Izgleda da u retorici, umijeću ispravnog i lijepog govornog izražavanja, Marku Tuliju Ciceronu nije bilo ravna. Stekavši kod čuvenih rimskih pravnika široko pravničko obrazovanje, Ciceron se okrenuo grčkoj filozofiji i retorici, učeći najprije kod atenskog epikurejca Fedra, a zatim kod Diodota, koji ga je poučavao stoičkoj filozofiji.
Ciceron je aktivno sudjelovao u politici kao kvestor, edil, pretor i konzul. Kao rimski državnik shvatio je da retorika, zajedno s filozofijom, može biti od velike koristi za ostvarenje pravednosti u državi. Istovremeno, očita je bila i njezina opasnost za državu, baš kao i za građanina pojedinca ako se raskine njezina veza s filozofijom, te se tako pretvori u ono što danas u svakodnevnom govoru često i jest – isprazan govor, praznoslovlje.
Retorika i filozofija
Retorika kao umijeće izražavanja govorom drevna je vještina. Egipatski papirusi, sumerski reljefi, Mahabharata i Ramayana, kao i mnogobrojni ostaci civilizacija pretkolumbovske Amerike ukazuju nam na značaj govorne riječi u politici, trgovini, širenju raznih znanja te općenito u javnom životu. Međutim, tek od starih Grka posjedujemo o retorici detaljnije spoznaje. Istovremeno, od Grka nasljeđujemo i sporove i prijepore o istinskoj prirodi retoričkog umijeća. Čini se da sukob sofistike i filozofije dolazi do izražaja upravo kod pitanja svrhe i smisla izgovorene riječi. Služi li govor posredovanju istine ili se njegova svrha iscrpljuje u pukom stvaranju uvjerenja neovisno o istini samoj?
Platon u spisu Gorgija kritizira govorničku vještinu koja je bez filozofske podloge i njezinu sofističku upotrebu, jer je smatrao da ona tako postaje neka vrsta laskanja i podilaženja koja ne traži neko dobro, već stvara samo ugodan privid zbilje. Sofistička retorika zapravo je spretnost da se pomoću govora vješto nagovori: najviše pažnje polaže na stvaranje uvjerenja kod slušatelja, dok joj je do istinitosti malo stalo.
Ovo je naročito opasno ako se primjenjuje kod etičkih i političkih pitanja. Govor, to nesumnjivo moćno sredstvo utjecaja na ljude i njihove sudbine, postaje pogibeljan ako se ne temelji na istinskom poznavanju stvari, jer tada govornik svojom vještinom izaziva samo zlo i štetu. Po sebi, i uzet sam za sebe, govor može opčiniti, nagovoriti, obratiti i preobratiti. Također, on kod slušatelja može stvoriti uvjerenje koje bi mu inače bilo potpuno strano, odvratiti ga od njegova mišljenja i navika, navesti da djeluje onako kako inače ne radi. Uvijek ovisno o govorniku samom, govor utječe na dušu: ponekad kao lijek, a ponekad i kao otrov.
Ciceronovska retorika
U Ciceronovo je doba govornička vještina bila nužan preduvjet za uspjeh u javnom životu. Njezina je vrijednost višestruko provjeravana i na sudu i u senatu. Štoviše, mnogi rimski vojskovođe zdušno su se trudili da pred svojim legijama dobro i ispravno govore. Ali uvijek se i iznad svega držalo da vjerodostojnost govora ne bude odvojena od dostojnosti samog govornika koji je morao stajati iza svojih riječi. Spomenuta svojstva govornika prizivaju Platonovu “psihagogiju”, odnosno vođenje duše prema mudrosti.
Za razliku od sofista, sam Ciceron nije uvijek mnogo polagao na tehnička pravila i virtuoznost retorike jer je bio uvjeren da se i bez velikog poznavanja same vještine može dosegnuti visok stupanj govorničkog umijeća. Od samog retoričkog obrazovanja puno je više cijenio široko obrazovanje u svim područjima – tamo gdje doseže ljudska mudrost. (O govorniku) Ciceron, međutim, iznimnu važnost pridaje povezivanju i prožimanju retorike i filozofije. Prije svega, možemo ustvrditi da savršen govornik nikako ne može postojati bez filozofije. (O govorniku) Jer mudrost bez retorike od male je koristi za javni život, a retorika bez mudrosti nadasve je štetna. Ime filozofa se može dati onome našemu govorniku koji je mudrost sjedinio s rječitošću.1 (O govorniku)
Zbog toga je ograničavanje retorike na puku formalnu, tehničku vještinu istovremeno i škodljivo jer bi govornik uslijed nepoznavanja filozofije mogao i nehotice prikazati ono što je loše za dobro, ono što je lažno za istinu, i obrnuto. Svoje glavno djelo O govorniku (De oratore) Ciceron je uključio u svoj filozofski opus, naglasivši tako usku vezu retorike i retora s filozofijom.
