Karakteristika kolektivog uma je zatrovanost netrpeljivošću, a često i prikrivenom ili otvorenom mržnjom prema ‘onim drugim’.
Pišu: Indira Nović, klinički psiholog i Asim Haračić, psihijatar
“Ali da smo na Balkanu već generacijama navikli na nasilje do mjere u kojoj ga uopće ne prepoznajemo kao nasilje, to mi se čini nedvojbenim. Štoviše, držim da međunacionalna mržnja neće nestati dok se ne osvijesti, i ne otkloni, taj temeljni problem: da nasilje prihvaćamo kao legitimnu metodu rješavanja društvenih konflikata,” tvrdi kolumnista iz Hrvatske Boris Pavelić u tekstu Bošnjački nacionalizam je štetan za BiH koliko i srpski i hrvatski, i dodaje: “Citirat ću fra Ivana Šarčevića, koji mi je u jednom intervjuu rekao jednostavnu, a duboku rečenicu: Nasilje je najveći čovjekov problem.”1
Nasilje je najveći čovjekov problem… To je tako tačno! Šta je to u nasilju što ovaj oblik ljudskog ponašanja čini toliko žilavim i otpornim da nikakvim metodama, tehnikama i terapijama ne uspijevamo da ga se riješimo? Nema sumnje, Boris Pavelić je u pravu kad kaže da međunacionalna mržnja neće nestati dok se ne osvijesti temeljni problem – ‘rješavanje’ društvenih konflikata nasiljem. Ali kako ga osvijestiti? Možda bi prvo trebalo osvijestiti fenomen koji se zove ‘međunacionalna mržnja’. Da joj nađemo korijen, proučimo način na koji operiše i prenosi se s jedne generacije na drugu?
Transgeneracijski prenos nacionalističkih ideologija
U knjizi Um teroriste, profesor psihijatrije Jerrold M. Post, jedan od vodećih stručnjaka za političku psihologiju i terorizam, poredi umove socijal-revolucionarnih terorista i pripadnika nacionalističkih-separatističkih grupa.2 Socijal-revolucionari se bore protiv generacije svojih roditelja – generacije lojalne postojećem ‘trulom i pokvarenom’ režimu. “Te korumpirane starkelje! Šta su nam ostavili?! Auschwitz i Hiroshimu!!’“ uzvikuju pripadnici njemačke Baader-Meinhof (Frakcija Crvene armije).
Za razliku od njih, nacionalisti-separatisti su lojalni roditeljima i precima koji mrze vladajući režim jer se osjećaju žrtvama tog režima. Ljudi koji će kasnije u životu izrasti u nacionaliste, od ranog djetinjstva slušaju priče roditelja o nepravdama koje je ‘nama’ počinio taj-i-taj i njegov takav-i-takav režim. Slušaju o oduzetoj zemlji i imovini, o članovima porodice koji su završili u zatvoru, etiketama koje su lijepljene po njihovim očevima i djedovima… o tome kako su morali pognute glave hodati kroz čaršiju… jednom riječju – oni su već ko zna koja generacija žrtava!
Ali sad je vrijeme da dignu glavu, prestanu biti žrtve i počnu borbu koja ima plemeniti i uzvišeni cilj – rehabilitacija ‘onog što je naše’. Razlikuju se zavisno od ekonomskog, etničkog, religijskog, kulturološkog ili političkog konteksta u kojem su rasli, ali jedno im je zajedničko – oni imaju misiju!
Misija ima dva cilja. Jedan je osvetiti pretke tako što će se osvetiti režimu, i drugi (često prikriven) je osigurati teritoriju za vlastitu nacionalnu grupu, po mogućnosti očišćenu od pripadnika drugih nacionalnih grupa. Ali o tom (prikrivenom) cilju se ne govori. Kad bi se govorilo, jasno bi se vidjelo da iza fraze ‘pravo na samoopredjeljenje’ stoji želja nacionalista-separatista da imaju državu u kojoj su oni ‘svoji na svome’. Uveli bi zakone i propagirali ideologije svojih roditelja i djedova… a onima kojima se to ne sviđa (recimo ljudima druge nacionalnosti ili drugačijih ideoloških i političkih uvjerenja) – sretan put! (Zato se u opisu ove vrste nacionalizma često dodaje i izraz ‘separatisti’ – hoće da se odvoje od drugih ili, bolje rečeno, odvoje druge od sebe… ako treba i kroz etničko čišćenje).
