Tekstilna industrija poznata je po lošim uvjetima rada – minimalnim plaćama, neplaćenim prekovremenim satima i pritiscima – a iskustva radnica većinom prolaze ispod radara. Tek tu i tamo pojedini slučaj zadobije kratkotrajnu pažnju dijela medija i javnosti, poput psihičkog nasilja nad radnicama u austrijskoj kožarskoj tvrtki Boxmark, zatvaranja pulskog Pola textila i posljedičnih 170 otkaza ili stečaja u obućarskoj firmi Meiso iz Goričana.
Mediji i država serviraju informacije da je tekstilna proizvodnja neprofitabilna, da je sektor problematičan, i da se stanje ne može poboljšati. Zbog toga među mahom ženskom radnom snagom vlada apatija i skepsa prema mogućnosti promjene. Međutim, podaci o zaradi u tekstilnoj industriji pokazuju da novca ima – koncentriran je kod vlasnika tekstilnih tvornica i poznatih modnih kompanija. K tome, neka iskustva sindikalnog organiziranja pokazuju da su pomaci na bolje mogući uz dobru organizaciju i odluku radnika da stvari preuzmu u svoje ruke.
Prosječne neto plaće u tekstilnoj industriji za 2017. i 2018. godinu
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku prosječne plaće u sektoru tekstila i kože najniže su u prerađivačkoj industriji. Prosjek neto plaće od siječnja do listopada 2019. godine za industriju odjeće je 4299 kuna, za proizvodnju kože i srodnih proizvoda 4372 kune, a za proizvodnju tekstila 4592 kune. Međutim, nakon što je Regionalni industrijski sindikat na svojoj Facebook stranici objavio podatke o plaćama javili su se radnici s pitanjem što je sve uračunato u prosječnu plaću – rad u tri smjene, rad subotom, gablec, putni troškovi, prekovremeni rad – jer su njihove plaće značajno niže od prosjeka. No, dodaci na plaću i naknada za prekovremeni rad u tekstilnoj industriji nisu veliki – prekovremeni sati često nisu plaćeni, dodaci za prijevoz nadoknađuju se u obliku prijevozne karte ili ne pokrivaju cijeli trošak prijevoza, drugi dodaci nisu česti. Prema tome, možemo reći da prosjek vjerojatno najviše popravljaju plaće direktora i režije koje su nekoliko puta veće od radničke plaće, najčešće minimalca, tj. od 3000 kuna neto.
Minimalac se računa množenjem mjesečnog praga rizika od siromaštva za jednočlano kućanstvo i dijeljenjem s nekim koeficijentima, a konačan iznos trebao bi radniku i njegovoj obitelji osigurati da se ne nađe ispod praga siromaštva. Prag rizika od siromaštva u 2018. za osobu koja živi sama je 2485 kuna mjesečno, a za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece mlađe od 14 godina 5218 kuna. Podaci o životnim troškovima dostupni na stranici Numbeo pokazuju da je prosječni trošak osnovnih režija za Hrvatsku oko 1200 kuna. Prosječna obitelj za hranu je u 2017. trošila 1779 kuna mjesečno. Već trošak režija i hrane dosežu iznos minimalca, a visina drugih nužnih troškova drži radnike na rubu egzistencije.
Tako se održava status quo – radnik ne smije imati ni previše ni premalo, tek onoliko koliko mu je dovoljno da iz mjeseca u mjesec preživi i tako robuje sistemu, da je prisiljen ostajati prekovremeno ili odrađivati poslove u fušu, biti ovisan o drugim članovima obitelji, dječjim rođendanima i blagdanima kad rodbina da koju kunu. Uz to što od njega ne mogu živjeti, minimalac radnicima pokazuje da njihov rad i znanje nisu cijenjeni. „Zar ja vrijedim samo 3000 kn, a znam sašiti kaput, hlače, košulju, od početka do kraja?“, pitaju se tekstilci.
