Inspiracija koja cijelom svijetu i svima oko sebe govori da prepreke uopće ne postoje. Ovako će svi koji je poznaju opisati Saru Bečarević, 13-godišnju Visočanku koja je rođena bez jednog dijela ruke, tačnije šake, a koja svakodnevno dokazuje da su bilo kakva ograničenja na putu do uspjeha samo u ona koja stvorimo u svojm glavama.
Piše: Enes Hodžić, Global ANALITIKA
Uprkos svim preprekama na koje je mogla naići na svom putu, Sara je san da postane gimnastičarka počela ostvarivati već od devete godine. Uz mnogo truda, rada i razumijevanja trenerica iz Kluba ritmičke gimnastike “Visoko” Sara već niže brojne uspjehe i nastupe, čak i na međunarodnim takmičenjima, a njen posljednji nastup ispraćen je suzama svih prisutnih u dvorani koji su Saru doživjeli kao najveću inspiraciju.
“Trenutno pohađam sedmi razred Osnovne škole “Mehmedalija Mak Dizdar” Dobrinje, a svoju posebnu sreću pronašla sam u ritmičkoj gimnastici, koju treniram od devete godine. Prije upisa na gimnastiku uvijek sam maštala o tome da jednog dana postanem jedna od gimnastičarki i od prvog dana kada sam počela trenirati osjećala sam se posebno. Počela sam učiti ono što i druge djevojčice rade i nisam odustajala nikada. Sa trudom i radom sve se nauči”, ispričala nam je Sara.
Kako kaže, najdraži rekvizit sa kojim voli raditi graciozne vježbe joj je lopta, te je vrlo brzo savladala sve vještine potrebne za nastup. A onog dana kada je saznala da će biti dio takmičarskog tima KRG “Visoko”, kako je istaknula, doživjela je najsretniji trenutak života.
“Kada sam došla na trening kao takmičarka odmah su me prihvatili. Upoznala sam divne trenerice Aminu, Iman i Hanu, kao i divne prijateljice koje sve volim. One su mene prihvatile još i kada sam bila u rekreacije, divne su i najbolje su osobe koje sam upoznala. Mi smo svi jedna velika porodica, sa kojom sam imala priliku da putujem na turnire u cijeloj BiH, ali i van naše države, na nastupe u Budvi i Bugarskoj”, dodala je Sara.
U posebnom sjećanju ostat će joj nastup na turniru u Bugarskoj, gdje je osvojila srca svih posjetitelja.
“Bugarska će mi zauvijek ostati u sjećanju i to je najljepši nastup i turnir na kojem sam bila. Osvojila sam drugo mjesto i nagradu ‘Favorite of the audience’ (Miljenica publike). Osjećala sam se predivno i tako je na svakom putovanju. Trenerice i drugarice se trude da mi bude lijepo. Tako je bilo i na posljednjem turniru gdje sam prvi put radila vježbu sa rekvizitom i to sa obručem. Kada mi je trenerica tek smislila tu vježbu bilo je teško, nisam je odmah mogla savladati, ali uz njenu pomoć sam i to savladala. I na turniru sam uradila sve kako sam i maštala. A sad se nadam da ćemo nakon koronavirusa moći ponovo putovati i preporučujem svim djevojčicama da se pridruže i da pokušaju ostvariti svoje snove”, kazala nam je Sara sa vidnim zadovoljstvom i radošću.
A to njeno zadovoljstvo i hrabrost koju pokazuje u borbi sa svim preprekama ističu svi oni koji pogledaju jedan Sarin nastup. Ističe to i njena trenerica Amina Lepić, uz čiju pomoć Sara i ruši prepreke na svom putu.
“Sara je jedna veoma hrabra djevojčica, puna energije. U sebi nosi mnogo talenata, od kojih je jedan ritmička gimnastika. Za kratak period, tokom treniranja, Sara je savladala mnoge stvari u ovom sportu. Ona zapravo ni ne zna za prepreke i ruši ih sve kako bi postigla svoj cilj. Jako je uporna i uopće joj ne predstavlja nikakav problem to što bi neko drugi možda mogao primijetiti da se ona razlikuje od drugih djevojčica. A zapravo se ne razlikuje, ona je puna ljubavi, oko sebe širi pozitivnu energiju, inspiracija je za sve nas i zbog toga je svi u našem klubu volimo. Kada je vidim na terenu, pred sudijama, moje srce je puno, jako se ponosim njom i sretna sam što je baš moje kolegice i mene izabrala za trenere”, rekla nam je trenerica KRG “Visoko” Amina Lepić.
Sarini uspjesi utoliko su veći što njima svakodnevno pokazuje da je moguće doći do ostvarenja svakog sna, ukoliko dovoljno vjerujete u njega. Iako život osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, kako i sami svjedočimo svakodnevno, nije olakšan u mjeri u kojoj bi bilo potrebno, Sara je jedan od primjera kako se neustrašivošću može doći do ostvarivanja prava. To ističe i njena majka Sanela Bečarević koja je presretna Sarinom inkluzijom kroz sport.
“Sara se nikada nije osjećala drugačije od bilo kojeg djeteta, zato što je uvijek vjerovala u sebe, svoju snagu i svoje sposobnosti. Zbog toga su je i drugi, posebno njeni drugari prihvatali i nikada nije naišla na situaciju da bilo ko ima drugačiji odnos prema njoj zbog bilo čega. Naravno, sport joj itekako pomaže u njenom osnaživanju i adekvatnom uključivanju u društvene tokove. Zapravo, gimnastika je Sari donijela toliko mnogo dobrih stvari u njen život. Otkako je rekreativno počela trenirati i maštati da će postati profesionalni sportista – gimnastičarka, mnogo toga se promijenilo u njoj. I ja kao roditelj sam vjerovala u njene sposobnosti, a i njena trenerica je uvidjela da Sara može postići sve i da se trudi. I zajedno su, na zadovoljstvo svih nas, postigle odlične rezultate”, pojasnila nam je Sarina majka, Sanela Bečarević.
No, uz svu tu snagu i uspjehe koje niže Sara, sport za osobe s invaliditetom je otežan, zbog nepostojanja adekvatnih programa podrške, kako bi se ovim osobama omogućila potpuna inkluzija u društvu. Sport je jedna od brojnih mogućnosti kojima bi se ta inkluzija mogla ostvariti, ali je za potpuni razvoj potreban doprinos cijelog društva.
“Ritmička gimnastika, odnosno sam sport, itekako doprinose inkluziji osoba s invaliditetom i tome bi se trebala posvetiti mnogo veća pažnja, cijelog društva. Nažalost, u tom slučaju izostaje podrška svih nivoa vlasti i brojnih organizacija iz naših zajednica. Na Sarinom primjeru smo to vidjeli, jer ona do sada, tokom svih ovih godina treniranja i borbe za odlične rezultate nije dobila nikakvu podršku i to je ono što nama svima otežava rad.
Općenito, sport i sportski radnici u Bosni i Hercegovini nemaju mnogo podrške i sve se svodi na prijatelje i sponzore klubova koji nesebično u okviru svojih mogućnosti pomažu naš rad, ali ono što nedostaje je sistemski uređena podrška, kojom bi nam rad svake godine bio zagarantiran, zbog budućnosti naše djece”, zaključila je trenerica Lepić.
