Foto: Analiziraj.ba
Oni nisu tu da nam pomognu, nego da od nas odbrane svoju teritoriju
Piše: Aida Hrnjić
Dijagnosticirala sam sebi sindrom slomljenog srca. Mislim da je to preteča faze žalovanja za potrošenim godinama borbe s vjetrenjačama. Samoj sebi ne mogu vjerovati da bilo ko može imati slomljeno srce zbog okruženja u kom živi, ali, evo, meni se desilo. Kakav stupanj naivnosti neka osoba može nositi pa da joj treba desetak godina da shvati gdje i u kakvom okruženju živi.
Naša je zbilja doslovno naslikana i ispisana u paroli „u se, na se i poda se“ – kao opis primitivnog nagona za preživljavanjem. Valjda je naivnost koja me vodila bila pomisao da primitivan nagon zapravo nije život, ali ko mi je kriv kad sam pogrešno vjerovala.
Šta rade naše vlasti negoli pišu istoriju za sebe i slavnog u se, na se i poda se, režiraju film sa samima sobom u glavnim ulogama, podastirući činjenično stanje o pripadnosti najjačima. Samo snažni preživljavaju u takvom okruženju, jer preživljavanje jeste njihov prerogativ.
Čopor koji reži
Razgovarah sa jednom „visokom“ zvaničnicom prije neki dan (da se razumijemo, fizički sam viša za makar pola metra od nje), i kako stajasmo jedna spram druge mogla sam tačno vidjeti sliku kako je ispred čopora koji reži na mene, braneći svoj teritorij. Za trenutak pomislih, pa nisam ja tu da vam ugrozim preživljavanje, ja bih da imamo življenje, život i takve u nas „sporedne“ stvari, a onda u mom umu, u samo jednom zaleđenom djeliću sekunde, slika čopora se zaustavila, glasovi su nestali, režanje utihnulo i kroz srce se provuče trzaj spoznaje uma: moje življenje i ideja o životu jesu prijetnja njihovom preživljavanju, jer da imamo življenje, njih nikada ni u tragovima ne bi bilo skupljenih u čoporu što na nas sve reži, braneći „svoje“ teritorije od života.
Dobro govori godinama onaj iz one HDZ partije „legitimno predstavljanje“ – ne može, bolan, čopor predstavljati niko čije srce hoće život, to može samo onaj čiji je u se, na se i poda se prerogativ. Naprosto jer je pristao i gradi takav sistem. Prostom matematikom, to mu je jedini način da opstane.
Kad se odledila slika u mojoj glavi, od zvuka režanja čopora prešlo se na umanjeni ton reda žalopojki kako su izvršna i zakonodavna vlast nemoćne mijenjati sliku preživljavanja u život i kako je njima hudima teško, jer, znate, takav je zakon. U se, na se i poda se! Zakone kod nas pišu i sprovode neki ljudi iz Zimbabvea jer ovi naši „new primitives“ hudnici nemaju ništa s tim. Njihovo je da u se, na se i poda se prime mjesečno nekoliko hiljada maraka pa prežive. Kupe neku nekretninu u Srbiji, Hrvatskoj, Turskoj ili Dubaiju, malo na more, malo na skijanje i eto ga, pritisni peticu i započni igricu. Preživjeli su, nas rastavili od života, a ovim naivnim kakva sam i sama slomili srca.
Slomljeno srce
Od tog se sindroma kod nas ne umire, umire se s njim, to je svima dobro znana stvar i niko se više ni ne osvrće na isti. Od slomljenog srca nema fajde, nećeš dobiti ni mrvu od u se, na se i poda se, samo osvijestiš činjenicu gdje si, s kim živiš, šta ti je okruženje i kako pogrešni su ti sopstveni prerogativi.
Ako sve ovo pročita neki kardiolog, lako bi mi dijagnosticirao sindrom slomljenog srca. Ako sve to pak pročita neki predstavnik čopora, zauzet će stav za režanje i alarmirati čopor na ugroženu teritoriju. Ako ovo sve pročita prosječan naivac, pomislit će da je zaboravio na život, neki samozatajni intelektualac možda pomisli kako sam daleko od istine prosjeka, a ako ipak neko slomljenog srca sve ovo primi k znaju, odbolovat će svaku riječ kao podsjetnik na to kako su nam oduzeli život.
Bosna i Hercegovina, zemlja ljudi čija su srca toliko napregnuta da ni ne znaju od čega boluju…