Kako od 10 kuna napraviti 20 samo je jedan dio svakodnevne borbe. Osim što su plaće male, a dodaci na plaću rijetki, rastuća pojava je zloupotreba ugovora na određeno. Rad na ugovore koji se produžuju svakih nekoliko mjeseci za radnicu u tekstilu znači strah i razmišljanje hoće li joj produžiti ugovor i nakon ta dva mjeseca za koja je potpisala, smije li uzeti dan bolovanja, kako će platiti kredit ako joj ne produže, gdje će naći drugi posao u mjestu u kojem nema drugih poslova osim rijetkih u trgovini i konobarenja, gdje se zapošljavaju uglavnom mlađe osobe.
Radnice često moraju ostajati sat-dva poslije smjene ili doći subotom na par sati, jer prema mišljenju nadređenih, „plaću nisu zaradile preko tjedna“. Ti sati su im plaćeni malo ili nikako.
U teškim uvjetima rada neizbježno stradava njihovo zdravlje, zbog čega je povremeni odlazak na bolovanje neizbježan. Poslodavcima je to noćna mora (jer manjak radnika znači i manju produktivnost, odnosno manje profita), stoga su razvili različite mehanizme kako smanjiti količinu bolovanja. Jedni daju stimulacije ako radnik par mjeseci nije bio na bolovanju, tj. na taj način ga prisiljavaju da za koju kunu više prehlade i gripe iskašlje u pogonu i da manje bolove riješi tabletama; drugi kažnjavaju oduzimanjem od plaće ako je radnik bio na bolovanju, treći prijete neisplatom regresa i božićnice, ako je iskoristio određen broj dana prije godišnjeg i Božića.
Ima slučajeva u kojima se brani komuniciranje, odlazak po vodu i na WC, jer „radnik je tu da radi, a ne da se prešetava po pogonu“ i jer je „radnicima potrebna disciplina, inače ne bi ništa radili“. Nadzornici i šefovi istresaju se i viču na njih ako ne dosegnu normu, vrijeđaju ih, nazivaju lijenčinama i još gorim pogrdnim riječima.
Uvjeti se razlikuju od tvornice do tvornice, no poveznice su jasne – nikakve plaće, nesigurnost, stres, bezobrazluk od strane nadređenih i nepoštivanje radnika i rada.
Među poslodavcima vlada negativna atmosfera prema sindikatima i organiziranju. Nigdje neće javno objaviti da su sindikati nepoželjni, ali će u firmi stvoriti atmosferu straha pa se radnici neće htjeti učlaniti. Dovoljno je dijelu radnika ubaciti „bubicu u uho“ da se proširi informacija o potencijalnim sankcijama za članove sindikata. Zbog niske sindikalne organiziranosti bilo je i malo sindikalnih akcija, a još manje uspješnih. Uz to, povod svim većim štrajkovima u tekstilu unazad desetak godina – Kamensko 2010., Varteks 2012., DTR 2013., MK Slavonija Osijek 2013., MK Arena 2014., Industrija modne kuće Sloga 2014., Inkop 2016. – bilo je kašnjenje jedne ili više plaća, što je jasan znak da nešto u firmi ne štima, odnosno da je počelo razdoblje propadanja.
Osim Varteksa koji sada ima pogon samo u Varaždinu (2014. su u predstečajnoj nagodbi zatvoreni pogoni u Ludbregu i Bednji) i dijela pogona obućarske firme Inkop iz Poznanovca, ostale su firme uništene, s različitim ishodima za radnike. Neki nisu uspjeli izboriti dugovanja, neki su izborili dio, a neki su nakon dugotrajne borbe izborili sve. Potonji se odnosi na Domaću tvornicu rublja (DTR), čije su radnice 2013. štrajkale dva mjeseca.
Radnica DTR-a u štrajku
Radnice DTR-a odlučile su se učlaniti u Novi sindikat 2006., kad su plaće počele kasniti, te su pokrenule štrajk koji je završio potpisivanjem kolektivnog ugovora s određenim materijalnim pravima i bonusima. Godine 2013. su počele kasniti plaće i nisu se isplaćivala prava iz kolektivnog, stoga su radnice ponovno započele štrajk. Pogon DTR-a tada je bio u Brckovljanima, 20 kilometara od Zagreba, gdje je teško dobiti veću pozornost medija i javnosti, bitnu za uspješan štrajk. Sedamdesetak radnica putovalo je svaki dan za vrijeme trajanja štrajka do Zagreba, gdje su u prosvjednim šetnjama obilazile DTR-ove dućane kako bi postigle vidljivost. Njih desetak ostalo je u Brckovljanima čuvati pogon da se ne bi ponovio slučaj Kamenskog, gdje su vlasnici bez znanja radnica odvezli strojeve iz firme.