U bitne pretpostavke retoričke vještine Ciceron ubraja zvonki glas, tjelesnu snagu, snažna prsa, oblik lica i tijela te kultiviranu gestikulaciju.
Komentirajući Aristotelovo djelo Retorika, Ciceron ističe da govornik mora skladno ujediniti vrline filozofa, pjesnika, moralista i umjetnika-glumca.
Od filozofa će usvojiti ljubav prema mudrosti i istini. Od pjesnika će preuzeti muzičku inspiraciju koja povezuje nebeske i zemaljske stvari, uzdižući pritom sve čega se dotakne. Doista, prema Ciceronu, pjesništvo je jako blisko retorici, pa on i od samog pjesnika zahtijeva ne samo da ima dara nego i da poznaje pravila retorike. Retorika nipošto ne smije bili suhoparna, “hladnorazumska”, kroz nju moraju progovarati osjećaji jer je srodna s umjetnošću, s poetikom i stvaralaštvom. Zanos je pokretačka snaga retoričkog umijeća. Naravno, dobar govornik mora ne samo dobro vladati predmetom već i imati dara. Kao i u mnogim drugim stvarima, posebice u umjetnosti, osrednjost ne pomaže puno. A u umjetnosti riječi, sam je Ciceron bio jedan od najvećih ritmičara koji su uopće živjeli.
Nadalje, od moralista će dobar govornik preuzeti njegovu zaokupljenost vrlinama, nepotkupljivost, neiskvarenost i iskrenost. Naposljetku, od glumca-umjetnika uzet će zanos u izražavanju ideja pomoću osjećaja, čineći da slušatelji trepere u skladu s “duhovnim vjetrovima” koji odzvanjaju u govorniku i šire se na slušateljstvo.
Retorika i praznoslovlje
Za razliku od običnog govora, govorništvo je, prema Ciceronu, …u stanju da mudrim mislima obuzme duh, a lijepim riječima pomiluje uho, pokrene srce naroda, pruži odlučne savjete, ukloni sučeve sumnje, zaštiti nevine, pomogne nevoljnima, spasi potištene, oslobodi progonjene, uspravi slabe, ponizi drske, preobrati sumnjičave, utamniči odmetnike, podupre pravdu i opovrgne nepravdu. (O govorniku) Da bi se izazvao ovakav utisak, govornikove riječi moraju imati sklad i ljepotu, mudrost i vrsnoću. Isto tako, pozivanje na srce ne smije zaobići poziv na um i razboritost. U govoru mora bili uspostavljen razmjer između razuma i osjećaja. Bez tog razmjera opet se vraćamo na stare sporove, jer poziv na slijepe žudnje više vodi manipulaciji i demagogiji. Između nagovaranja i zavođenja malen je korak, u suvremenosti često prekoračen u korist demagogije.
Nagovaranje je retoričko sredstvo pridobivanja javnosti za svoje ciljeve, koji ne moraju imati nikakve veze s pravdom i istinom. Time je uspjeh političke demagogije, toliko puta isproban i provjeren u današnjem svijetu, motivirao eksperimentalnu psihologiju da njezine učinke iskoristi u svrhu ekonomske reklame. Moderna politička i ekonomska retorika se pobrinula da pojmove klasične retorike prevede na jezik suvremene reklame i političke demagogije, i samim time retoriku duboko izobliči. Političkom propagandom i reklamom robe na tržištu ne poziva se na volju, razboritost, srce i svijest, kako je to savjetovao Ciceron, već na podsvijest i nagone primatelja poruke.
Čini se da je kultura sredstava zamijenila ljubav prema istini. Time i retorika dobiva prizvuke ispraznog brbljanja – praznoslovlja, slova bez sadržaja, riječi koje često znače suprotno od onoga za što se izdaju.
Međutim, opaža se zasićenost praznoslovljem, kao i bezdušnom kulturom sredstava. Svođenje života na formalizam, pa i formalizam riječi i retorike, stvara otpore. Ispiranje mozgova i parolizam sve su manje u modi. Utoliko se otvaraju izgledi za novu retoriku, koja će zasigurno naći inspiraciju u retorici Marka Tulija Cicerona.
1 Zanimljivo je što o rječitosti kaže francuski filozof Pascal: “Rječitost se sastoji, s jedne strane, u vezi koju govornik uspostavlja između duha i srca, a s druge strane i između misli i izraza kojima se služi.” (Blaise Pascal, Misli)
Autor: Petar Bujas – Nova Akropola