Radmila Žigić
Žene BiH, od zaustavljanja rata, najpredanije su radile na izgradnji mira a da političnosti svog djelovanja nisu bile ni svjesne niti su ih etablirani mirotvorci prepoznavali kao graditeljice mira.
10 godina Inicijative Mir sa ženskim licem
Uvod
Na koji način istraživanje organizacije žena može osvijetliti samu kvalitetu emancipatorskih procesa u jednom društvu[1], bilo je pitanje koje je u svojim radovima postavljala Lydia Sklevicky, zagrebačka sociološkinja i feministkinja iz druge polovine 20. vijeka istražujući uspon i pad Antifašističkog fronta žena u tadašnjoj Jugoslaviji.
Ja sam prihvatila obavezu da napišem osvrt na deset godina rada Inicijative Mir sa ženskim licem, mreže ženskih organizacija koje sam i sama dio, a koja je u periodu od 2013. do 2023. godine zajedno intenzivno radila na propitivanju mirovne obnove bosanskohercegovačkog društva iz ženske perspektive.
Kad sam zapela sa tekstom, vratila sam se na rad Lydije Sklevicky, koji mi je često bio inspiracija i pomagao da naizgled konfuznu stvarnost složim u neke analitičke matrice društvenih i političkih kretanja. Četvrt vijeka aktivna sam u organizaciji žena i jednako dugo sam postala svjesna, nešto malo ranije nego novinari i novinarke moje generacije, da je rad ženskih organizacija relevantna medijska tema. Jednako relevantna kao pisanje o (nedavno završenom) ratu, naciji, politici i državi. Kad sam početkom ovoga vijeka intenzivnije počela da pišem i objavljujem tekstove o položaju žena u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, nasilju nad ženama i seksualnoj eksploataciji žena u mrežama ilegalne prostitucije, doživjela sam određenu marginalizaciju u svijetu medija i među kolegama/koleginicama jer su teme kojima sam se bavila svrstane u soft novinarstvo, manje važno i društveno nerelevantno. Gotovo da sam ispala iz “kluba ozbiljnih novinarki”. Toliko su u bosanskohercegovačkom društvu vrijedile teme iz života polovine njegovog stanovništva na početku ovog 21. vijeka.
Vjerujem da će se i čitaoci i analitičari složiti sa mnom da danas, dvije decenije kasnije, teme koje se tiču žena niko neće skrajnuti na zadnje stranice novina ili ukloniti iz sadržaja. Inspirisana radom Inicijative Mir sa ženskim licem, moja koleginica Milkica Milojević uspjela je da za najavu svog teksta izbori mjesto na naslovnici Blica. Naslov teksta bio je „Mogu li žene spasiti mir u BiH“[2], a sadržaj posvećen deset godina rada Inicijative Mir sa ženskim licem.
Krajem prošlog vijeka, kada sam započinjala da istražujem društveni položaj žena u našoj zemlji, žena je na naslovnici mogla da bude ako je mlada i lijepa, gola ili ubijena.
Svijet medija danas nije isti kao ni kriteriji kojima se u medijima vrednuje rad žena, što je velika društvena promjena iako su, na žalost, vijesti o ubijenim ženama i dalje često na naslovnicama novina.
Ali u ovom tekstu tema je kako je Inicijativa Mir sa ženskim licem došla na naslovnicu Blica. Zasluga koleginice Milojević je nesporna, ali nesporno je i da priča postoji.
Moj pristup u ovom tekstu je insajderski, više je o tome zašto smo nešto radile i šta smo željele postići, jer o aktivnostima koje smo provodile ionako se može pročitati u novinama.
