Početkom 1941. godine moja mati Zumra bila je učenica banjalučke gimnazije, petnaestogodišnja jedinica iz stare, ugledne i dobrostojeće porodice.
Sa dvije godine ostala je bez oba roditelja, pa je usvojio amidža/stric i odgajao kao svoju, ali je bila mezimica svoje ebe (nane/bake) koja se potrudila da je dobro razmazi. Pa ipak, moja mati je primjećivala da svijet oko nje nije tako ružičast, kao onaj u kome je živjela, mada nije shvatala zašto.
Piše: Mirjana Tešanović
Porodica Maglajlić živjela je u komšiluku, a Vahida je bila još od djetinjstva uzor mojoj mami. Bila je to posebna, školovana mlada žena, koja je rušila učmala društvena pravila, feministkinja, antifašistkinja i članica Komunističke partije. Znajući da se Vahida tajno sastaje i sa drugim istomišljenicima i moja mati je poželjela čuti nešto o tim novim pogledima na svijet. Tako je i sama dospjela na tajne sastanke i bila naprosto ushićena idejom jednakosti, mada nije baš najbolje razumjela to kako će sve biti naše, pa je na nekom od svojih prvih tajnih sastanaka onako naivno, kako je to radila i ostatak svoga života, ispalila pitanje: “A da li to znači da će i neko drugi nositi moje haljine?”
Mogu pretpostaviti kako bi neki današnji ljevičari reagovali na ovo pitanje, ali Vahida je tada zagrlila, pomilovala po plavoj valovitoj kosi i rekla: “Ne, Zumro, neće niko nositi tvoje haljine, ako ih sama ne želiš nekome dati; to znači da će sve ono što je zajedničko dobro pripadati jednako svima.” Mati mi je pričala kako joj je još dugo pojašnjavala i da je to radila uvijek, boreći se za svakog čovjeka koji bi pokazao bar malo interesa za ideju u koju je toliko vjerovala.
Vahida Maglajlić, narodna heroina, na žalost je tokom rata poginula, a moja mati je izrasla u mladu ženu koja je nastavila Vahidin put i sa jednakim žarom i voljom pojašnjavala i borila se za svakoga ko je pokazao bar malo interesa za ideju u koju je vjerovala.
Neki dan jedna devedesetogodišna Banjalučanka ispriča mi priču: “Tvoja Zumra i ja zajedno smo bile u ratu, a onda smo poslije rata hodale po selima po Krajini, opismenjavale stanovništvo i učile žene da ne budu podređene. Neke poratne godine bile smo negdje u okolini Ključa, pa hodale danima, spavale kod koga smo stigle, a bile više gladne nego site. Tako smo došle u neku porodicu gdje nam je domaćica iznijela cijelu pitu u tepsiji, pa smo zajedno sa svim ukućanima sjele oko sofre. Ja sam, tako gladna navalila da jedem, a tvoja Zumra me sve gurala laktom i govorila, polako, polako. Rekla sam joj, pa gladna sam, Zumro, a tvoja mati mi reče: ‘Milice, gladni su i oni.’ Nikada to nisam zaboravila i poslije sam se uvijek sjećala da treba polako jesti, jer su svi gladni.”
Danas je, kažu, neko drugo, bolje vrijeme, ili možda ipak nije. Ljudi su i dalje gladni, umiru u ratovima, od zime, bijede. Oni koji su imali više sreće, stalno nekuda žure u paničnoj misiji stvaranja svoga ružičastog svijeta, ne osvrćući se oko sebe, a i kada slučajno, negdje vide taj manje ružičast svijet, okrenu glavu i nastave dalje. Kamo je nestala ta ideja jednakosti, ideja da će sve što je zajedničko dobro pripadati jednako svima?
