Rat u BiH bio je uvjerljivo najkompleksniji i najkrvaviji od svih postjugoslavenskih sukoba 1990-2001. Njegovi su vojni sudionici, baš kao i država, ostali razbijeni na tri uglavnom suprotstavljena dijela. Pritom veterani ni jedne od nekadašnjih zaraćenih strana ne uspijevaju sasvim regulirati svoj status i izboriti se za prava u entitetima i kantonima/županijama koje su pomogli stvoriti i kod političkih elita koje su se kroz taj rat uspele na vlast.
Foto: AFP / Georges Gobet
Rat u BiH bio je uvjerljivo najkompleksniji i najkrvaviji od svih postjugoslavenskih sukoba 1990-2001. Njegovi su vojni sudionici, baš kao i država, ostali razbijeni na tri uglavnom suprotstavljena dijela. Pritom veterani ni jedne od nekadašnjih zaraćenih strana ne uspijevaju sasvim regulirati svoj status i izboriti se za prava u entitetima i kantonima/županijama koje su pomogli stvoriti i kod političkih elita koje su se kroz taj rat uspele na vlast.
Organizacija države, odnosno “podjela nadležnosti” između različitih instanci vlasti, osim što definira dostupnost manje-više svih socijalnih servisa u zemlji, uvelike određuje i organizaciju njenog civilnog sektora. I dok smo često pod civilnim sektorom podrazumijevali isključivo domaće filijale međunarodnih organizacija civilnog društva (OCD) u BiH, u svrhu ovoga teksta, okrenuti ćemo se onom dijelu civilnog sektora koji polaže pravo na državu – odnosno na različite poludržavne što ostvarene što neostvarene formacije i iz tog retoričkog zahtjeva crpi svoj simbolički legitimitet, ali i određeno tumačenje povijesti koje često reflektira dublje društvene tenzije i podjele.
Riječ je o braniteljskim, boračkim odnosno – veteranskim organizacijama. Njihova organizacija u BiH dijeli ratnu teritorijalnu i postratnu birokratsku organizaciju, a borba za veća socijalna prava dijeli sudbinu velikog dijela ostatka stanovništva fragmentiranog u socijalne kategorije. Vrlo je teško, stoga, govoriti o zajedničkim problemima veteranske populacije iako većina njih, bez obzira na to dolazi li iz Republike Srpske, bošnjačkog ili hrvatskog dijela BiH dijeli slične socijalne probleme, “pluralitet” organizacija koje se onda jasno vezuju uz određene političke stranke, te sličan hijerarhijski ustroj koji replicira vojnu hijerarhiju u kojem generali i poslije bitke vode glavnu riječ s malo interesa i razumijevanje nižih vojnih činova.
Jedan od takvih primjera je i Boračka organizacija Republike Srpske (BORS) koja je uspijevala održavati privid jedine centralizirane organizacije boraca Vojske Republike Srpske i po nekim procjenama okuplja, ili je bar okupljala, do 200 tisuća demobilisanih boraca. Riječ je o najvećoj organizaciji civilnog društva u Republici Srpskoj koju od 2014. vodi Milomir Savčić, general-major VRS čiji je glavni zadatak posljednje dvije godine da uspije zadržati vlastiti organizacijski primat nad proračunskim sredstvima što se izdvajaju prije svega za pogon boračke organizacije kojoj je na čelu i za socijalna davanja čije isplate – poput boračkog dodatka na kraju godine – kasne iz godine u godinu odražavajući kaos javnih financija Republike Srpske.
BORS uživa status “udruženja od javnog interesa” koji dodjeljuje Vlada RS i zajedno s još nekoliko organizacija civilnog društva dostupne su im blagodati redovnog proračunskog financiranja Vlade RS-a. Nije stoga ni čudo da se većina javnih istupa predsjednika Savčića tiče održavanja monopola BORS-a među veteranskom populacijom, odnosno sprečavanja da se rasparčava članstvo na nove organizacije koje dobivaju statuse jednake BORS-u, poput Udruženja građana Veterani RS-a. Organizacijski gledano, riječ o refleksu šefa jakog centraliziranog sindikata koju uslijed “liberalizacije” sektora gubi iz ruke dotadašnje alate pritiska i ostaje mu jedino pozivanje na “autentičnost” vlastite organizacije kao jedinog istinskog predstavnika vojske koja je izgradila paradržavu, odnosno danas entitet u sklopu BiH.
Izdaja “dezertera”
Nezadovoljstva dosadašnjim radom centralne veteranske organizacije ne daju se samo iščitati iz javnih istupa nezadovoljnika, nego i iz socijalnog statusa velike većine “korisnika” kojima borački status materijalno predstavlja tek onoliko da se zadovolje određene socijalno-ritualne potrebe poput organiziranje slave, kako kaže jedan demobilizirani borac iz sarajevsko-romanijske regije tijekom prošlogodišnje tribine posvećene statusu boraca u ovom dijelu BiH. A i to minimalno svake godine kasni u isplatama. Zadnji vidljiviji bunt boračke populacije RS-a, a da se nije ticao statusa organizacije i koškanja između njihovih čelnika, prosvjed je ratnih vojnih invalida kojima je sve teže ostvariti prava iz seta zdravstvenog osiguranja (pravo na zdravstvena pomagala i rehabilitaciju u toplicama) zbog čega su u travnju prosvjedovali u Banja Luci i ritualno vratili državi proteze što je performans često korišten da bi apostrofirao maćehinski odnos države prema populaciji koja je u tom interpretacijskom ključu stvarala upravo tu državu koja ne može odgovoriti ni na njihove osnovne potrebe.