Kontekst
Bosanskohercegovačka stvarnost od devedesetih godina prošlog vijeka nije “po mjeri čovjeka”. Rat, razaranja, zločini, migracije, političke i administrativne podjele ključna su obilježja života u Bosni i Hercegovini ove tri decenije, samo je rat iz rovova izmješten u političke i javne prostore i umjesto fizičkih razara prostore napretka i budućnosti zemlje. U političkom ambijentu Bosne i Hercegovine rad za opšte dobro, kao esencijalna obaveza političkih aktera, davno je preimenovan u rad “za naše dobro” i uzurpacija javnih resursa od strane političkih partija čak se i ne propituje, nego se prihvata kao uhodani put za posao, napredovanje i porodičnu egzistencijalnu stabilnost koja čuva one koji su na vlasti. Ko ne prihvata bosanskohercegovački recept za uspjeh, odlazi u druge zemlje. Tako političari nenasilno protjeruju vlastito stanovništvo iz Bosne i Hercegovine, što je zločin, ali još neprepoznat i neinkriminisan, i ostaće nekažnjen jer znamo da krivična pravda ne djeluje retroaktivno. U Bosni i Hercegovini rat još traje, ali se ne puca. Posljednjih godina sve češće se čini da se negdje u mračnim prostorima repetiraju i puške, ali život pod monitoringom međunarodne zajednice i dva novootvorena oružana sukoba, agresija Rusije na Ukrajinu i obnovljeni napad Izraela na područje Gaze, koji ozbiljno prijete svjetskom miru, građane Bosne i Hercegovine umiruju vjerom da ključni centri moći Evrope i Zapada neće dozvoliti da se u BiH rat obnovi i da nam je stanje ne-rata garantovano. Vrijeme će pokazati da li sam u pravu, ali to mi ionako nije tema teksta. Tema teksta je ženski mirovni aktivizam.
Nastanak pokreta
Ženske nevladine organizacije nastajale su još tokom rata, ali masovnije organizovanje žena počinje dolaskom mirovnih snaga i novca međunarodne pomoći za obnovu zemlje. Žene su među prvima prešle entitetske granice i uspostavljale veze koje su četiri godine bile blokirane. Iz tih veza nastale su prve zajedničke akcije. Kao jednu od važnijih izdvojila bih zajedničku akciju za povratak žena u politički život koja 1998. godine donosi prve kvote za obavezno kandidovanje 30 posto žena na izbornim listama političkih partija. Politički je paradoks da su prvi višestranački izbori, održani 1990. godine u Bosni i Hercegovini, nazvani demokratskim iako su izbrisali polovinu stanovništva iz upravljanja zemljom, jer među novoizabranim demokratskim političkim predstavnicima žena nije bilo, ili su bile incident koji potvrđuje istinu da se tada u BiH patrijarhat vratio na velika vrata, ili nikada nije ni odlazio. Žene u BiH se od 1996. do 1998. godine zajedno bore za svoje pravo na političko učešće, što im Misija OSCE u BiH, izbornim pravilima, uvažava.
Kasnija dešavanja, borba protiv trgovine ženama, zalaganje za donošenje Zakona o ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovini (još aktuelnog), inkriminacija nasilja u porodici, zakoni o zaštiti od nasilja u porodici, otvaranje sigurnih kuća, često su pominjana i poznata dostignuća ženskog pokreta u BiH koja su promicala kao bezazlena u očima mainstream politike zauzete nacijom i državom. Nije obraćana posebna pažnja na intenzivnu međuentitetsku komunikaciju žena iz ženskih organizacija i dijela političarki jer one će se, kako i treba da se ponašaju žene, vratiti u svoje nacionalne zabrane i dalje, u “ozbiljnim politikama”, slijediti muškarce kao i svih prethodnih godina ili decenija.
Sjećam se živo nekih naših sastanaka na kojima smo ćutale o svemu o čemu smo željele razgovarati, a ticalo se prošlosti, iz straha da nas prošlost podijeli ili ujedini, i dogovarale ono što možemo zajedno raditi, a tiče se žena. Napetost je nekada išla do granica incidenta. Danas, kad razmišljam o tom vremenu, shvatam koliko je bilo iscrpljujuće. I istovremeno, bilo je u našoj suzdržanosti mnogo dostojanstva jer ona je bila satkana od želje da druge ne povrijedimo a da zajedno živote žena učinimo boljim.
