 zbog pedofilije. Crkva je imala određeni rok da odgovori na ovu najavu, da predloži možda i neko rješenje kako do tužbe ne bi došlo, ali uzalud. Skoro tačno na godišnjicu sud u Londonu je prihvatio slučaj i sad se čeka početak. Šest je slučajeva u pitanju, iako ih ima na desetine. Ovih šest je šest jakih slučajeva i mogli bi otvoriti ovu mračnu pandorinu kutiju koja se u Srbiji i BiH uporno skriva.){kind=link}
Crkva u Viktorijinom selu
Prošlo je više od godinu dana otkako je jedna advokatska kancelarija u Londonu, koju vodi Banjalučanin Mladen Kesar, najavila podizanje tužbe protiv Srpske pravoslavne crkve (SPC) zbog pedofilije. Crkva je imala određeni rok da odgovori na ovu najavu, da predloži možda i neko rješenje kako do tužbe ne bi došlo, ali uzalud. Skoro tačno na godišnjicu sud u Londonu je prihvatio slučaj i sad se čeka početak. Šest je slučajeva u pitanju, iako ih ima na desetine. Ovih šest je šest jakih slučajeva i mogli bi otvoriti ovu mračnu pandorinu kutiju koja se u Srbiji i BiH uporno skriva.
piše: Dejan Kožul
Javnosti u BiH je posebno poznat slučaj Vasilija Kačavende, koji je vodio Zvorničko-tuzlansku eparhiju i koji je čak i penzionisan nakon što je i SPC shvatila da je zagazio preduboko, ali to je samo pitanje forme jer viđali smo ga na raznim manifestacijama tik uz Milorada Dodika, i to ne samo kao fizičko lice, nego kao crkveno. Protiv Kačavende je, podsjetimo se podignuta krivična prijava koja se bazira na osnovanoj sumnji da je Kačavenda u periodu od 1997. do 23. maja 1999. godine počinio teška krivična dela: obljubu nad maloljetnim bogoslovom Milićem Blažanovićem i to više puta, ali i zbog organizacije ubistva Milića 23. 5. 1999. godine radi prikrivanja obljube nad njim. Kako se u ovom slučaju nije odmaklo, majka Milića Blažanovića je odlučila dati punomoć advokatima u Londonu.
O ovom slučaju postoje brojna svjedočenja, prije svega Bojana Jovanovića, bivšeg bogoslova koji je u to vrijeme i sam bio žrtva pedofilije. O svemu je napisao i knjigu „Mafija u SPC“.
Mračna pandorina kutija
Sam Kesar nam kaže da se SPC do sada nije oglašavala u vezi ovih tužbi.
„To je čudno zato što tu ne treba puno dokazivati. Sve stvari koje tužitelji ili većina stvari koje tužitelji navode su odavno, već godinama, pa i više od 10 godina poznate. Toliko puta su prežvakane da svi o tome znaju. I crkva se izjašnjavala o svim tim stvarima više puta. Patrijarh je čak priznao da je Kačavenda pedofil, pa je to ponovio i mitropolit Amfilohije, pa i Sinod…Postoji ogromna dokumentacija, izjave svjedoka i sve to je već toliko puta spomenuto u medijima tako da će se SPC stvarno napatiti da to sve negira. Većina tih izjava su date u periodu između 2013. i 2015. Do sada bi već sve demantovali ili pokrenuli tužbu za klevetu ili negirali na neki način ali ništa od toga nije urađeno“, objašnjava Kesar.
Svi sve znaju, to je činjenica ali i okreću leđa. Prisjetimo se ovdje i slučaja vladike vranjskog Pahomija, odnosno Tomislava Gačića, koji je bio optužen za seksualno zlostavljanje četvorice maloljetnih dječaka. U to vrijeme vladika niški bio je aktuelni patrijarh Irinej koji je bio dobro upoznat sa slučajem jer su mu se obraćali i sveštenici koji su svjedočili u tom slučaju i tražili pomoć. Pahomije je oslobođen, slučaj zastario a djeca su ostala sa svojim traumama.
