Foto: Prometej.ba
U velikom procentu ljudi ostaju sami zato što to žele i zato što su svjesno izabrali single life kao životnu mogućnost. To odstupanje od patrijarhalno-tradicionalnog modela povlači za sobom brojne predrasude
Sve je više ljudi koji se odlučuju da žive sami. Među njima prednjače žene i sama spadam u tu skupinu. Međutim, vlada veliko nerazumijevanje ovog životnog izbora pa je red da se počnu razbijati određeni mitovi i predrasude. Osnovni bi bio onaj da su ljudi sami jer nisu uspjeli da nađu pravog partnera, ili ga još traže. Iako je to stvarno nekada i slučaj, u velikom procentu nije i ljudi ostaju sami zato što to žele i zato što su svjesno izabrali single life kao životnu mogućnost.
Odlučila sam da koristim eng. naziv zato što mi prevod – samac ili samica – upravo konotiraju ovo gore spomenuto i vežu se s imenicom usamljenost. Ovdje se ne radi o usamljenosti niti samoći jer single life ne znači ni jedno ni drugo. Odsustvo klasičnog partnerskog vezivanja ne podrazumijeva i odsustvo intimnih i duboko smislenih veza s drugim ljudima. U slučaju kada mislimo da znači, govorimo o singlismu, diskriminaciji single ljudi koja se zasniva na čitavom setu predrasuda. Singlism je nešto što tek trebamo početi osvještavati i u tom smislu se čini još egzotičnijim od ageisma, diskriminaciji staraca, o kojoj se već neko vrijeme priča i o kojoj nešto i znamo.
Između društvenih očekivanja i tradicije
U tome je ženama, kao i u većini slučajeva, teže nego muškarcima jer su društvena očekivanja vezana za njihovu tradicionalnu ulogu – koja podrazumijeva brak i djecu, veća. Žena koja je sama ne može da se uklopi u patrijarhalno-tradicionalni model supruge i majke, pa predstavlja određenu vrstu odstupanja s kojim se ne zna šta da se radi. Mislim da je u svakoj porodici u prošlosti postojala neka žena ”koja se nikad nije udavala” i pri čijem bi se opisu upravo to i istaknulo kao njenu najvažniju karakteristiku. I to bi se reklo s nekim posebnom tonom glasa, sažaljivo, čime bi se impliciralo da s njima sigurno nešto nije bilo u redu ili ih baš niko nije htio. Nije svugdje tako, npr. u engl. pisanoj tradiciji imamo topos ”spinster” žene ili udovice koja ne predstavlja predmet sažaljenja i aktivno se uključuje u društvo. Ima zavidnu moć opservacije, a ponekad i detektivske sposobnosti kojima rješava ubistva.
Prema tradicionalnom modelu, žena koja se ne uda automatski ne može biti ni majka, čime ne ispunjava svoju najvažniju ulogu. I danas se za žene u medijima često koristi fraza ”ostvarila se kao majka”, pri čemu se ona žena koja je odlučila da nema djecu (ili ne može da ih ima), smatra ”neostvarenom” tj. nepotpunom. Logično je uvidjeti kako identifikacija sa ovom ulogom u slučaju kada se djeca žele a ne mogu imati može voditi ka depresiji i drugim psihičkim poteškoćama. Također, možemo samo zamisliti koliko je u prošlosti sklopljeno nesretnih brakova zbog društvene presije da se imaju djeca jer je to bio jedini društveni sadržaj namijenjen ženama. Muškarci su, s druge strane, mogli ići u rat, putovati, biti mornari ili ”bekrije”, dok žene nisu išle od kuće. I danas, kad postoji sloboda izbora i toliko toga oko čega se može osmisliti sopstveno bitisanje i pronaći smisao, majčinstvo se pred žene nameće kao glavni smisao. Pri tome ne poričem da je za neke žene majčinstvo zaista jedini i osnovni smisao, samo se radi o tome da ga one same izaberu i da znaju da osim njega imaju i druge izbore.
Od predrasuda do razumijevanja
U jednom sam tekstu pisala kako osvještavanje predrasuda i stereotipa koje imamo prema određenoj grupi ljudi ide u fazama. Prvo je potrebno da ljudi shvate šta je neprihvatljiv sadržaj i da uvide da je ili logički neistinit ili da njime vrijeđaju drugu skupinu ljudi, a onda da uspostave odgovornost u smislu pokušaja razumijevanja i korekcije ponašanja. Historijski gledano, možemo reći da su prvo na red došle rasa i religija, a onda žene i LGBTIQ populacija.
