Djevojke za susjednim stolom pile su pivo. Biće da se jedna od njih „bavila“ nekakvim žestokim pićem. Ali, to nije ni važno. Skoro će dvije godine kako sam pivu i ŽAP-u (žestokom alkoholnom piću) dao „tarabu.
Autor: Impuls
A znalo se popiti. Iako nije popijena prosječna fabrika piva ili višegodišnja proizvodnja neke od tvornica alkoholnih pića, dobro se „udaralo“. Sada je u „modi“ limunada i negazirani sokovi. Bez mjehurića.
I djevojke su bile na pivu. Mi za drugim stolom na limunadi i sokovima. Umalo da zaboravimo. Mjesto radnje:KSET. Ali, ne ona podrumska prostorija gdje se osamdesetih godina znala puštati dobra muzika, bile i nekakve promocije, i prašio se rokenrol. Sada je to bašta, uz samu zgradu fakulteta, odlično sređena i uređena, jedan solidan i ugodan ugostiteljsko-klupski prostor. Jedina zamjerka za binu, čini se malena da primi jedan prosječan bend.
I zašto su to julsko veče djevojke pile pivu, a mi ostali limunadu i sokove. Bila je promocija knjige Borisa Leinera „Sve je bio ritam“. Nekadašnji bubnjar „Azre“ osim vrhunskog umijeća u sviranju bubnjeva, okušao se i kao uspješan kipar, a onda se posvetio i spisatesljkoj karijeri. Mada narušenog zdravlja, Leiner je uspio reći nešto u svom književnom djelu, čak je nešto i odsvirao na udaraljkama. Sasvim dovoljno za nas koji čuvamo jetru, želudac, i ostale organe ili kako je to napisao kolega novinar Nebojša Šatara „na samoj promociji je bilo jako emotivno za starije banjalučke fanove koji su u nogama sakupili više od pola vijeka, lagano su cirkali svoja bezalkoholna pića jer u tim godinama je važnije sačuvati ono što je ostalo od jetre, bešike i prostate“.
Nakon oficijelnog dijela, raja je mogla podjeliti svoja sjećanja na „Azru“, njihovu muzičku karijeru, pa čak i ispričati nekakvu priču, doživljaj, što se odnosilo na rad benda. Nije bilo interesenata. A djevojke su pile pivo, a neki od nas koji smo bili na bezalkoholnom osjetili smo potrebu da se raspričamo o „Azri“. Učinili smo to, ali djevojkama koje su pile pivo. Kako je Leiner nakon jednog koncerta u Banjaluci prikupljao snagu i energiju istovremeno jedući hljeb i čokoladu. Ili Džoni poslije nastupa dolazi u hotel, recepcionarka traži ličnu kartu, koja mu se negdje „zagubila“, a on ponudi člansku kartu udruženja muzičara. Djevojke koje su pile pivo su saslušale. Čini mi se sa pažnjom, a mi koji smo bili na bezalkoholnom režimu, otišli u noć.
M.V.