Ništa od ovoga nije bilo dovoljno. Sprega crkve i državnih organa (sudskih) je ipak prejaka.
„Žrtve su pokušale da ostvare svoja prava u svojim zemljama, ističe to Kesar koji dodaje da su se okrenuli njemu kad su shvatili da u matičnim zemljama ne mogu da ostvare svoja prava.
„Sama činjenica da nakon svih ovih godina gotovo ni jedan sveštenik nije otišao u zatvor, da mnogi nisu čak ni privodeni na saslušanje i istragu ukazuje da su tužitelji u pravu jer stvarno postoji jak uticaj crkve na državne organe i da su zbog toga su morali da traže pravdu u inostranstvu“.
I hajde što postoji uticaj na državne organe nego što je i javnost zaslijepljena pa tako na pokušaj da žrtve ostvare pravdu pred sudom u Londonu gledaju kao na izdaju jer to može koštati i SPC, ali i državu Srbiju, kako novca tako i ugleda sa kojim inače ne stoji najbolje.
A da li je izdaja pokušati ostvariti pravdu ili je izdaja kad ti ta ista država okrene leđa i ostavi te sa strašnim traumama i još strašnijim potencijalnim posljedicama presudite sami nakon svjedočenja jedne od žrtava pedofilije, kao i njene porodice o tome kako je lokalni pop u jednom malom banatskom selu iskorištavao mantiju koju je nosio, ali i kako je selo odgovornost svaljivalo, na tada tek 12-godišnju djevojčicu.
Kako sveštenik “blagosilja” dijete
Viktorija je tada živjela sa babom i djedom koji su preuzeli starateljstvo nad njom nakon što joj se majka preudala i koja je napustila ćerku koja je tad imala samo pet godina.
Kako to biva u seoskim sredinama često se društveni život zajednice vrti oko lokalne crkve. Tako je i Viktorija bila redovna na službama, čak i onim ponoćnim u vrijeme velikih praznika. Pjevala je u crkvenom horu, a tadašnji sveštenik Milovan Đokić, predavao joj je i vjeronauku u školi. Problemi su počeli početkom januara 2012. godine nakon jedne liturgije.
„Kad se završila liturgija počeo je da me napada, da me dira, da priča nepovezano… Bio je pijan“, započinje svoju ispovjest Viktorija.
Kaže da je često pio, kao i da se pričalo po selu da je „pipkao“ neke žene u crkvi koje su tu došle da zapale svijeće, ali da niko nije vjerovao u to. Baš zbog toga i ona nije pričala nikome.
„Bilo mi je glupo da pričam o tome. Bila sam zatečena, nisam znala šta se dešava i pitala sam se kako je ovo moguće? Razumem da poljubiš ruku, čelo ali ovo je bilo previše“.
Kaže nam da neko vrijeme nije išla u crkvu, a da je nakon toga otišla sa mlađom tetkom (Viktorijini baba i djed imaju ćerku koja je godinu mlađa od Viktorije), kao i da je tad sve bilo u redu. I sam sveštenik se ponašao kao da se ništa nije desilo. Zbog svega je pomislila da je samo bio pijan i da se neće ponoviti. Sveštenik je živio sam u kući pored crkve. Ćerka mu je udata a sinovi su mu takođe živjeli u selu. Viktorija ih je poznavala pa je samim tim imala i dodatno poverenje da je ono bio samo incident izazvan alkoholom. Mislila je tako dok nije dobila poziv da dođe do njega kući kako bi mu pomogla da ponesu sveće u crkvu.
„Kad sam došla kod njega nisam nigde videla sveće. Rekla sam mu da moram da žurim kući jer trebam da idem u školu. Služba je baš bila završila. Onda je počeo da priča kako mu se ja sviđam, kako na mene misli non-stop. Rekla sam mu da mi kaže gde su sveće i gde treba da se odnesu da mogu da idem. A, on je nastavio sa tim kako na mene gleda kao na više od deteta, kako sam ja blagoslovljena sa njegove strane. Tražila sam da izađem. Ništa mi nije bilo jasno. Ja sam samo dete i na njega gledam kao na oca čim mu ljubim ruke.”
