Bolnica u Čakovcu rasistički zatajila prvo ovogodišnje novorođenče, romsku djevojčicu.
“Osjećala sam se poniženo, ne prihvaćam ispriku”, gorko je dan-dva po rođenju svoje djevojčice u čakovečkoj bolnici kazala novinarima majka Romkinja, koju su “pogreškom zaboravili” (sic transit) prijaviti kao prvo novorođenče u 2020. godini u Međimurskoj županiji. Međimurski župan Matija Posavec (HNS) pobrzao je netom po ponoći s plišanim medom i prigodnim darovima – u pratnji tv-kamera – čestitati majci drugorođenoga djeteta bijele puti, koje je bolnica u Čakovcu sramotno/rasistički gurnula na mjesto što je po svakom kriteriju, ljudskom i božjem zakonu, neupitno pripadalo romskoj bebi i njezinoj majci Romkinji.
Tek kad je puknuo javni skandal zbog odurnog postupka svih zdravstveno-političkih aktera prema hrvatskoj obitelji romske etničke pripadnosti, ravnatelj se bolnice Tomislav Novinščak javno posipao pepelom zbog “pogreške” i ispričao, župan je manje-više odšutio oduran postupak, ponižene su romska beba i majka dobile što su morale dobiti u novogodišnjoj noći i još je jedan čin gnjusna rasizma, ataka na manjine svake vrsti Bijedna Naša gurnula pod tepih.
Tim više, jer je Bijednu Našu u međuvremenu preplavio nedvojbeno najviši u 30-godišnjoj povijesti val predsjedničkog izbornog tsunamija koji je u drugom krugu odnio u nepovrat iz bivše Titove vile Zagorje formalnu favoritkinju, HDZ-ovu “ženu iz naroda” Kolindu Grabar-Kitarović i na krijesti toliko očekivanih promjena (ne)očekivano proslavio bivšeg SDP-ovog premijera Zorana Milanovića.
Sva javna pozornost odmaknuta je od svega inog u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, pogotovo notornih očitovanja rasizma i neprpeljivosti prema manjinama. Srpskoj i romskoj ponajprije i ponajviše. Što je vrišteća do neba nepravda prema romskom novorođenčetu i jednoj romskoj obitelji prema političkom šaketanju tvrde tzv. radikalne/konzervativne desnice iz nacionalističkih, šovinističkih i ksenofobnih rovova nečasnih epizoda novije hrvatske prošlosti s opcijom tzv. liberalne, demokratske otvorenosti civilizacijskim izazovima novog vremena i budućnosti?
Blamaža bi županijske bolnice u Čakovcu te političkog tzv. mainstreama u Međimurju ostala sasvim ispod radara da se saborski zastupnik romske narodne manjine Veljko Kajtazi na svomu Facebook profilu nije žestoko obrušio na skrivanje činjenica i obmanu javnosti o provorođenom djetetu u 2020. godini u toj županiji kao drastičnu obliku proturomske diskriminacije:
“Neugodno sam iznenađen viješću da je županijska bolnica u Međimurju, zajedno s predstavnicima Međimurske županije, prikrila činjenicu i obmanula javnost o prvorođenom djetetu u Međimurskoj županiji”, pisao je Kajtazi. „Pitam se zašto se prikrila informacija o prvorođenom romskom djetetu i zašto je ova obitelj preskočena u tradicionalnim medijskim objavama o prvorođenoj djeci? Bojite li se ksenofobičnih reakcija osoba kojima ne bi ugodno sjela informacija o prvorođenom romskom djetetu?”.
Na pitanje pak u Dnevniku Nove TV o tomu drži li to pogreškom ili skandalom, Kajtazi je odgovorio: “I jedno i drugo. Što je najgore, ja sam stvarno neugodno iznenađen da međimurska bolnica i predstavnik Međimurske županije obmanjuju cjelokupnu javnost o novorođenom djetetu. Nije uopće bitno tko je”.
“Jako mi je žao da se ovakva pogreška prikazuje kao nekakav pokušaj diskriminacije ili slično”, oglasio se ravnatelj bolnice Novinščak u povodu činjenice da je župan Matija Posavec s čestitkom i darovima posjetio drugu obitelj, a ne romsku, drugu majku i drugo novorođenče. “Ova bolnica dnevno obavi više od tisuću usluga ili intervencija dnevno i pogreške se događaju.” Događaju se, to nije sporno.
Ali pogreška da se prvorođeno (romsko) dijete zamijeni drugorođenim (neromskim) i time paradira na javnoj televiziji, ubiru valjda politički bodovi na notornomu kršenju ljudskih/manjinskih prava – rasizam u Bijednoj nije praznična, nego dnevna i nekažnjiva pojava – graniči sa zdravom pameću ili je pak dokaz o krajnjem nemaru, neodgovornosti i nestručnosti dijela osoblja u županijskoj bolnici u Čakovcu, što je samo preslik i inače raspadajućeg, desfunkcionalnog zdravstvenog sustava. Jamačno je netko namjerno zamijenio novorođenčad eda romskoj bebi/majci ne bi pripala zaslužena javna pozornost u natalitetno umirućoj hrvatskoj tzv. državi. Ravnatelj, ako ništa drugo, snosi zapovjednu odgovornost i morao bi iz moralnih razloga povući moralni potez ostavke.
