Rohinje: Lica najbrže rastuće humanitarne krize u svijetu (foto: Nasif Imtiaz)
Započeti život ispočetka nakon rata je dugo i opasno putovanje. Trenutni pristupi globalnog humanitarnog sistema, uključujući procese izgradnje mira i lokalne i nacionalne zakone, često čine taj proces nemogućim.
Sukobi ostavljaju ljude bez krova nad glavom što je jedna od najneposrednijih i najširijih posljedica ratovanja. Prema Centru za praćenje internog raseljavanja, kao posljedica sukoba i nasilja 8,5 miliona lica je raseljeno u 50 zemalja samo u 2019. godini. Od tih 8,5 miliona, neki će pobjeći iz svoje zemlje i postati izbjeglice, tražeći azil u raznim zemljama. Velika većina ostat će zarobljena u svojoj zemlji gdje konstantno vreba nasilje. Čak i oni koji uspiju pobjeći iz zone sukoba suočavaju se s ogromnim poteškoćama u obnovi svog života na novom mjestu, okruženi novim licima koja govore nove jezike, često s malo socijalne, ekonomske ili kulturne podrške.
Trajna netrajnost
Kriza Rohinja u Mjanmaru je zaokupila svjetsku pažnju posljednjih godina, i to s dobrim razlogom. Izbjeglicama koje su bježale iz države Rakajn, život u susjednom Bangladešu nije donio olakšanje. Otprilike 900 hiljada izbjeglica prešlo je granicu 2017. i 2018. godine, a velika broj tih ljudi završio je u prostranim kampovima u i oko Cox-ovog Bazara. Brzina eskalacije krize značila je da je međunarodni humanitarni sistem dosegao svoj limit pokušavajući pružiti izbjeglicama odgovarajuće utočište. Za neke lokalne stanovnike dolazak vojske stranih aktera i resursa za podršku izbjeglicama stvorio je percepciju da su ti „uljezi“ bili prioritet nad ionako siromašnom zajednicom. U novije vrijeme, The New Humanitarian izvještava da je COVID-19 dodatno potaknuo tenzije i stvorio potencijalne uvjete za sukob između izbjeglica i zajednice koja ih prima. Međunarodne nevladine organizacije poduzimaju mjere predostrožnosti kako bi spriječile izbijanje nesuglasica u prenatrpanim kampovima, dok su lokalne zajednice dobile ograničenu podršku vlade Bangladeša.
U kriznim vremenima izvori tenzija ključaju ispod površine između grupa.
Nije sigurno koliko će ta situacija trajati. Čak i ako se etničko čišćenje u Rakajneu zaustavi, mnogi se možda nikada neće vratiti. Nekima se može odobriti status azila u Bangladešu ili negdje drugo, ali u to se ne mogu pouzdati. Dugoročni ishodi ovog egzodusa tek će uslijediti, ali možemo se osvrnuti na prethodne sukobe i prethodna raseljavanja, kao primjer onoga što mogu postati osobe koje su nasiljem ostale bez domova.
U Bosni i Hercegovini ožiljci sukoba koji je završen prije 25 godina i dalje su duboki i vidljivi. Rane onih koji su pogođeni najgorim zločinima su još uvijek svježe. Guardian je u februaru 2020. pisao da mnogi koji su preživjeli genocid u Srebrenici, kada je u julu 1995. ubijeno preko 8.000 muškaraca i dječaka bošnjačkih Muslimana, i dalje žive u takozvanom „privremenom“ izbjegličkom selu Mihatovići, zavisni od humanitarne pomoći i u nemogućnosti da se vrate na stanje prije rata. U članku se spominje 45-godišnjakinja koja živi s majkom a koja je izgubila nekoliko muških članova porodice: “Kada sam stigla u Mihatoviće, mislila sam da ćemo dobiti pravu kuću. Evo nas tu i nakon 25 godina. Petočlana porodica koja živi od majčine ratne penzije od oko 400 eura mjesečno.”
Jednako kao za paralizovani bh. politički sistem koji je još uvijek u velikoj mjeri definisan Dejtonskim sporazumom i posljedicama sukoba, raseljenim porodicama u Mihatovićima vrijeme je davno stalo.