I to je zapravo svojevrsna granica autorefleksije vlastite pozicije u kontradikcijama tranzicije, odnosno novih (polu)država u globalnom kapitalizmu. Vojnici koji su stvarali nefunkcionalne države ili poludržave, od njih nemaju nikakve koristi dok su kajmak pokupili predstavnici menadžerskih elita, političkih dinastija ili dezerteri (što je česta metafora koja se prišiva predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku) izvod je koji će se u različitim varijantama najčešće čuti u privatnim razgovorima ratnih drugova ili u virtualnom prostoru – različitim forumima i vijestima posvećenima ovoj populaciji.
Slična matrica organizacije i političke artikulacije vlastitog statusa vrijedi i za federalni dio BiH koji je opet razdijeljen na veteransku populaciju nekad zaraćenih strana: Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane. Ono što ih donekle pojavno razlikuje od BORS-a i drugih organizacija u RS-u je uvjetno rečeno: veća borbenost, odnosno pojačana prisutnost u javnom prostoru kroz različite prosvjede i akcije blokada cesta i graničnih prijelaza. Pa i veća borbenost između samih organizacija oko svojevrsne hegemone pozicije unutar same populacije. U tom kontekstu ne čudi primjerice da veteranska “koordinacija” Savjet branitelja/boraca kao jedan od svojih temeljnih zahtjeva još od 2015. ponavlja potpuno ukidanje proračunskog financiranja veteranskih organizacija. Na prvi pogled čudi da jedna organizacija civilnog društva želi ukinuti financiranje vlastitog sektora. Međutim, prema njihovom tumačenju time se ukida financiranje “krivim organizacijama” koji predstavljaju veteransku populaciju, a zapravo se radi o štićenicima političkih elita ili u konkretnom slučaju: HDZ-a i SDA-a.
Uz povećanje socijalnih davanja i poboljšanje statusa veterane, ovaj zahtjev je postao i dio njihove Rezolucije koja stoji u ladicama Parlamenta Federacije BiH još od prošle godine kao i donošenje novog registra branitelja koji će jasno, prema njihovom tumačenju, pokazati tko je zapravo bio “istinski” branitelj. Time se gaji narativ o tome da političke elite i njihove udrugaške ekspoziture čine “lažni branitelji”, odnosno dezerteri.
Bez demokracije
Najglasniji predstavnici ove koordinacije udruga su “Zaboravljeni branitelji”, organizacija koju čine većinom članovi hrvatskih vojnih formacija koji se osjećaju izdanima od vlastitih etničkih predstavnika u institucijama države, ali i od službenih udruga koje su usko vezane uz vladajući HDZ. Zajedno sa svojevrsnom političkom opozicijom bh. HDZ-u (mnoštvo manjih pravaških i krajnje desnih stranaka) uspjeli su narušiti dominaciju te stranke na izborima za Hrvatski sabor izabravši Željka Glasnovića za predstavnika dijaspore u Hrvatskom saboru koji se prometnuo kao neuračunljivi trbuhozborac njihovih zahtjeva (isplata zaostalih mirovina iz proračuna RH i sl.), ali i vizije povijesti koja proizlazi iz “razočarenja” u (post)tranzicijsku zbilju. U svojoj srži već viđena klasna politička priča nakon velikih ratova gdje razočarane mase, u nedostatku drugačijih političkih medijacija, padaju na narativ fašistoidne teorije zavjere. A i ovaj put, koliko god taj jezik bio potpuno nekoherentan i jednostavno – sulud, njega izgovara general. Drugim riječima, opozicijski i antiestablišment potencijal kojeg je gajila spomenuta koordinacija veterana pada na prvom ispitu bilo kakve demokratske svijesti o potrebi organiziranja veterana u drugačijim formama od postojećih hijerarhiziranih organizacija civilnog društva, čiju opoziciju upravo oni tobože predstavljaju.
Ono što je izgledalo kao doista takav pokušaj primjer je samoorganiziranih veterana Armije BiH okupljenih pred zgradom Vlade Federacije BiH u lipnju ove godine. Tamo okupljeni veterani dolazili su iz različitih dijelova države (dominantno Tuzlanski, Zeničko-dobojski i Srednjobosanski kanton) zahtijevajući regulaciju prava iz seta zdravstvenog osiguranja i povećanje socijalnih davanja za veterane koji žive na rubu egzistencije. Ovaj put podjela među veteranima dogodila se po teritorijalnom ključu pa su zahtjeve pred Vladom Federacije BiH branili veterani podijeljeni po općinama. Na kraju su djelomično usvojene zahtjeve potpisali predstavnici 19 općina čime je formalno i završio prosvjed uz određena nezadovoljstva koja su se kasnije protezala po medijima gdje se dovodila u pitanje legitimnost predstavnika. Međutim, vrlo je teško iza ovog tipa okupljanja boraca tražiti bilo kakvu klicu drugačijeg tipa organiziranja odozdo. Radi se o potezu iz očaja koji je pokušao zaobilazeći postojeće kanale pritiska jednostavno doći pred institucije vlasti i tražiti minimum. Koji su na kraju dobili s velikim i podebljanim možda. No prilikom izrade novih zakona i pravilnika i dalje će glavnu riječ voditi službene organizacije i strukture bliske strankama koje su uostalom 1990-ih oformile vojne komponente i povele ih u rat.