozitivan primjer spomenuta u knjigamaZvonki cedar ruski. Upravo u tim knjigama žena zvana Anastazija daje drevna znanja o svim životnim i svjetskim pitanjima, a među kojima se ističe važnost razumijevanja ljudskog bića.
Potaknut činjenicom da djeca u školama većinu vremena provedu u pasivnom stanju zbog učenja koje se odvija isključivo kroz riječi, akademik Mikhail Petrovič Ščetinjin je pokrenuo novi model edukacije gdje vlada živa misao prije svega poštujući prirodu djeteta. Za razliku od klasičnih škola u kojima se djecu zatrpava informacijama i priprema za društvene uloge, u ovoj školi djeca žive u trenutku i uče kako koristiti informacije za poboljšanje kvalitete života, a sve to u smislu cijelog Svemira.
Škola se nalazi u prirodi, okružena šumom i potocima, zajedno sa sportskim terenom i pozornicom za vježbanje raznih vještina i pripremu javnih nastupa. Razvoj djeteta gleda se kao spoj edukativnog, duhovnog i tjelesnog aspekta. Stoga su glazba, umjetnost, sport i priroda jednako važni kao i matematika, fizika, kemija i druga područja. Ovdje je svako dijete dobrodošlo, a ravnatelj Ščetinjin objašnjava zašto ne testiraju kvocijent inteligencije: „Sva djeca su obdarena genijalnošću, talentom i kreativnošću. Ako je srce djeteta otvoreno, ono je genij. Ako otvoriš njegovo srce, makneš komplekse, napetost i strah, vidjet ćeš da genijalnost već pronalazi svoj put.“
U ovoj školi nema podjele po starosti niti klasične razlike između učitelja i učenika. Za istim stolom se mogu sresti i mlađa i starija djeca s istim ciljem – steći znanje o određenoj temi. Potaknuti da traže sve odgovore koji ih zanimaju učenici gube strah od postavljanja pitanja i razvijajući vlastito mišljenje dolaze do znanja koje niti nije poznato odraslima. To je najveće postignuće obrazovanja. Nekoliko dana se bave gradivom samo iz jednog predmeta što pojašnjava djevojčica začuđujuće zrelim razmišljanjem: „U klasičnoj školi naučiš odlomak napamet… podigneš ruku, ponoviš i dobiješ peticu. Ali koji je smisao? Zaboravit ćeš to u roku 2 dana! Ovdje ne učimo stvari napamet. Povezujemo sve informacije u cjelinu. Dobijemo pregled nad nekim predmetom i onda zaronimo u samu srž.“
Znanje ne teče nužno od starijih prema mlađima nego od onih koji nešto znaju prema onima koji to još ne znaju. O tome s oduševljenjem govori stažist iz Češke kojem je 11-godišnji dječak objasnio gradivo iz biologije koje nije mogao savladati na visokoj školi: „Pokazao mi je knjigu na češkom jeziku i odgovorio na moja pitanja. Vidio sam sjaj u njegovim očima, htio je da to shvatim, u tom trenutku sam shvatio kako se odvija dioba stanica. Taj dječak je uspio ono što profesor na visokoj školi nije uspio.“
Učenici sami biraju aktivnosti u kojima će sudjelovati i prema njihovim željama se razvijaju novi tečajevi, a uz to obavljaju i administrativne i organizacijske poslove. U ovakvom okruženju kućanske poslove s radošću obavljaju čak i ona djeca koja to nisu voljela raditi kod kuće, a nije rijetkost da se djevojčice uhvate i težih poslova jer ono što ne znaju napraviti pokažu im oni koji znaju. Takva misaona i fizička aktivnost budi uspavane živčane stanice što često razbukti kreativnost za koju ni dijete niti roditelji nisu znali da postoji.
Ovakvim cjelovitim obrazovanjem dobiva se holistički doživljaj i svatko može dati prijedloge za poboljšanja čime se jača zajedništvo i spoznaja da su dio svega što postoji. U tome pomaže odnos prema prirodi koji je, osim kroz rad u poljoprivredi i aktivnosti poput jutarnjeg kupanja u rijeci, vidljiv i u živopisno oslikanim zidovima škole. Iako mnoga djeca ranije nisu imala doticaja s prirodom, s vremenom kroz spoznaju o svim živim bićima shvaćaju da su dio cjeline i prisjećaju se smisla života.
Pravila boravka nisu stroga pa neki dolaze i po par puta prije nego odluče ostati. Čak i kod djece koja su u klasičnoj školi bila nemarna ili agresivna ovdje se ubrzo vidi nevjerojatan napredak. Umjesto prijemnog ispita dijete u probnom boravku samo odlučuje želi li biti učenikom ove škole nakon čega nastavničko vijeće donosi odluku. Prilagodba novog učenika se odvija svojim tokom pa, iako nekima u početku nedostaje obitelj i teško im pada samostalno razmišljanje, jednom kad se njihove sposobnosti počnu razvijati postaju potpuno odgovorni za svoje postupke i vlastiti život.
Svaki učenik napreduje vlastitim tempom s naglaskom na unutarnji rast i međusobno pomaganje što rezultira time da savladaju gradivo više razreda u jednoj godini. Dodatni impuls obrazovanju daju stručni savjetnici koji posjećuju školu, a postoji suradnja i s fakultetima te istraživačkim i poslovnim centrima u kojima učenici kasnije nastave svoj rad dok neki nastave školovanje čak i na 2-3 fakulteta istovremeno. Škola u početku nije dobivala državni novac, no, zbog doprinosa očuvanju ruske tradicije i kulture danas je financirana iz saveznog proračuna i nudi besplatno školovanje.
Osnivač i ravnatelj Ščetinjin ističe da je danas nužno preispitati stav prema djeci jer ih ne smijemo ograničavati društvenim okvirima: „Trebali bismo prestati gledati obrazovni sustav kao tržište gdje kupujemo ono što to tržište može prodati – to je grozno! Tržište obrazovnih usluga, to je jednostavno užasno. Djeca su vrhovna bića i moramo raditi s njima. Trebamo slušati djecu jer Bog nam govori kroz njih. Dijete nam je došlo pomoći, a ne da ispunjava zahtjeve koje hirovito tražimo da zadovoljava.“
Uspjeh ove škole pokazuje kako je čovjeka potrebno podsjetiti da sam kreira vlastitu sudbinu i sudbinu svih ostalih nakon čega se prirodno oslobađa potencijal koji stvara divnu sinergiju na opću dobrobit. Proces obrazovanja bi trebao biti lišen svih zapreka na tom putu. Uz svjesnost o smislu života prisjećamo se ljepote življenja na Zemlji, a viziju o tome što bi takav pristup donio svijetu divno je izrazila jedna polaznica: „Ova škola je početak budućnosti čovječanstva… ovakve škole će biti i u drugim zemljama. Možete li zamisliti kakav će jak i trajan mir onda biti?“