Cilj o kojem mogu otvoreno govoriti i pisati (jer, zaboga, nema ništa loše u tome!) je vraćanje onog što je – po priči roditelja i djedova – oduzeto: dostojanstvo, zemlja, imovina, običaji, pravo na… Već desetljećima, ako ne i stoljećima, osjećaju se kao pripadnici nekave jadne manjinske grupe, potisnuti u ćošak društvenih zbivanja, građani drugog reda… politički marginalizirani čak i dehumanizirani jer su proglašeni neprijateljima naroda… Ali došlo je vrijeme da se poduzme akcija i krene u odbranu onog što je ‘naše’. Spremni su da se bore za taj ideal, ako treba i do kraja života! Odlučni su da nastave ideološku, kulturološku, političku i religijsku tradiciju svojih predaka… a, ako je cijena koju treba platiti za taj ‘uzvišeni i plemeniti’ cilj prolijevanje krvi, oni će tu cijenu platiti.
Ima još jedna karakteristika koja obilježava ovaj mentalitet – lični identitet je manje bitan od grupnog. Svoj ‘grupni’ identitet stekli su već u ranom djetinjstvu – od kad znaju za sebe, znaju ‘ko smo mi’, a ‘ko su oni’. Naučili su to od roditelja i roditelja njihovih roditelja…
Dodatna karakteristika ovakvog (kolektivog) uma je zatrovanost netrpeljivošću, a često i prikrivenom ili otvorenom mržnjom prema ‘onim drugim’. Upravo je mržnja – međunacionalna mržnja o kojoj Pavelić govori – ono što blokira zdrav razum, i jedan je od ključnih razloga zašto je teško izvršiti deblokadu nacionalističkog uma. Teško, ali ne i nemoguće. Stručnjaci za ovu vrstu mržnje tvrde da je nacionalistički um moguće deblokirati putem osvjetljavanja jer osvjetljavanje vodi kao osvještavanju, ali treba prvo vidjeti kako funkcionišu nacionalni kolektivni ‘organizmi’.
Svaka grupa ima svoje lidere, a posao lidera nije da štiti interese pojedinaca nego interese grupe. Ako lideri brinu o pojedincima – a, naravno, uvijek će izjaviti da brinu! – to je zato što su, kao u filmu Matriks, pojedinci baterije koji održavaju nacionalnu grupu. Važno je da ih je što više, svako novo dijete je dobrodošlo, i sve je uredu dok se djeca ne miješaju. Miješanje s ‘drugima’ (miješani brakovi) ne dolazi u obzir, a djeca se neće miješati ako idu u dvije škole pod jednim krovom.
Svaka grupa ima i svoje pisce i intelektualce, njihov zadatak je da razvijaju i propagiraju inspirativnu ideologiju, budno drže oko na ‘neprijatelju’ (režimlijama, onim iz druge nacije i izdajnicima iz vlastite nacije) i opravdavaju borbu protiv svih koji ‘hoće da izbrišu i uguše našu kulturu, jezik, našu tradiciju, vjeru, identitet…’ Svaka metoda borbe protiv neprijatelja, uključujući sve oblike nasilja – prebijanje novinara, ubijanje predsjednika vlade, itd., je opravdana. O čemu pišu? Pišu o stotinama hiljada pogubljenih predaka koji su pogubljeni samo zato što su smetali režimu… pišu i o članovima porodice po kojima je režim lijepio razne etikete… i kako su hapšeni i odvođeni u zatvore pod izgovorom da nisu bili pripadnici antifašističkog pokreta.
Zanimljivo, pisci i intelektualci će dehumanizirati ‘ljude iz režima i njihove pristalice’ na isti način na koji se sami osjećaju dehumanizirani ili degradirani, bez obzira da li je taj osjećaj – koji se u njihovoj porodici prenosi s koljena na koljeno kao boja očiju ili neka nasljedna bolest – autentičan ili se namjerno izaziva i preuveličava. Zašto bi se osjećaj degradacije preuveličavao? Zato što treba da posluži kao upaljač za aktiviranje mržnje jer je mržnja motor koji pokreće proteste (na njihovim protestima se uvijek uzvikuju parole o tome kako im je dosta degradacije!), ratove protiv ‘onih koji nas ugnjetavaju i marginaliziraju’ ili akcije kao što su, na primjer, noćno rušenje partizanskih spomenika. Ko noću ruši partizanske spomenike?