Nekada davno, Vahida, Milica i Zumra vjerovale su u tu ideju, posvetile joj svoju mladost a Vahida i život. Borile su se za svakog čovjeka koji bi pokazao bar malo interesa znajući da ljevica nema iza sebe moć religije na koju se desnica uvijek može osloniti. Učile su ljude da čitaju i pišu, žene da budu jednake, da se obrazuju i zauzmu u društvu svoje mjesto, ravnopravno sa muškarcima. Rizikovale su svoje živote, češće bile gladne nego site, drhtale od zime, ali su išle dalje, iskreno vjerujući da daju bar mali doprinos kako bi ovaj svijet jednom bio bolje i ljepše mjesto za sve ljude.
Gdje smo sada, ne baš tako davno od toga vremena? Neki drugi rat nas je raselio na sve četiri strane svijeta i ove države, porušio ono što smo decenijama gradili i ono što je vjekovima odolijevalo i vremenu i ratovima. Pljačkaška privatizacija učinila je bezobrazno bogatima nekolicinu beskrupuloznih, a radnike pretvorila u masu nezaposlenih, ili pak onih malo sretnijih, koji na crno za bijedne plate rade od jutra do sutra. Oni, koji su odradili puni radni staž i koji su sada trebali smireno uživati, jedva sastavljaju kraj sa krajem, stalno strepeći, hoće li penzija uopšte stići naredni mjesec. Kriminal, korupcija, nepotizam cvjetaju, a sve je na prodaju, od glasa narodnog poslanika, pa do doktorske disertacije.
No, ništa vam novo nisam rekla, svi mi to živimo svaki dan i mnogi o tome pišu svaki dan, ali ništa se ne mijenja, niko se ne buni, samo rijetki, ponekada, bez puno uspjeha, na žalost. Apatija, pasivnost i tiho pristajanje na sve što nam se nameće nije kako nam često neki žele predstaviti samo naš “izum”. I ostatak Evrope je u sličnom stanju, mada ponekada izbiju nemiri, pa nam se čini da su ljudi tamo negdje, ipak daleko od nas kada je u pitanju građanska svijest. Ima dosta istine u tome, ali ako malo bolje pogledamo, sve te pobune tiču se određenih ekonomskih prava, da li zbog povećane nezaposlenosti, manjih plata i sl., ali veoma, veoma rijetko zbog suštinskog, ideološkog suprotstavljanja neoliberalizmu. Fridmanov neoliberalizam poznat još i kao Čikaška ekonomska škola, uspio je upravo napraviti suprotno od onoga za šta su se moja mati i mnogi drugi borili, privatizovati javna dobra.
Pojednostavljeno rečeno, kada park postane privatni betonski poslovno stambeni objekt onda se dječica nemaju gdje igrati, penzioneri gdje uživati u razgovoru i toplim sunčanim danima, a mladi još nevještim zagrljajima i poljupcima praviti prve korake ka zrelosti. Ljudi se polako otuđuju, zatvaraju, plaše jedni drugih, pa logično bivaju apatični i pasivni. Potrebu za socijalizacijom nadoknađuju trošeći novce uglavnom na stvari koje im nisu potrebne u bezbrojnim trgovačkim centrima koji nam nude sve, osim humanosti.
I mi danas imamo izbor kao što su imale nekoć ove mlade žene. Možemo i dalje nastaviti jurcati za svojim ružičastim svijetom ili se zaustaviti, osvrnuti oko sebe i pogledati otvorenih očiju kakva nas to stvarnost zaista okružuje. Možda tada shvatimo da trebamo polako jesti, jer su svi gladni, ali da tako ne mora biti, da ima dovoljno da svi budemo siti i da jednakost nije samo pravo već i obaveza. I ne, to ne znači da će neko nositi vašu haljinu ili voziti vaše auto, to znači da nam ova naša planeta Zemlja nudi sve što nam je potrebno i da je to zajedničko dobro svih nas što sebe nazivamo ljudskim rodom a ne privilegija i vlasništvo bogate manjine. Trebamo se samo naučiti prema njoj odnositi sa poštovanjem, čuvati je i stalno i uporno se boriti za ono za šta su nekada Vahida, Milica i Zumra, jer ta borba očito nema kraja.
.