Nakon toga je zaključao vrata i stavio ključ u mantiju, prisjeća se Viktorija. Pomislila je da vrišti, zatraži pomoć ali je shvatila da je niko neće čuti jer je kuća duboko u dvorištu, daleko od ulice. Pomislila je i da, ako bude mirna da će je pustiti.
“Onda je počeo da me masira po glavi, rukama…Zaplakala sam i rekla da ću da ga prijavim, da ovo nije normalno, da nije u redu to što radi. Tražila sam da me pusti, a on mi kaže da mi samo daje blagoslov jer sam bila grešna. Da sam blagoslovljena. Zbog čega sam bila grešna? Blagoslov se ne daje tako. Drugo je da poljubite nekoga u čelo, to razumem. Ali za ovakav blagoslov ne znam.”
Govorio joj je da je to sve normalno, da je prirodno to što rade…
Strah i nevjerica
Viktorijino ponašanje se od tog trenutka promijenilo. Nepovjerenje prema okolini, strah od reakcije mještana, strah od reagovanja porodice…Sve to je gušilo Viktoriju, tada tek 12-godišnju devojčicu. Onda je počela da bježi iz škole, iz kuće…U crkvu više nije išla.
“Tražila sam mesto da se sklonim. Da me niko ne pita ništa”.
Tortura od strane sveštenog lica trajala je mjesecima. Opisala nam je i jedan susret na ulici.
“Jedanput me sreo kolima. Isto je bio pijan. Stao je i zvao me da uđem u kola. Rekla sam da neću, da me pusti da idem kući. Rekao je da hoće da mi se izvini. Molila sam ga da me pusti. Vozio je pored mene kola sa otvorenim vratima i nije odustajao. Kad sam ušla, umesto izvinjenja odvezao me na groblje. Rekao je da je mnogo pogrešio, da ako hoću mogu ponovo dolaziti u crkvu i da se neće ništa više ponoviti. Samo sam mu rekla da je to rekao i prošli put i da bude srećan što sad nije u zatvoru”.
Neprijatna i brzinom neprilagođena vožnja tokom koje je ponavljao da je Viktorija blagoslovljena se nastavila. Ali i njoj je došao kraj. A tu negdje je i Viktorijinim mukama sa sveštenikom, pedofilom došao kraj.
“Više nisam mogla to da podnesem. Rekla sam tetki…Mislili su da se drogiram. Sela sam i rekla sam sve”.
Do tog trenutka i Viktorijin djed je primjetio da se djevojčica čudno ponaša. Posebno mu je sumnjivo bilo sve češće kašnjenje iz škole.
“Otišao sam pravo kod direktorke u školu da vidim dolazi li u školu. Rekla mi je da ne dolazi danima, da dođe na prvi i drugi čas i da ode. Pomislio sam da je sigurno sa onima što se skupljaju po selu i puše travu. Otišao sam pravo ka njima, malo sam podviknuo i jedan dečak mi je rekao da zna moje muke i da odem kod popa Milovana, te da ću tamo naći njenu torbu sa knjigama. I nađem i torbu, a nađem i Viktoriju. Htela je da beži za Kragujevac kod oca da ja ne bih saznao šta se dešavalo”.
Kaže da je Viktorija u početku negirala da joj je pop išta uradio. Viktorija nam je objasnila i zašto:
“Nisam htela nikom da kažem, mislila sam da niko neće da mi veruje. Nisam mogla ni ja sama da verujem. Kad sam rekla babi i dedi, dedi je pozlilo. Hteo je da ide tamo da ga zapali zajedno sa crkvom.”
Socijalna radnica, direktorka škole, policija, ginekolog, psiholog… Otprilike tim redom su uslijedile posjete. Sveštenik je priveden ali mučenje se nastavilo na sudu. On je sve poricao do Apelacionog suda, kaže nam Viktorija. Do Apelacionog jer je Sud u Smederevu prvo donio osuđujuću presudu, na pet godina, koja je potom poništena, da bi Apelaconi sud ipak potvrdio kaznu.
