Prvog prosinca 1955.godine odbila je ustupiti mjesto i sjesti u stražnji dio gradskog autobusa u gradu Montgomeryju u Alabami. Parks je uhićena zbog građanskog neposluha, a istog je dana počeo dobro poznati Montgomery Bus Boycott.
Ipak, Rosa Parks nije bila prva koja se usprotivila rasnoj segregaciji u autobusima. Devet mjeseci ranije, isto je učinila i 15-godišnja Claudette Colvin, ali je sve do suđenja ostala u sjeni jer je bila maloljetna, a njenoj anonimnosti pripomogla je i činjenica da je rodila izvan braka, što je tada (i ne samo tada) bilo potpuno neprihvatljivo, pa je Rosa Parks, u tom trenutku dugogodišnja aktivna članica NAACP-a, jedne od najstarijih i najutjecajnijih organizacija za ljudska prava u SAD-u, bila pogodnija za nametanje kao središnje osobe oko koje se okupljaju aktivisti i aktivistkinje i započinju Montgomery Bus Boycott.
Tadašnji zakoni o segregaciji bili su vrlo radikalni i neki su lokalni aktivisti već ranije stvarali taktiku kojom bi im se mogli usprotiviti. Naime, crnci su kartu morali kupiti kod vozača, potom sići s autobusa i popeti se na stražnja vrata. Autobus bi nekad i otišao prije nego što bi se stigli popeti, pa bi ostajali na cesti s plaćenim kartama u rukama. Ako je dio za bijelce bio popunjen, a ušao bi još jedan bijelac, moralo mu je biti ustupljeno mjesto. Također, crnci nisu smjeli sjediti nasuprot bijelcima, a vozači su bili isključivo bijelci.
Na sastanku predstavnika Ženskog političkog vijeća (Women's Political Council) i NAACP-a, bilo je odlučeno da će umnožiti 35000 letaka za distribuciju, a njihova poruka je glasila:
"Pozivamo sve da u ponedjeljak, u znak prosvjeda, bojkotiraju gradske autobuse. Smijete jedan dan izostati iz škole. Ako radite, idite na posao taksijem ili pješice. Molimo vas sve, i djecu i odrasle, da u ponedjeljak ne koristite autobuse."
Tog se ponedjeljka Rosa Parks pojavila na sudu. Suđene je trajalo svega 30 minuta, a Parks je bila osuđena na plaćanje globe u iznosu od deset dolara te još četiri dolara za sudske troškove.
Bojkot autobusnog prometa u Montgomeryju, u kojem je tada živjelo preko 50 000 Afroamerikanaca, trajao je ne jedan, već puna 382 dana, od 1. prosinca 1955. do 20. prosinca 1956. godine.
Ovaj ideološki pokret, odmah na početku suočio se s jednim praktičnim problemom, a to je bio problem prijevoza velikog broja ljudi na posao i u škole u različite dijelove grada.
U prvim danima gotovo svi su bili ovisni o prijevozu taksista koji su prevozili tri čovjeka za uobičajenu cijenu autobusne karte od 10 centi. No, ubrzo je donesena odluka da svi taksisti moraju naplaćivati redovnu cijenu od 45 centi po osobi. Tada su se u bojkot uključili ljudi koji su imali slobodna mjesta u svojim automobilima. Vrlo brzo, bilo ih je više od 300, a imali su i točno određenu rutu i stajališta na kojima su primali putnike.
S obzirom da je odaziv ljudi bio gotovo stopostotan, bila je potrebna mnogo bolja organizacija od one na koju su se inicijatori pokreta pripremili, stoga je osnovana MIA (Montgomery Improvement Associaton), građanski odbor za poboljšanje rasnih odnosa, čiji je predsjednik postao Martin Luther King, Jr. Vremenom je rad ureda MIA-e postao toliko opširan da su morali zaposliti 10 stalnih radnika, a cjelokupan pokret financirao se od donacija koje su stizale iz svih dijelova Amerike. Bojkot je nenadano prerastao u jedan od najvećih i najuspješnijih masovnih pokreta protiv rasne segregacije u povijesti.
Prva je pobjeda ostvarena nakon godinu dana bojkota, kad je Vrhovni sud SAD‑a odlučio o protuustavnosti odvajanja po boji kože u autobusima.
Čin građanskog neposluha Rose Parks doveo je do raspada institucionalizirane segregacije na američkom Jugu i otvorio novo poglavlje u borbi za građanska prava.
Ivona Siničković/ VoxFeminae