Dugoročni uticaj rata je nemjerljiv. Tu su velike brojke poput ‘8,5 miliona ljudi raseljenih’ kao posljedica sukoba 2019. godine, ali ne uspijevamo pojmiti razmjere te bijede. Koliko će se tih ljudi vratiti kući? Koliko će ih bezbjedno stići na novo mjesto, bilo gdje u svijetu? A za koliko njih će vrijeme stati baš kao što je stalo za porodice u Mihatovićima, koje više ne mogu nastaviti svoj stari život, ali su u nemogućnosti ga započeti negdje drugo? Prema EU, raseljavanje u prosjeku traje 20 godina za izbjeglice i više od 10 godina za 90% interno raseljenih osoba. Većina raseljenih osoba koje završe u kampovima prisiljene su živjeti u privremenim i prijelaznim skloništima s malo sredstava za život. Ovo čini ljude zavisnim o pomoći sa strane što im onemogućava da nastave život samostalno.
Nacionalni i međunarodni sistemi koji se bave problemom izbjeglica i raseljenih osoba stvaraju kontekst u kojem su ljudi prisiljeni na trajnu netrajnost, zbog čega bivaju u nemogućnosti da planiraju budućnost i puste svoje korijene. A bez jakog korijena budućnost je nemoguća. Ovo je nezaobilazna posljedica rata. Dolazak 900 hiljada izbjeglica Rohinja u Coxov Bazar, snadbijevanje hranom, vodom i obezbjeđivanje skloništa zahtijeva čuda od strane države domaćina, međunarodnog humanitarnog sistema i samih raseljenih osoba. Međutim, u drugim slučajevima zakonska ograničenja, diskriminatorne vladine politike i socijalna izolacija u državi koja ih prima djeluju kao prepreke pojedincima raseljenim zbog sukoba. Iako je to uobičajeno u okruženjima izbjegličkih kampova, postoji nekoliko primjera progresivne politike koja podržava izbjeglice u izgradnji smislenih života i egzistencije u okruženjima raseljenja.
Bolja budućnost za raseljene osobe
U ugandskom kampu Bidi Bidi, drugom po veličini na svijetu, progresivne politike omogućile su izbjeglicama da grade trajnije strukture od izbjeglica u drugim izbjegličkim kampovima. Standardne bijele šatorske konstrukcije zamijenjene su trajnijim smještajem, koji je napravljen od smjese blata i slame, a u nekim slučajevima i od opeke. Kao rezultat stabilnijih domova, međuljudski odnosi u toj zajednici su procvjetali. Osnovana su mala preduzeća. U javnim prostorima održavaju se gradski sastanci, a lokalne organizacije za pomoć usko sarađuju s izbjeglicama kako bi pomogle u razvoju vještina i pružanju mogućnosti za život. Izbjeglički kamp Bidi Bidi postaje grad. National Geographic o jedinstvenom eksperimentu koji se odvija u Bidi Bidi kaže, „Čak i u dobro isplaniranim logorima poput Azraka u jordanskoj pustinji, surovost života bez posla ili osjećaja pripadnosti šalje izbjeglice natrag u Siriju ili ih prisiljava da pokušaju da zarade novac opasnim i ilegalnim putem. U Ugandi, pod jednom od najnaprednijih svjetskih politika, oni koji su pobjegli od građanskog rata u Južnom Sudanu mogu slobodno živjeti, baviti se poljoprivredom i raditi.”
U sjevernoj državi Mjanmara, Kačin, već dugo raste napetost između interno raseljenih osoba koje žive u kampovima kao rezultat izbijanja nasilja 2011. godine. Okolne zajednice ih posmatraju nezavisnim i lijenim. Zbog stalnih međugrupnih napetosti i nasilja, takvi stereotipi i neprijateljstva su opasna stvar. Nastojeći smanjiti ove tenzije, vlada je 2018. najavila da će zatvoriti kampove i odseliti raseljene osobe u nove zajednice oko država Kačin i Sjeverni Šan. Kao odgovor na to, Karuna Mission Social Solidarity (KMSS), the Burmese arm of the global Caritas movement, uz podršku Catholic Relief Services (CRS), pokrenula je akciju pomoći raseljenim porodicama da se nasele u svoje nove zajednice, koristeći svoj program skloništa i pomoći u stvaranju socijalne kohezije.
Sam program obogaćen je lekcijama naučenim iz odgovora na Rohinja krizu u Coxovom Bazaru, a imao je za cilj olakšati socijalnu interakciju između raseljenih i zajednica domaćina pružanjem novčane pomoći raseljenim domaćinstvima koja će se koristiti u izgradnji njihovih novih domova. KMSS je pružio obuku i raseljenim porodicama i državi domaćinu kako bi se osiguralo da su ispunjeni građevinski standardi. Zatim je raseljenim porodicama osigurao novac koji su mogli koristiti za kupovinu materijala i radne snage. Tehnička podrška KMSS-a i CRS-a bila je dostupna tokom čitavog procesa, a članovi lokalne zajednice ohrabrivani su da preuzmu vlasništvo nad projektima obnove i dobrodošlice novim porodicama u svoje zajednice. 2020. godine na ovaj način je zbrinuto 46 porodica, a projekt nastavlja s radom i dalje. Sve više interno raseljenih osoba je izrazilo interes za pridruživanje projektu, a KMSS i CRS bilježe rezultate projekta za druge humanitarne aktere koji žele da podrže dugoročnu socijalnu koheziju kroz slične inicijative.