To može biti grupa mladića koji od rođenja slušaju priče kako su im roditelji, djedovi i pradjedovi bili žrtve takozvanog komunističkog režima. Ako slučajno čuju o zločinima koje su počinili njihovi očevi, djedovi i pradjedovi, te će ‘laži’ odmah otpisati kao neprijateljsku propagandu. Ali u grupi ovih mladića mogu se naći i oni čiji se roditelji i preci ne osjećaju žrtvama antifašista. Rušitelji partizanskih spomenika mogu biti i unuci istih tih partizana čije spomenike ovi ljudi tako strastveno ruše. Zašto? Zbog žudnje za rušenjem i nasiljem? Vratićemo se na žudnju za nasiljem, ali prvo treba da osvijetlimo međunacionalnu mržnju i transgeneracijski prenos te i takve mržnje.
Vojni stratezi kažu da ništa ne udružuje ljude tako dobro kao zajednička mržnja prema istom neprijatelju. Ljudi se najbolje slažu i najbrže povežu kad usmjere mržnju u istom pravcu. Ali ne povezuje svaka mržnja podjednako.
Ima nekoliko vrsta mržnje. Kad se osjećamo superiorniji od osobe koja nam predstavlja problem, mi tu osobu obično preziremo, čak ponekad i žalimo, ali rijetko mrzimo. A i ako je i mrzimo, to je zato što nas je povrijedila. Razumljivo je što se čovjek koji je stvarno povrijeđen okreće drugima i
traži podršku u mržnji prema ljudima koji su mu nanijeli zlo. Ali kako objasniti da pripadnici
jedne grupe, ili recimo jedne nacije, mrze pripadnike druge nacije a da to osjećanje nema nikakvo vidljivo opravdanje? Takvu vrstu mržnje mogli bismo nazvati nerazumljivom mržnjom. Ludost je
“držati u mržnji i otuđenosti tako bliske narode: isti jezik, isto etničko porijeklo i pradomovina, isti mentalitet, ista imena i prezimena, isti običaji, iste psovke i praznovjerja…,“ kaže Vjekoslav Perica u tekstu Mitomani.3 Ali iako može zvučati čudno, upravo je ova nerazumljiva mržnja najbolje ljepilo koje spaja ljude i tako održava grupu. Ljudi svih mogućih profesija i iz svih društvenih slojeva se za čas uvežu u zajednički pokret kad im je neprijatelj isti. I stvarno, ako posmatramo dinamiku zbivanja u grupi i pratimo relacije među članovima, vidjećemo da ih mržnja prema onoj drugoj strani – mržnja osvježavana ponavljanjem “Mi smo ugroženi… Mi smo degradirani“ – kako bi se konstantno održavalo neprijateljstvo prema onim drugim, povezuje mnogo bolje i mnogo više nego politička ideologija, religijska doktrina ili neki uzvišeni i plemeniti cilj zbog kojeg su se, navodno, priključili toj grupi ili pokretu. “Treba stvarno do krajnosti perverzno revidirati nedavnu povijest da bi se razlike konstruirale i neprijateljstvo održavalo,“ piše Vjekoslav Perica. Ali zašto je potrebno njegovati neprijateljstvo između nacionalnih grupa? Zato što ove vrste društvenih organizama (etničke grupe) tako najbolje preživljavaju, objašnjava Richard Brodie u knjizi Virus uma.4
Microsoft Word rođen je 1983. godine, a razvili su ga Richard Brodie i Charles Simonyi. Taj isti Richard Brodie, čiji kompjuterski program Word koristimo svaki dan, 1996. godine napisao je knjigu Virus uma. U njoj piše o memetici – novoj naučnoj disciplini koja objedinjuje biologiju, sociologiju i kognitivnu nauku. Šta je memetika?