Za uspješan štrajk nije dovoljna samo prosvjedna šetnja, jer će na taj način postati nezanimljiv medijima i pritisak neće biti dovoljan. Zbog toga su DTR-ovke često radile manje akcije – na Markovom trgu prosvjedovale su zajedno s pirotehničarima, pilotima i stjuardesama koji su u isto vrijeme štrajkali za kolektivni ugovor, i na taj način pokazale važnost solidarnosti i povezivanja radnika iz različitih sektora; povezale su se i sa studentima; otišle su na Zagrebački dolac podržati radnike tržnica koji su bili u lošoj situaciji zbog zakona o fiskalizaciji; organizirale su podršku radnicama MK Slavonija; kao zahvalu za pomoć koju su dobile darovale su krv u Petrovoj bolnici. Osim toga, kucale su na vrata i svima koji su mogli pomoći u rješavanju njihova problema – gradonačelniku Bandiću, tadašnjem predsjedniku Josipoviću, Vladi RH.
Dobra organiziranost dovela je do uspjeha – radnicama su danas isplaćene otpremnine i sve što im je dugovano. Jedna od ključnih stvari za uspjeh štrajka 2013. bio je potpisan kolektivni ugovor iz 2006. Da nisu te godine izborile kolektivni i materijalna prava, imale bi puno manja prava i mogle bi izboriti eventualno zaostale plaće. Također, radnice smatraju da je borba za prava odgodila i propast tvornice – da nije bilo štrajka gašenje proizvodnje dogodilo bi se i prije.
Za uspješan ishod borbe neophodno je radničko jedinstvo i solidarnost. Vrlo dobar primjer ofenzivnog štrajka je štrajk prosvjetnih radnika u listopadu i studenom 2019. za veća prava – u štrajku su zajedno sudjelovali učitelji i nastavnici u osnovnim i srednjim školama, spremačice, kuharice, domari; na prosvjedu štrajkaša na kojemu se okupilo između 50 i 70 tisuća ljudi zajedno su zahtjevali povećanje koeficijenta i isticali probleme obrazovnog sustava. Pismo podrške Sindikata novinara Hrvatske potpisala su 54 sindikata koja su izrazila spremnost na organiziranje akcija podrške i štrajka solidarnosti, što je stvorilo dodatan pritisak na Vladu. Štrajk prosvjetara imao je i veliku podršku među roditeljima školaraca, koji su putem facebook grupe Podrška roditelja nastavnicima u štrajku objavljivali razloge zašto podržavaju štrajk i fotografije svoje djece kako korisno provode vrijeme dok nastavnici štrajkaju – učeći kuhanje, šivanje, crtajući i pišući.
U kontekstu mogućnosti sindikalne borbe vrijedi spomenuti i slučaj tvornice Naprijed, gdje su radnice organizirane u Sindikat Zagrepčanka (danas Novi sindikat) zauzimanjem tvornice izborile poništenje štetnog sporazumnog raskida ugovora o radu, koji su prethodno potpisale po uputi žutog sindikata, i otpremnine za deset godina staža. Borba u tvornici Naprijed pokazala je da je sindikat borbena organizacija koja može legalnim putem mijenjati zakon kad joj postane prepreka.
Sindikalno organiziranje je nužno jer sindikat jedini može zakonski organizirati pregovore za kolektivni ugovor i, ako pregovori ne uspiju, putem štrajka vršiti pritisak na poslodavca s ciljem poboljšanja uvjeta rada. Kolektivni ugovori su važni jer se njima utvrđuju prava viša od onih definiranih Zakonom o radu (ZOR), koji određuje najnižu razinu prava. Na primjer, ZOR određuje isplatu minimalne plaće, kolektivnim ugovorom ona se može povećati; ZOR određuje da radnik za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, rad nedjeljom i blagdanom ima pravo na povećanu plaću, bez definiranja što to točno znači, a kolektivnim ugovorom moguće je odrediti koliko će povećanje biti; ZOR dopušta rad na ugovor na određeno na tri godine, u kolektivnom je moguće smanjiti taj rok itd. Radnici učlanjeni u sindikat mogu izabrati svoje sindikalne povjerenike, radničko vijeće, predstavnike radnika u nadzornom odboru poslodavca, a sve to pomaže u borbi.