“Mi želimo normalan život i želimo biti jednakopravni kao svi ostali građani”, izričit je predsjednik Vijeća romske narodne manjine u Međimurju Matijaš Oršuš, smatrajući diskriminaciju u čakovečkoj bolnici posljedicom prosvjeda protiv Roma u Međimurskoj županiji. Jest dobra i pogođena reakcija baš kao što je dobra bunika za bistrenje pameti i pogođeno prstom među debelo meso.
Prema zadnjem izvješću američkog State Departmenta lani u svibnju o stanju ljudskih prava u svijetu u 2018. godini, Hrvatska je opet istaknuto apostrofirana kao već kronična, valjda i nepopravljiva kršiteljica. Najzastupljeniji oblik diskriminacije u RH, prema izvještaju State Departmenta, je diskriminacija na nacionalnoj osnovi, a posebno prema pripadnicima romske i srpske nacionalne manjine. Diskriminacija i društvena isključenost Roma ostaje problem i pored sredstava koje je država izdvojila za njihov razvoj i integraciju.
U istraživanju vladina Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina je utvrđeno da su Romi najmarginaliziranija zajednica u zemlji koja uglavnom živi u izoliranim i siromašnim naseljima bez pristupa osnovnoj infrastrukturi, obrazovanju ili zapošljavanju. Također, govor mržnje na internetu i u medijima usmjeren prema pripadnicima nacionalnih manjina je sve prisutniji, kao i sve veća pojava antisemitskih i ustaških grafita na ulici i uništavanje spomenika nacionalnih manjina.
Očitovanja protumanjinske mržnje, šovinizma i ksenofobije, fizičko nasilje prema pripadnicima manjina (npr. ljetos u Uzdolju nedaleko od Knina, gdje su šovinistički zatrovani pripadnici splitske Torcide batinali srpske gledatelje međunarodne nogometne utakmice i demolirali kafić) blago prolaze ili uopće ne dospijevaju u ruke pravosuđu.
Politički pak predstavnici Srba, Židova i Roma već tri godine bojkotiraju službenu/državnu/HDZ-ovu komemoraciju žrtvama ustaškog konc-logora u Jasenovcu, najstrašnijeg gubilišta u Drugom svjetskom ratu na europskom Jugoistoku. Šalju time prosvjednu poruku HDZ-ovoj vlasti i svoj javnosti da Bijedna Naša nema nultu toleranciju na kršenje temeljnih ljudskih/manjinskig prava u zemlji i da licemjerno obmanjuje svijet demokracijom koja to nije budući da ne primjenjuje međunarodnu pravnu stečevinu u tom području.
Jesu li predsjednički izbori za petog predsjednika RH – gdje je pobjedom SDP-ova kandidata Zorana Milanovića građanska Hrvatska uvjerljivo porazila mrzilački i nazadan diskurs ideoloških i svekolikih inih podjela/razdora – uvjerljivo naznačili novi duh tolerancije/demokracije/zajedništva u bogatstvu razlika i različitih, a jednako građana tzv. prvog reda?
“Budimo jedinstveni u različitosti, jedna mala, ali moćna i žilava nacija, i tako malo po malo, dah po dah, smiješak po smiješak, stalno i neprestano prema boljim rezultatima i većem zadovoljstvu ljudi koji žive u Hrvatskoj”, poručio je novoizabrani predsjednik. “Siguran sam”, tvrdi šef SDP-a Davor Bernardić, “da će Hrvatska pod Milanovićevim vodstvom napraviti zaokret prema normalnom, boljem i pravednijem društvu. Građani su pokazali put kojim žele da Hrvatska krene, put promjena.”
Preneseno, Hrvatska je između Svadbasa, Florence and the Machine i Vice Vukova te Doris Dragović i Marka Perkovića Thompsona odlučila statu uz Svadbas, Florence and the Machine i Vicu Vukova. Više no ohrabrujuće za etničke i ine manjine, ali i za – normalnu Hrvatsku? Nada, ako ništa drugo, u neko doba bez rasizma praznikom/blagdanom u rodilištu, pogotovo bez rasizma svakodnevno i bilo gdje u društvu. Jest da tzv. fikus s Pantovčaka nema upravljačke poluge za nadu prepraviti u zbílju, ali i kohabitacija – ma kako tvrda bila – u inteligenata ipak ima neku moć.
U suštini, je li, ključan problem nije u rodama s greškom, njima se u krajnjem može uskratiti povlastica/čast raznositi pinklece s bebama – u čekovečkom slučaju nitko nije držao potrebnim objasniti javnosti tko je u rodilištu, kako i zašto pogriješio, pa to pokušao zatajiti – već je problem u državi/vlasti s instaliranom greškom: političkom, ideološkom, moralnom, svjetonazorskom…
A neće valjda biti da rode s greškom raznose ljudima i bebe s greškom, pa greške nisu krimen obiteljskog odgoja, škole, medija, crkve ove ili one, socijalne sredine, odnosno društva i njegovih politika u cjelini? Djeca se ne rađaju nacionalistička, šovinistička, rasistička, ksenofobna i na milijun inih načina netrpeljiva prema drugima i drukčijima, takvima ih se odgaja i odgoji. Pa su onda ljudi nahvao (dum Marin) – imaju problem i sami sa sobom – a ne ljudi nazbilj. Za cijeli život.
Marijan Vogrinec – www.h-alter.org