Programi izgradnje humanitarnih skloništa i naselja sve se više smatraju zastarjelim. Ideja da međunarodne nevladine organizacije nakon katastrofe ili u period nakon sukoba mogu pružiti privremeni smještaj u obliku šatora ili skloništa i smatraju svoj posao obavljenim već dugo je osporavana od strane onih koji rade u tom sektoru. Sada postoji ideja da je sklonište “više od četiri zida i krova nad glavom” i da zapravo predstavlja važan temelj ka novoj reakciji koja će uslijediti nakon katastrofe. Izbjeglički kampovi širom svijeta pokazali su da je „privremeno sklonište“ zabluda, ali nevladine organizacije često su ograničene oskudnim finansiranjem, državnim politikama i nedostatkom mandata za dugoročni odgovor. Kao rezultat toga, u mnogim slučajevima od njih se još uvijek traži da pruže najosnovnija sredstva za život.
Kao što Mihatovići pokazuju, ‘privremeni’ smještaj može biti ‘privremen’ decenijama. Oni koji imaju vještine i resurse mogu vremenom i rekonstruisati svoj stan kako bi ga pretvorili u nešto što bolje odgovara njihovim potrebama, ali za to nekad budu potrebne godine. Ako na sklonište gledamo od početka njegove izgradnje kao nešto što može promijeniti život i pomoći oporavak jedne porodice, možemo pružiti više onima pogođenim katastrofom i ubrzati povratak u normalan život.
U Bidi Bidi, progresivni zakoni o zemlji i izgradnji omogućavali su izbjeglicama da izgrade vlastiti grad i započnu vlastitu ekonomiju, umjesto da budu prisiljeni na privremeni smještaj s socijalnom pomoći kao jedinim izvorom prihoda. Ovakvim potezom nastala je nova zajednica. U Kačinu je zajednička izgradnja kuća potpomogla izgradnju veza u zajednici koje ranije nisu postojale, a mnogim raseljenim porodicama dala je nadu da kontrola njihove budućnosti nije u rukama onih koji su ih prisilili da napuste domove prije mnogo godina.
Kada govorimo o izgradnji mira, obično mislimo na razvoj kulture, institucija i društvenih mreža koje mogu okupljati grupe radi obostrano korisnih ciljeva. Fizički čin same izgradnje mira obično je prvi i najvažniji zahtjev postkonfliktnog oporavka. Ako se tome pristupi na pravi način, to također može biti i alat da se podrže zajednice u uspostavljanju novog konteksta zajedništva. Predugo smo na sklonište gledali kao na nešto što nas štiti od kiše. Ako na sklonište gledamo kao na medij koji nam može pomoći u izgradnji mira i života ljudi, onda nam to može pomoći u oporavku društvene i fizičke linije zajednice koja je prvobitno uništena nasiljem.
Rat u sekundi može uništiti život. Raseljavanje, ovisnost o drugima i nesigurnost mogu trajati čitav život.
Ali to ne mora biti tako.
Novi programi izgradnje skloništa su temeljni stup svakog humanitarnog odgovora na bilo koju krizu. Ali to je dug proces, a ne samo puki objekat. Radeći sa pogođenim zajednicama, raseljenim grupama i populacijom države domaćina, postupak izgradnje skloništa može biti moćan temelj za dugoročni mir.
Ako im pomognemo izgraditi dom, dat ćemo im priliku da osiguraju sredstva za život. Ako im osiguramo sredstva za život, mi ćemo pomoći izgradnju jedne zajednice. A ako stvorimo jednu zajednicu, stvorili smo i mir.
Imao sam privilegiju da naučim o ovoj novonastaloj temi o humanitarnom skloništu kroz moj rad sa QSAND-om u Mjanmaru, podržavajući CRS i KMSS projekt u Kačinu, te uz pomoć stručnjaka za izgradnju skloništa i naselja koji su dio Global Shelter Cluster-a, koje je odgovorno za koordinaciju operacije izgradnje humanitarnih skloništa širom svijeta. Za one od nas koji živimo u zoni relativne sigurnosti, svoj životni prostor često možemo uzeti zdravo za gotovo. Za one koji su prisiljeni na bijeg, šansa za obnovu života često započinje temeljima novog doma.
Autor: George Foden – balkandiskurs.com