Nekoliko je, dakle, ključnih stvari za pozitivan ishod radničkih akcija – vodstvo iskusno u sindikalnim akcijama, odlučno i ustrajno članstvo sindikata, što brojnije, to bolje, dobra organiziranost akcije, uz prisutnost u medijima, vršenje pritiska na ključne aktere odgovorne za lošu situaciju i podrška radnika iz drugih sektora, obitelji i lokalne zajednice.
Domaći privatnici tvrde da nema novca za povećanje radničkih plaća, jer su cijene po kojima strane modne kompanije plaćaju izradu veoma niske (industrija uglavnom ovisi o tzv. lohn poslovima) Unatoč tome mnogi se direktori voze u skupim autima, imaju vikendice na luksuznim lokacijama te se „osjećaju predivno“ dok istražuju #croatiafulloflife. Da od vođenja tvornica za njih nema koristi ne bi ni bili vlasnici tvornica – nisu uložili kapital u tvornički pogon da bi „spasili posrnulu firmu“ niti su dobročinitelji koji su se tog posla prihvatili samo kako bi radnicima isplatili plaće, nego kako bi zaradili.
Neki od vlasnika su strani „investitori“ koji su u Hrvatsku također došli zaraditi na niskoj cijeni rada. U sektoru proizvodnje odjeće najviše radnika zapošljavaju talijanske kompanije Calzedonia (koja u vlasništvu ima četiri pogona i skladište) i Benetton, koji preko tvrtke Olimpias group S.r.l. ima pogon u Osijeku, a profit ostvaruje i preko desetak kooperantskih tvornica. U sektoru kože i obuće glavni investitori su Boxmark Leather, Wollsdorf Components i Paul Green. Mnoge luksuzne kompanije ne posjeduju tvornice u Hrvatskoj jer bi im to bio nepotreban trošak, nego šalju narudžbe u firme u vlasništvu lokalnih privatnika. Hugo Boss, Missoni, Olymp, C&A, Armani samo su neki od njih.
Plaće većine radnika u tekstilnoj industriji u svijetu su oko egzistencijalnog minimuma, a globalna tekstilna industrija vrijedi 1.3 trilijuna dolara u maloprodaji na godišnjoj razini. Najjeftiniji kaput u online shopu Hugo Bossa je 280 eura, a najskuplji 3000 eura, kao 7,5 radničkih minimalaca. Kako to da su radnici u Hrvatskoj plaćeni u vrijednosti jednog „jeftinijeg“ kaputa?
Tkanine, materijali, režije u tvornici, ulaganja u strojeve i rad radnika čine određeni udio u cijeni proizvoda, no ono što cijenu kaputa povećava do iznosa pa i nekoliko radničkih plaća jest višak vrijednosti stvoren radom, koji kapitalist pretvara u svoj profit. Prisvajanje viška vrijednosti zove se eksploatacija.
Recimo da 500 radnika u tjedan dana mora napraviti 500 kaputa čija je vrijednost u trgovini jednaka prosječnoj plaći u hrvatskoj tekstilnoj industriji – 513 eura. To znači da bi radnici u samo tjedan dana pokrili svoje mjesečne plaće, a ostala tri tjedna besplatno proizvodili novu vrijednost za kapitalista. Norme u tekstilu su i veće, narudžbi je nekoliko odjednom, roba koja se naručuje može biti i skuplja, no ova računica pokazuje da distribucija nije ravnomjerna i da novca ima.
