Foto: Unsplash
POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Neprestano ostaje isti osjećaj propuštenih prilika, ishlapjelost svjetlosti koja ima želju usprotiviti se mraku koji se uvukao u sve naše nade.
Piše: Đorđe Krajišnik
Banalnost naše svakodnevice, prelijevanje društveno-političkog kotla iz kojeg kuljaju glupost i niske strasti etnonacionalističkih kreatura, pridavljuje svaki oblik progresivne osviještenosti da je moguće uspostaviti drugačiju paradigmu postojanja. Odnosno, suzbija traganje za načinima kako jednom konačno izaći iz začaranog kruga uvijek istih matrica, pred kojima se ova zemlja ispraznila, postala sadržaj bez forme i suštine. Možda nekome to ne izgleda tako, ali ne mogu se oteti utisku gušenja koje proizvodi pritisak nenormalnosti uspostavljen kao jedini narativ koji je moguće pojmiti.
Prošlo je trideset godina od kraja rata, mnoge su generacije doživjele u tom vremenu svoju zrelost, premetnulo se preko nas obilje budalaština, ali neprestano ostaje isti osjećaj propuštenih prilika, ishlapjelost svjetlosti koja ima želju usprotiviti se mraku koji se uvukao u sve naše nade. Reći jednom konačno da je dosta. Da postoji minimum svijesti da se izvan isključivosti nacionalizma može postojati i da se može doplivati do one druge obale. Kako će biti sa te tamo strane, unaprijed ne možemo znati, ali odustati od svake borbe, od nastojanja da se nešto promijeni, da se prekorači, pokazuje našu kolektivnu obesmišljenost, zombiziranu atmosferu usljed koje smo zaboravili šta znači misliti svojom glavom i vjerovati da nijedno stanje nije vječno betonirano kao takvo.
I kako vrijeme odmiče, doima se da stvari idu sve dalje u beslovjesnost, da je politička ludačka košulja u toj mjeri premrežila svaki aspekt života da više uopšte ne pokušavamo, ako smo nekad i pokušavali, pronaći put drugačije vrste, napraviti iskorak, preuzeti odgovornost za ono što činimo i ono što nismo učinili. A upravo pitanje odsustva odgovornosti, važnosti trenutka u kojem će svako od nas ponaosob sebe prije svih pitati šta sam ja uradio, koliko sam ja doprinio sveopštem odronjavanju svih vrijednosti, jeste i simptom i dijagnoza.
Svako malo bismo se igrali države, ali se prema njoj odnosimo kao da je tuđa. Ili u najboljem slučaju, na nju se naslanjamo kada je potrebno zadovoljiti mitomanske naracije o vajnoj veličini i povijesti koja je slavna. Ali ništa nismo sposobni uraditi da bismo kritički propitivali pozicije u kojima smo zatečeni, nema ni naznake dijalektičkog sučeljavanja, promišljanja šta danas i ovdje jeste na stvari. Kakvi nas to košmari more, te zašto jesmo pristali da u njima egzistiramo, da se sa njima srodimo i produžavamo im trajanje unedogled.
Sa jedne strane, još smo sputani strahom, sjećanja iz devedesetih nismo pokušali sanirati ni liječiti, pustili smo ih da divljaju bez bilo kakve kontrole. Sa druge, pak, strane, prepustili smo se mutnim vodama tuđe brige, neprestance očekujući da će neko doći sa strane, neka nepoznata ruka odozgo i spasiti nas onoga što smo sami proizveli. Između ta dva kraka ovoga u čemu postojimo pristali smo da nas valjaju vjetrovi isključivosti, nemogućnost da zamislimo ono što bismo stvarno željeli za sebe. Možda mi to stvarno i ne znamo ili se nismo spremni suočiti sami sa sobom. Iluzije da smo nekome bitni, da treba da se pojavi neko sa metlom i počisti iza nas, pokazale su se u dosadašnjoj praksi kao teške zablude, ali mi i dalje jednako insistiramo na njima. Njegujemo ih, jer mnogo je lakše tako, nego zasukati rukave, oznojiti se i vlastitom snagom izboriti priliku da se mijenjamo.
Činjenica da ovdje nema nikakve pobune, ni svijesti o njoj, dok se svuda oko nas drugi suprotstavljaju kako znaju i umiju teroru loših upravljača, svoj je vrhunac doživjela ovih dana u estradnom izdanju na relaciji ko je s Naserom sjeo, a ko mezio. I javnost se prosto oduševila, šta je rekao Aca, šta mu je odgovorio Mile, a šta dometnula Gorica. Društvo smo jeftinog spektakla i trača, koje se angažuje svom snagom samo kad se treba nešto ismijavati i kad se zbijaju internetske začikavke, u svim drugim prilikama, iako se oko nas sve nepovratno urušava, ostajemo nijemi i kao da nas ne zanima. Dok brod tone, miševi kolo vode uz harmoniku, jer šta drugo miševi da rade, sigurno neće podići pobunu, suprotstaviti se, pokazati da su, pa makar klizili ka dnu, odlučni da do zadnjeg trenutka nešto za sebe pokušaju izboriti.