Sud u Smederevu gdje je održano suđenje
Uništeno djetinjstvo i vječne traume
A suđenje je bilo sve samo ne prijatno. Iznošenje prljavih detalja je bilo obavezno, što namjerno nismo htjeli iznositi u ovom tekstu. Stojan kaže da su mu rekli da može i da napusti sudnicu u tim trenucima, koliko mu je bilo neprijatno za slušati.
U trenucima napada bijesa poželio je i da ubije sveštenika koji je službe držao, sahranjivao ljude čak i nakon privođenja i za vrijeme suđenja. Stanovnici sela su čak potpisivali peticiju da se pop oslobodi.
Tih dana selo su okupirali razni novinari. Požalili su nam se da su Viktoriju, a posebno njenu tetku, odnosno ćerku njenog djeda Stojana i babe Regine, koja je još maloljetna i boluje od leukemije, znali presretati na ulici u potrazi za informacijama. Viktorija podsjeća da se nakon svega u samom selu počelo pričati da je bilo još žrtava popa – pedofila.
Dvorište kod Stojana i Regine
“Pričalo se da je bilo još par devojčica koje su isto to doživele ali nisu htele da potvrde. Ne znam zbog čega. Starije su od mene bile, imale su 18, 19 godina. Mogle su same da donesu odluku. Ja sa 12 i po godina nisam mogla ništa”, pita se Viktorija koja je nakon svega ipak otišla iz sela kod oca u Kragujevac. Nakon što je dobio starateljstvo nad njom i tu su nastavljene torture. Optuživao ju je da je ona krivac za sve. Udala se tamo, dobila dijete i danas sa 18 godina ima neriješenu porodičnu situaciju, jer je otac u zatvoru i bebu nad kojom visi strašna trauma.
Ističe da je imala najveću podršku od policajaca koji su joj rekli da im se javi u bilo koje doba, kao i od babe i djeda.
“Ne znam kako bih prošla da nije bilo njih. Ljudi su išli protiv ljudi, protiv pričanja…Imali su dovoljno ljubavi. Ostali nisu hteli da pričaju, sve bi se zataškalo jer neće niko da krivi božjeg čoveka, ako može da se kaže da je božji čovek. On to sigurno nije”, zaključuje već uplakana Viktorija.
Djed Stojan nije nikako zadovoljan presudom od pet godina. Zato i London, da se vratimo na početak ove priče.
“Otac je troje dece. Ima unučad koju ja volim kao moje unuče. Nemam reči. Sa svojih 56 godina ja sam već pradeda. Viktorija se rano udala, rano dobila dete. Šta je uradila sa svojom mladošću? Dođu joj nekad neke ideje, da li od traume, ne znam. Nisam psihijatar. Postane nervozna. Dosadi ti i takav život kao što ona živi. E, šta dalje…Ne znam. Kad u mladim danima doživiš traume to je rizik. Na iste probleme nailaziš. Desi se da ti svašta padne na pamet”, glasno razmišlja Stojan pred nama.
On u crkvu više ne ide, kaže.
“Dve su ikone stajale tamo. Odlazio sam da zapalim sveću pred ikonom za pokojnu ćerku”, kaže on. I ta ćerka je bolovala od leukemije. Na žalost, bitku je izgubila. Katarina, Viktorijina tetka, koja je i godinu dana mlađa od nje, još uvijek je vodi. Željna je znanja, inteligentna, draga, borbena. Baš kao i Viktorija.
Nije fer da tako veliku borbu nose same na svojim plećima. Selo nije od pomoći. Naprotiv. Presuda protiv SPC bar donekle bi olakšala njihove muke jer Stojan poslove traži po inostranstvu kao građevinski radnik. Dolasci u Beograda i liječenje Katarine nisu jeftini. Nije to ni neka nada jer traume će ostati i vrijeme se ne može vratiti. Ali se svakako može bar lakše disati.
Autor: Impuls