Gen je jedinica bioloških informacija, a mem je jedinica kulturoloških (društvenih) informacija, pisao je poznati evolucioni biolog Richard Dawkins u knjizi Sebični gen i tako uveo pojam mem. Zašto ‘sebični’ gen? Nisu pojedinačni organizmi, nego su geni ti koji teže besmrtnosti. Koriste individualni organizam (čovjeka ili životinju) kao vozilo koje ih prenosi s jedne generacije na drugu. Ponašanje živih bića često je u službi širenja i opstanka gena, pa zato metafora o ‘sebičnom’ genu koji iskorištava organizam za vlastite potrebe kao nekakav parazit, kaže Dawkins.
Na sličan sebičan i eksploatatorski način se ponaša i biološki virus bjesnila (rabies). Pas zaražen ovim virusom dobije neodoljivu potrebu, metaforički govoreći, da ujede drugog psa. Zašto? Virus je u pljuvački zaraženog psa, i kad ujede drugog psa ili čovjeka, preko pljuvačke mu prenese virus bjesnila. Sad se ugriženi razbjesni i ugrize trećeg… Virusi, za razliku od bakterija, ne mogu samostalno opstati i razmnožavati se. Zato moraju koristiti druge organizme (životinju ili čovjeka) kao svoje kopir mašine i vozila za prenos virusa sa jedne kopir mašine (jednog organizma u kojem se razmnožavaju) na drugu.
Ne samo zaraženi pas, nego i čovjek zaražen virusom bjesnila može ispoljavati vrlo agresivno ponašanje čak i željeti da ugrize druge. Da ne znamo da je u pitanju virusna zaraza, i da je takvo čovjekovo nasilno ponašanje ‘programirano’ (virus nije ništa drugo nego biološki program) kako bi se virus dalje prenosio i tako nastavio da živi, pomislili bismo da čovjek nije normalan! Slično se ponašaju i neki ljudi zaraženi virusima uma. Šta je virus uma?
Mem je informatička jedinica (ideja, koncept, ideologija…) koja nastanjuje ljudski um, objašnjava Brodie. Kao što kompjuterski virusi ne mogu opstati bez kompjutera, a biološki virusi i slični paraziti bez bioloških organizama, tako ni memi ne mogu opstati bez ljudi. Širenje teorija zavjere, raznih vjerovanja i ideologija na kojima se baziraju religijski kultovi, nacionalističke ili ekstremističke grupe, i tome slično, rezultat su “infekcije“ o kojoj tek počinjemo da učimo, kaže Richard Brodie.
Slično je i sa etnopolitikom, tvrde memetičari. Problem je što su ovi virusi uma konkurencija jedni drugima… u stalnom strahu da ne budu progutani od drugih ili da ne izumru… i zbog toga težnja da se održava, a po mogućnosti i povećava članstvo grupe. Što imaju više članova i pristalica, to su jači i duže žive. Mi ljudi smo baterije koje ih – kroz identifikaciju s jednim ili drugim etnopolitičkim ili nacionalističkim ‘kolektivnim organizmom’ – održavaju. Programirani smo da se ne miješamo sa ‘konkurencijom’ nego da ističemo razlike i reklamiramo odvojeni a tobože mirni i tolerantni ‘suživot’.
Ali najbolje ih održava u životu međusobna mržnja nas baterija. Mentalni program ‘međunacionalna netrpeljivost’ nam je ugrađen rano, naslijedili smo ga od roditelja, a oni od svojih roditelja. Zna se da će programi koje dijete usvoji prije sedme godine imati veliki uticaj na razmišljanje, emocionalno proživljavanje i ponašanje osobe. Srećom, kontaminacija uma nacionalizmom i etnopolitikom – ideologijama za čiji opstanak je potrebna međunacionalna netrpeljivost ili, još bolje, mržnja – traje samo do onog trenutka dok je ne osvijestimo i tako program poništimo.
Ima i drugih razloga za mržnju između ‘nas’ i ‘njih’. Strastvena mržnja prema ‘njima’ često daje svrhu praznom životu. Ako se ništa zanimljivo ne dešava, potonemo u neprijatno, nekad i po život opasno stanje potištenosti i depresije… to mrtvilo vuče u crnu rupu očaja, čovjeku se i suicidalne ideje počnu vrtiti po glavi. Ali onda se iznenada pojavi razlog za život – borba protiv nepravde! Tako život odjednom postane uzbudljiv i značajan jer je posvećen borbi za važan i plemenit cilj, naročito kad se udružimo s drugim mrziteljima nepravde.