Iako se još koprcamo na planu svih ovih područja, makar možemo zaključiti da za njih znamo, dok su ageism, a naročito singlism još neistražena područja. Topos bivanja u paru ili u braku je sveprisutan i nalazimo ga posvuda, od dječjih udžbenika do holivudskih ostvarenja. Mislim da nam trenutno veliki problem predstavljaju američke romantične komedije, sve te Bridget Jones, na kojima su odrasle generacije žena (pa i muškaraca), jer se u pronalaženju pravog partnera vidi ostvarenje sreće. Mladi ljudi, još dovoljno neiskusni i nesvjesni svojih ličnih želja i sklonosti, pounutruju društvena očekivanja kao svoja lična, što dovodi do patnje ukoliko se ona ne slože sa stvarnošću. A u većini slučajeva neće jer samo mali broj ljubavnih priča dobije sretan kraj vjenčanjem u maniri Disney obrade bajke i onog ”lived happily ever after”.
Brojni su primjeri diskriminacija, pa su tako single ljudi diskriminisani na tržištu nekretnina jer npr. popust pri kupovini stanova i sl. dobijaju samo parovi. Postoje društveni događaji na koja se može doći samo u paru. Ljudima koji su sami njihova okolina često pokušava namjestiti neki date, čak i bez njihovog pristanka jer se podrazumijeva da oni to žele. Singlovanje se gleda kao na neki tranzicijski period prema nalaženju partnera, a ne kao legitiman životni izbor. Ako pak single osoba odluči da ima dijete, onda se suočava sa čitavim nizom pravno-formalnih problema i diskriminacija, ali tu temu ostavljam za drugi tekst.
Svima je poznat topos tužne starice ili starca koji umiru sami, ostavljeni od sviju, kod kuće ili u staračkom domu. Strah od ovakve sudbine i samoće je ponekad motivator za stvaranje kakvih takvih partnerskih zajednica. U podlozi se nalazi strah od smrti koja nam je još toliki misterij i koje se toliko pribojavamo da nas tješi misao da u tome nećemo biti sami i da ćemo imati nekog da nas drži za ruku. Ako imamo djecu ili partnera, podrazumijeva se da će to biti ona. Međutim, realnost pokazuje da to često nije slučaj i da mnogi ljudi umiru sami, ostavljeni od djece. Koliki strah od toga postoji, kao i društvena osuda, govori i činjenica da se zadnjih godina snimaju horor filmovi koji govore o pobuni staraca koji se osvećuju mladima zbog zanemarivanja. Ovo nije argument protiv imanja djece, nego predrasuda koju moramo osvijestiti jer ne rađamo djecu da bi se brinula za nas kad ostarimo, nego zato što to želimo. Da li će ona biti tu za nas, to je na njima da odluče, ali u svakom slučaju nemaju odgovornost prema nama kakvu mi imamo prema njima – jer smo mi izabrali da njih imamo. Podaci također pokazuju da ljudi koji nemaju djecu obično imaju veoma razvijenu socijalnu mrežu i da su rijetko sami pri kraju života jer postoje ljudi kojima je stalo do njih.
Zašto ljudi biraju single život?
Ljudi biraju single život iz istog razloga zašto biraju određeni fakultet, karijeru ili boju kose: zato što im zbog nečega odgovara i sviđa im se. Postoje ljudi koji se kao single osjećaju sretnije, autentičnije i smislenije. Mnogi su se prije okušali u životu u paru i shvatili su da im single život više odgovara. Neki su otvoreni ideji da se u jednom trenutku života predomisle i pronađu partnera, ali u međuvremenu se ne trude da ga nađu. Jedno istraživanje koje se bavilo karakteristikama ljudi koji biraju single život u odnosu na one koji ne biraju, pronašlo je da više cijene ”slobodu, nezavisnost, kreativnost i nonkomformizam”, od ovih drugih, ali ne bih se ovdje bavila profiliranjem i tipologijom. Mislim da se pravi odgovor krije u razlozima svake individue i njenim ličnim karakteristikama. Realno, single osobe imaju više vremena da se posvete ciljevima koji su im bitni u životu i uđu više u sadržaj koji im ima smisla. Brak i djeca su pri tome samo jedan od tih sadržaja, a na raspolaganju im stoje i mnogi drugi. Pri tome bi bilo idealno da svako ima privilegij da pronađe taj smisao za sebe i odgovori da li se on krije u romantičnoj vezi s nekim i zasnivanju porodice, ili ne, a ne dopusti da društveno očekivanje odlučuje umjesto njega ili nje.
Od drugih bi se pri tome trebalo podrazumijevati da prihvataju tuđe izbore čak iako ih ne razumiju ili se razlikuju od onih koje su oni donijeli. Obično su oni koji su najglasniji u osudama i kritikama tuđih izbora najnezadovoljniji vlastitim životima, pri čemu sopstveno nezadovoljstvo projiciraju na druge, i ne moramo biti vrhunski psiholozi da bismo to uvidjeli. Ali čini mi se da će dok ne stignemo do nivoa društvene svijesti u kojem će većina ljudi smatrati da je to što je neka žena odlučila da bude single ili nema djecu samo njena stvar, proteći još mnogo vode.
Piše: Emina Žuna, Prometej.ba