https://www.youtube.com/watch?v=nBJ4RBjoggc&feature=emb_title
Predavanje “Who made my clothes” održano u riječkoj Filodrammatici prošle godine
Kompanije nerijetko prijete preseljenjem u jeftinije zemlje, međutim, primjer Boxmarka pokazuje da im nije problem platiti radnike više. Boxmark ima tvornicu u Varaždinu u Hrvatskoj i u Kidričevu u Sloveniji (43 km zračne linije od Varaždina), gdje je neto minimalac (625,71 euro = 4630 kn) za 220 eura veći nego u Hrvatskoj (405 eura). I ovaj podatak nam govori da prostora za povećanje ima – ako Boxmark može plaćati radnike u Sloveniji 200 eura mjesečno po radniku više, nema razloga da ne poveća plaće i u Hrvatskoj. No, kompanija prikazuje gubitke u poslovanju, vjerojatno da im porezna ne bi uzela porez na dobit, pa da radnicima mogu reći da novaca nema.
Brojke su neumoljive – profit je ogroman, a većina završava u džepovima vlasnika tvornica i modnih kompanija, stoga na njih treba vršiti pritisak. Sjedišta velikih kompanija koje posjeduju modne brendove nalaze se uglavnom u Zapadnoj Evropi, a pogoni koji za njih proizvode u zemljama istočne Europe ili Trećeg svijeta. Kapital djeluje globalno, a jedina borba protiv nepravednog sistema koja može biti uspješna mora biti internacionalna. Moramo pronaći saveznike u drugim proizvodnim zemljama, sindikate i organizacije koje se bore za prava radnika.
Jedna takva organizacija je Clean Clothes Campaign (CCC), globalna mreža koja se sastoji od 212 nevladinih organizacija i sindikata u Europi i Aziji i nastoji poboljšati prava radnika u industriji odjeće i obuće. CCC je izradila niz terenskih istraživanja o uvjetima rada u Istočnoj Europi i Aziji i aktivno u medijima govori o izrabljivanju radnika, nastoji kod kupaca potaknuti svijest o uvjetima u kojima je proizvedena odjeća koju nose, zagovara koncept dostojanstvene plaće (living wage), koja bi bila dovoljna da pokrije životne troškove obitelji s dvoje djece, uz stavke koje su radnicima sada luksuz, poput zdravstva, školovanja djece, odlaska na more, u kino, na utakmicu, uštede. Dio je koalicije sastavljene od pedesetak njemačkih organizacija koja želi uvesti zakon o lancima opskrbe. Ako zakon bude usvojen radnice i radnici koji proizvode bilo gdje u svijetu za njemačke brendove moći će tužiti poslodavca za povrede prava pred njemačkim sudom.
Clean Clothes kampanja je ustanovila mehanizam solidarnosti, tzv. hitni apel (urgent appeal) – u slučaju kršenja radničkih i ljudskih prava u nekoj tvornici CCC pokreće peticiju za radnike na globalnoj razini i kampanje na društvenim medijima, te organizira akcije podrške na terenu, prikuplja pisma solidarnosti i radi konferencije za medije kako bi se u javnosti podigla svijest o povredi prava. Na taj način moguće je problem radnika u Hrvatskoj dići na međunarodnu razinu i izvršiti pritisak na ključnim mjestima – na lokalne ili strane privatne vlasnike tvornica, na Vladu zemlje u kojoj se slučaj dogodio, na modnu kompaniju za koju se u tvornici proizvodi. Tako se podiže i razina solidarnosti među kupcima u zemljama gdje brend ima svoje trgovine.
Sva prava koja danas uzimamo zdravo za gotovo, poput osmosatnog radnog vremena, nisu nam dana već su izborena u dugotrajnoj radničkoj borbi. Ako se ne borimo, ne samo da nam nitko neće dati bolje uvjete,već će nam uzeti ono ranije izboreno. Zbog toga je važno učiti iz dosadašnjih štrajkova, koristiti prava koja imamo i izboriti nova za buduće generacije. Moramo se informirati o svojim pravima i uključiti u borbu, kako bi se izbavili iz okova modernog ropstva. Organiziranje u borbeni sindikat, povezivanje s aktivističkim organizacijama i drugim sindikatima na nacionalnoj i internacionalnoj razini koraci su prema promjenama. Solidarnost koju su pokazali prosvjetni radnici i sindikati koji su podržali njihov štrajk neka nam bude poticaj.