To, eto, da čuveni kapetan Žarko Varajić, najbolji strijelac u cjelokupnoj historiji finala Kupa europskih prvaka, i dobri div Raša Radovanović, koji je za sarajevski klub odigrao pet stotina utakmica i zabio deset hiljada koševa, uopće moraju – a kamoli da pritom ne mogu – dokazati da su prije 1992. sakupili nekog jebenog radnog staža u Košarkaškom klubu Bosna, preciznije i plastičnije govori o amputaciji memorije u Bosni i Hercegovini nego svi znanstveni radovi, evidencije i vicevi na tu temu.
PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ
Na smješniji način – vicevi su, jebiga, smiješni za sve osim za Muju i Sulju – shvatili su tu stvar proslavljeni košarkaši Bosne Žarko Varajić i Ratko Radovanović, koji su ovih dana sređivali papire za penziju, pa otkrili da Penzijsko-invalidsko osiguranje u Sarajevu nema evidencije njihova radnog staža. Zagubljene su u ratu, rekli im, izgorjele, nestale, jednostavno ih nema. Sve su pretražili i prekopali, nije da nisu, “kako rekoste da se zovete, Varagić?”, “Varajić”, ispravio bi ih Žarko, “Varajić, Varajić…”, listala bi gospođa u Penzijskom evidencije u kompjuteru, “jok, nema”.
Ne bi ni to bila osobito neobična stvar, to da je u ratu izgorjela neka evidencija – samo u sarajevskoj Vijećnici izgorjelo je dva milijuna knjiga – pa nije nemoguće da su u opkoljenom gradu izgorjele i knjige Košarkaškog kluba Bosna s evidencijom radnog staža građanina Žarka Varagića. Da, Varajića, ispričavam se. Ne bi, uostalom, gospodin Varajić bio prvi što bi morao kopati rovove po birokratskim labirintima da dokaže kako je prije rata bio zaposlen u nekoj firmi, i da je tamo do 1992. sakupio nekakav lijep, kako se to onda zvalo, radni staž. Jedina razlika, jedino što mi ovog časa pada na pamet, jest to što ostali smrtnici nisu te sreće da im radni staž, umjesto u knjigama Penzijsko-invalidskog osiguranja, bude upisan u historiju. I to onim, kako se reče, zlatnim slovima.
“Vjerujem ja vama da ste prije rata bili kapiten Bosne”, već pomalo nervozno odgovorila bi gospođa u Penzijskom, “ali vas u kompjuteru jednostavno nema!”
“A da probate na YouTubeu?”, nemoćno bi onda zavapio građanin Varajić.
Na YouTubeu, naime, zaista postoji nekoliko video zapisa sa stanovitim košarkašem Žarkom Varajićem, ali znate kako je s računalnom tehnologijom: nije ni internetu sve vjerovati. Po YouTubeu i internetu – što dalje da vam pričam – ispada da je KK Bosna 5. marta 1979. u finalu Kupa europskih prvaka u francuskom Grenobleu pobijedila slavni talijanski Emerson, i da je taj, kako ste rekli da se zove – da, Žarko Varajić – da je Varajić te čarobne večeri ubacio četrdeset pet koševa, petnaest više od mitskog Kinđeta, više zapravo nego itko prije i poslije njega u finalima Kupa šampiona! I to prije nego što su izmišljene trice!
Veću glupost gospođa u Penzijsko-invalidskom osiguranju nikad u svome životu nije čula. Čuj, Bosna bila prvak Europe?
To, eto, da čuveni kapetan Žarko Varajić, najbolji strijelac u cjelokupnoj historiji finala Kupa europskih prvaka, i dobri div Raša Radovanović, koji je za sarajevski klub odigrao pet stotina utakmica i zabio deset hiljada koševa, uopće moraju – a kamoli da pritom ne mogu – dokazati da su prije 1992. sakupili nekog jebenog radnog staža u Košarkaškom klubu Bosna, preciznije i plastičnije govori o amputaciji memorije u Bosni i Hercegovini nego svi znanstveni radovi, evidencije i vicevi na tu temu.
Nema u bosanskohercegovačkim evidencijama Varajića i Radovanovića, nema Bosne, nema njenog Kupa šampiona 1979., nema nijedne od one tri titule prvaka Jugoslavije, nema ni Jugoslavije, nema ničega prije 1992. – ima samo neke Bosne Royal. Sad, je li Bosna Royal na Skenderiji košarkaški klub ili kockarnica, nisu u Penzijskom sasvim sigurni.
Da je naime bilo – da je bilo Jugoslavije i u njoj europskog prvaka Bosne – ispalo bi da je Jugoslavija bila bolja, i da je prije bilo svega. A znamo da nije bila, i da nije bilo. Sjećao bi se valjda netko, jebemumater, da je Tanjevićeva i Delibašićeva Bosna prije navodnog finala u Grenobleu igrala i finale Koraćeva kupa, da se to finale košarkaškog Kupa UEFA igralo u Banjoj Luci, i da su suci Mottard i Kotleba morali Varajiću i Radovanoviću svirati po pet ličnih grešaka ne bi li Prajin i Kićin Partizan nekako pobijedio, jedva, u produžecima. Tko se, međutim, danas sjeća tog finala? Provjerio sam u evidenciji Penzijsko-invalidskog osiguranja u Sarajevu, i ne znaju ništa o tome.
Sva je sreća na kraju ispala da je veliki Mirza Delibašić siromah umro, jer bi i on danas morao dokazivati da je bio zaposlen u KK Bosni, na poslovima klupske legende u punom radnom vremenu. Ili su možda Varaja i Raša nešto drugo? Ili možda zbog toga – zato što je nešto drugo – Varajića nema ni u monografiji KK Bosne, ni na jebenoj bosanskoj Wikipediji?
“Joj, niste valjda pomislili da je to zato što mi brišemo svaku predratnu memoriju i svako sjećanje na Jugoslaviju?!”, iskreno bi se zaprepastila ona gospođa na šalteru Penzijsko-invalidskog, kao da se izvinjava starijem nekom dvometrašu pred sobom. “Pa to je samo zato što ste Srbin!”
Izvor: Oslobođenje