Osim toga, kad smo u grupi, oslobođeni smo od osjećaja individualne odgovornosti pa ljudi koji nikad ne bi počinili zvjerstva kad su sami (ma koliko da mrze) rado i slobodno ih čine u kooperaciji s drugima. Grupa oslobađa i od osjećaja krivice jer uvijek postoji opravdanje za zvjersta, a najpopularnije je ono da smo se mi samo branili od njih, ili da smo ih s pravom kaznili za ono što su oni uradili nama. I tako se vraćamo na problem nasilja.
Žudnja za nasiljem
Nasilje je zbunjujući fenomen. Kao što postoji razumljiva i nerazumljiva mržnja, tako i neke oblike nasilje možemo razumjeti, a neki drugi ostaju zagonetka.
Jedno vrijeme se u psihologiji i socijalnoj psihijatriji govorilo samo o dvije vrste nasilja – reaktivnom i proaktivnom. Re-aktivno je kad te neko napadne, otima ti nešto, ugrožava tvoj ili život neke druge osobe… i ti koristiš nasilje kao reakciju na nasilje nasilnika. Pro-aktivno je kad se koristi kako bi se došlo do nekog poželjnog cilja – trebaju ti pare pa izvadiš pištolj i tražiš nečiji novčanik; hoćeš besplatnu seksualnu uslugu pa siluješ nekog; hoćeš da zastrašiš novinare koji ne pišu lijepo o tebi i tvojima… sačekaš ih pred kinom i izmlatiš ih; želiš da eliminišeš političkog protivnika, nađeš plaćenog ubicu koji ga snajperom eliminiše…
Danas se zna da postoji i treći oblik nasilničkog ponašanja – nasilje iz ćeifa! Nema nikakvog naročitog razloga za nasilje, al’ ti bi da se biješ s nekim pa ideš okolo i gledaš ne bi li te neko isprovocirao. Ili isprovociraš druge da oni isprovociraju tebe. Ili, ih otvoreno pozoveš na tuču kao onaj hrmpalija koji bi ušao u hercegovačku birtiju i s vrata vikao: “Imal’ iko da se pobijemo?!’
Mogu li ljudi postati ovisni o nasilju kao što postanu ovisni o drogi ili kockanju? Zašto nasilje u porodici ima tendenciju da se vremenom pojačava u intenzitetu i učestalosti? Muž bi u početku prebijao ženu ‘samo’ jednom-dvaput u godini, sad je mlati svaki drugi mjesec… Njegova žena kaže da on žudi za nasiljem… ne može dočekati da ga ona nečim isprovocira pa da skoči na nju kao razjarena zvijer. Kaže i da obrazac njegovog nasilničkog ponašanja jako podsjeća na obrazac ovisničkog ponašanja. Kao što kockar sve češće kocka, a narkoman se drogira sve većim dozama jer je razvio toleranciju, tako i nasilničko ponašanje njenog nasilnog muža postaje sve češće i opasnije. Je li on to postao ovisan o zlostavljanju žene? Ima li ovo pitanje ikakvog smisla? I koga da pitamo?
O nasilju kao obliku ovisničkog ponašanja najviše ćemo naučiti, i najbolji odgovor dobiti, od britanskih huligana, i to onih koji su strastveni ljubitelji dobre tuče na fudbalskim utakmicama – kad se biju sa strastvenim ljubiteljima tuče iz redova navijača protivničkog tima, ali i sa policijom. Šta kažu? Kažu da ne mogu opisati taj veličanstveni osjećaj kad te spuca adrenalin… osjećaš se moćan… strah potpuno nestane… ne osjećaš ni bol ako te neko udari jer ti je mozak utrnuo drogiran endorfinima… odletiš u euforiju… ma, jednom riječju, fenomenalan feeling!! Tuče sa navijačima protivničkog tima se strateški planiraju sedmicama prije utakmice, osjećaš prijatno uzbuđenje i dok iščekuješ tuču… ideš za svojim timom iz grada u grad, i jedva čekaš weekend. Jesu li neki od njih postali ovisni? Naravno. Ali, kažu, to je vrsta ovisnosti o kojoj mi – obični smrtnici koji ne idemo na fudbalske utakmice da bi se tukli – pojma nemamo!
