(Foto Hutchins Photo/Newscom/PIXSELL)
Kratki vodič kroz aktualnu produkciju za sve koji, poput Jerryja Seinfelda, misle da je politička korektnost upropastila komediju
Piše: Boris Postnikov
Jeste li već primijetili da zbog ekstremne ljevice i woke kulture komedije više nisu smiješne?
Nisam ni ja, ali neki jesu, a među njima je Jerry Seinfeld. Čitali ste možda već o tome jer je njegove izjave New Yorkeru prenijela većina globalnih, pa onda i poneki naš, lokalni portal. Tamo se najpopularniji komičar devedesetih prisjetio kako su ljudi nekada jedva čekali novu epizodu “Kafića uzdravlje” ili “M*A*S*H*A”, a danas toga nema. Krivac? “Ekstremna ljevica, politički korektna sranja i ljudi koji se toliko brinu da nekoga ne uvrijede”, objasnio je. “Kada napišete scenarij, a on onda mora proći kroz četiri ili pet ruku, komiteta, grupa – ‘Evo što mi mislimo o ovoj šali’ – e pa, to je kraj vaše komedije. “
Štoviše, dodao je, u ovakvim okolnostima neke epizode “Seinfelda” uopće ne bi mogle biti snimljene. Da li je pritom mislio na epizodu u kojoj njegov lik drogira djevojku kako bi se mogao – doslovno – igrati njenim igračkama, na one s homofobnim ispadima Georgea Constanze, na one u kojima Cosmo Kramer stalka nepoznate žene s prozora ili na neku treću, ne zna se. A i nije presudno, s obzirom na to da su sve epizode “Seinfelda”, ma što Seinfeld o tome mislio, još uvijek dostupne na Netflixu. I da ih nitko, barem do sada, nije cancelao.
Na Netflixu je otprije neki dan, uostalom, dostupan i njegov novi film, režiserski debi “Unfrosted”, a stvari tek tu postaju zanimljive. Ne, nažalost, zato što bi bio zanimljiv sam film: možete ga pogledati, ali i ne morate – zaista ne morate – jer ga je kritika već pokopala s itekako dobrim razlozima. Stvari su zanimljive prvenstveno zbog onoga što je, vrlo brzo nakon Seinfeldovog intervjua, primijetio Guardianov komentator Stuart Heritage: napad na ekstremnu woke ljevicu ima manje veze sa stavovima komičara opsjednutog Supermanom, cornflakesom i sredstvima za čišćenje, a više s proračunatom strategijom medijske promocije novog filma pomoću lakozapaljivih, klikabilnih izjava. Netko naivniji pretpostavio bi, doduše, da taj film onda mora biti krajnje provokativan, politički nekorektan i opasan. U stvarnosti – ili barem na Netflixu – već dugo međutim nismo gledali ovakvu igru na sigurno.
Priča o nastanku Pop-Tarta, Kellogg’sovog all-american doručka za klince proizvedenog u šezdesetima, jaše na žanrovskom valu “korporativne nostalgije” i filmova posvećenih popularnim brendovima kakvi posljednjih godinu-dvije pune dvorane i streaming servise, od “Barbie” preko “Aira” i “BlackBerryja” do “Tetrisa”. Tu je, za svaki slučaj, i odred poznatih glumaca: Hugh Grant, Christian Slater, Amy Schumer, Jack McBrayer, Peter Dinklage, Bill Burr… Čak se i korporativni odabir Kellogg’sa, naravno, samo naslanja na Seinfeldovo davno brendiranje kukuruznih pahuljica. Uz tek poneku uspješniju scenu, poput one u kojoj Jon Hamm i John Slattery parodiraju svoje likove iz “Mad Men”, nižu se lijene i potrošene šale, a prizor krava koje prde lako bi mogao biti najniža točka Seinfeldove karijere: da li se to nekadašnji šampion komedije lišene vulgarnosti zaista srozao na fart jokes?
A evo što vas je istovremeno – preciznije, kroz samo nekoliko prošlih godina – moglo nasmijati na streaming servisima, ovisno o ukusu i smislu za humor: nadrealni svjetovi Nathana Fieldera (“The Rehearsal”, “The Curse”), neurotični njujorški video-eseji Johna Wilsona (“How to with John Wilson”), nježna geekovština Joea Pere (“Joe Pera Talks with You”), frenetična animacija “Ricka & Mortyja” ili “Harley Quinn”, workplace komedija “Abbott Elementaryja”, vampirski mockumentary “What We Do in the Shadows”, elaborirani antitrampovski komentari “The Good Fighta”, žanrovski susret braće Coen i Thomasa Pynchona u “Lodgeu 49”, neočekivano proradnički “Superstore”, zabavno svrdlanje četvrtog zida Phoebe Waller-Bridge u “Fleabagu”, coming-of-age “Reservation Dogsa”, iščašene porodične priče “Schitt’s Creeka” ili “The Righteous Gemstonesa”…
O tome kako humorom barataju serije koje ne spadaju (samo) u komedije – “Succession”, “Atlanta”, “The White Lotus”, “BoJack Horseman” – dala bi se napisati poglavlja. Kao i o temama kojima se ovi naslovi bave. Redom: sindikalna borba, javno školstvo, turistička industrija, medijski oligopoli, uspon desnice, život siromašnih autohtonih Amerikanaca u rezervatima, prelijevanja iluzije i stvarnosti, medijska manipulacija, feminizam, seks, feminizam i seks… Sve nešto woke, na sve strane ekstremna ljevica. A opet duhovito. Kako to?
Odgovor, naravno, nećemo dobiti od Jerryja Seinfelda kojemu se nešto poput “ekstremne ljevice” priviđa u odborima multinacionalnih korporacija, što bi – da nije mislio ozbiljno – zvučalo kao relativno uspjela šala. Ovako su “woke kultura” i “ljevičarski ekstremizam” samo marketinške alatke i sredstva tržišnog pozicioniranja jednog krajnje neduhovitog filma.
A pošto odgovora nema, možda da preformuliramo uvodno pitanje: jeste li već primijetili da komedije komičara opsjednutih ekstremnom ljevicom i woke kulturom odavno nisu smiješne?