Poznato je da je mnogim učesnicima u ratovima ubijanje teško padalo u početku, ali bi ih kasnije obuzimalo stanje takozvanog ‘krvoločnog transa’, pa su se čak i nadmetali ko će počiniti veći zločin ili ubiti više ljudi. To stanje izmijenjene svijesti se naziva ‘combat high’, a rezultat je lučenja hormona i neurotransmitera koji imaju dejstvo slično opijatima. Lako se postane ovisan, pa ‘ovisnici o ubijanju’ rado ostaju da ratuju, ili idu iz rata u rat, kako bi mogli zadovoljavati žudnju za nasiljem.
Izgleda da ima još jedna vrsta nasilja – onog koje gledamo na ulicama američkih gradova, sad kad su se vrata karantene zbog koronavirusa počela polako otvarati. Liči na ponašanje katatoničara kad izlazi iz stupora (stanja ukočenosti).
Katatonija se u prošlosti smatrala jednim oblikom šizofrenije, a sada se opisuje kao dio različitih psihijatrijskih i medicinskih sindroma. Pacijent se naglo i neočekivano ukoči i satima, nekad i danima, stoji ukočen kao voštana figura. Jedan od razloga za tu ukočenost je nesvjesna želja da se spriječi provala bijesa i intenzivnih bolnih osjećanja. Emocija je energija-u-pokretu (e-motion) koja prolazi kroz tijelo, i nema potiskivanja emocija bez mišićnog spazma. Što je jače osjećanje koje želimo potisnuti, to više mišića moramo stegnuti. U slučaju katatonije, svi mišići pacijenta se ukoče i tijelo se pretvori u neku vrstu mišićnog oklopa. Kad katatoničar izlazi iz stupora – kad se mišići opuštaju, ‘zatvor’ otvara, i potisnuti bijes provaljuje napolje… – svi oko njega bježe glavom bezobzira. U vulkanskoj navali razorne agresije, pacijent razbija sve oko sebe i izudaraće svakog ko mu se nađe na putu. Drugi pacijenti koji posmatraju scenu su zaprepašteni, često i traumatizirani, a dinamika na odjeljenju podsjeća na fenomen koji je Rupert Sheldrake, poznati biolog i istraživač kolektivne svijesti nazvao ‘morfogeničko polje’. Kroz to polje se energija ‘ludila’ prenosi vrlo brzo, pa cijela bolnica zna biti zahvaćena talasom mahnitog bijesa, vrlo sličnog onom koji je nedavno zahvatio Ameriku.
Kako na to gledamo, zavisi od boje kože i pozicije koju imamo u društvu. Privilegovani posmatrači čekaju ‘da ovo što prije prođe’. Drugi reaguju ljutnjom i ogorčenošću nakon što su zgranuto posmatrali kako policajac, hladnog i pobjedonosnog izraza na licu, čitavih osam minuta koljenom pritišće vrat crncu (uhapšenom za manji kriminal) koji bespomoćno ponavlja “Ne mogu da dišem…“.
Dugo potiskivani bijes i gorčina – zbog evidentnog i sistematskog rasizma u Americi – kao vulkanska erupcija prolila se po ulicama, uglavnom kroz proteste i razumne zahtijeve za korjenitim promjenama u društvu. (Kao i uvijek kad se dešavaju takvi masovni protesti, gledamo ponašanje i manjih ekstremnih grupa i kriminalaca koji koriste haos za zadovoljavanje žudnje za nasiljem ili ostvarivanje sitnih materijalnih interesa).
Da u našem društvu treba osvijetliti problem koji se zove međunacionalna mržnja, a u američkom rasizam, u to nema sumnje. Kareem Abdul-Jabbar, košarkaška legenda, kaže nedavno: “Američki rasizam je kao prašina u zraku. Izgleda nevidljivo… čak i ako se gušiš u njoj… dok sunce ne uđe, i tek onda je vidiš”. Drugim riječima, “Svjetlom se bori protiv mraka”, kao što to reče Mahatma Gandhi.
- https://www.tacno.net/novosti/pavelic-bosnjacki-nacionalizam-je-stetan-za-bih-koliko-i-srpski-i-hrvatski/
- Jerrot Post, The Mind of the Terrorist
- Richard Brodie, Virus of the Mind