Od sjedenja u krugu do izlaska na ulicu
Da shvatim da žene ovim akcijama rade na pomirenju, pomogla mi je Zilka Spahić Šiljak u razgovorima i aktivnostima koje smo zajednički imale tokom 2011. i 2012. godine, kada je pripremala materijal za svoju knjigu Sjaj ljudskosti[3]. Kada je odabrala žene među nama koje je imenovala kao mirotvorke u BiH, kao da mi je dala nova ogledala u kojima će naši odrazi da budu drukčiji od sopstvenih prikaza uvijenih u patrijarhat. Žene BiH, od zaustavljanja rata, najpredanije su radile na izgradnji mira a da političnosti svog djelovanja nisu bile ni svjesne niti su ih etablirani mirotvorci prepoznavali kao graditeljice mira. Bio je to čin osnaživanja koji je meni lično pomogao da hrabro uđem u upravljanje projektom Mir sa ženskim licem – Osnaživanje žena za suočavanje s prošlošću, koji je “Lari” i Udruženju “HO Horizonti” iz Tuzle podržala švedska Fondacija Kvinna till Kvinna. Ženske organizacije su deceniju i po zaobilazile da se bave ratnom prošlošću, nasljeđem i posljedicama sukoba. U projektu Mir sa ženskim licem to ćutanje željele smo prekinuti. Te 2013. godine u Tesliću pozivu za radionicu suočavanja s prošlošću odazvale su se 24 žene i djevojke iz 12 ženskih organizacija iz različitih bosanskohercegovačkih gradova – Sarajeva, Bihaća, Banjaluke, Bijeljine, Mostara, Višegrada, Bratunca, Tuzle, Zenice, Modriče, Bosanskog Grahova. Nijedna najavljena učesnica nije izostala, nijedna nije dijalog napuštala tokom pet dana napornog rada kojim je maestralno upravljala Tamara Šmidling, mirovna aktivistkinja Centra za nenasilnu akciju iz Sarajeva. Prvi put za vrijeme mog aktivističkog angažmana sjedila sam u krugu sa koleginicama različitih nacija, pričale smo jedna drugoj i slušale smo jedna drugu o onome šta smo proživjele i doživjele u ratu. Nismo ni znale koliki bol u sebi nosimo, radni je naslov monografije o Inicijativi Mir sa ženskim licem koji priređuje Milena Karapetrović, profesorica filozofije Univerziteta u Banjaluci. Ova rečenica precizno opisuje tu radionicu u kojoj su vidljive bile i sve naše linije lojalnosti stavovima nacionalnih elita sredina iz kojih dolazimo. Ako nas je bol koji nosimo spajao, svo političko nasljeđe najnovije, kao i ranije istorije bilo je potencijalna prijetnja razdvajanju i sukobima. Ipak, sve smo ostale zajedno da radimo, živeći paralelno sa aktivizmom procese suočavanja s prošlošću na grupnom i na ličnom nivou. Bosna i Hercegovina, kao i cijeli Balkan prostori su u kojima vlada patrijarhat, a vlast patrijarhata najvidljivija je u stavu da vlast nad nacijom, ideologijom i politikom pripada muškarcima. Velika emancipatorska borba žena u BiH je doći do lične snage i snage grupe da se javno suprotstave dominantnoj politici muškaraca svoje nacionalne grupe, onoj koja je na početku teksta već opisana. Zato rad žena u BiH na izgradnji mira još djeluje kao subverzija, ovladavanje znanjem i transformisanjem odnosa nasilja i diskriminacije kojim se žene drže u podređenom položaju. To je još tiha korozija naoko sjajnih nacionalističkih političkih štitova. Korozivne mrlje se šire i nemoguće ih je ne vidjeti.
Za deset godina rada Inicijativa Mir sa ženskim licem uspjela je:
- da dijalog o temama prošlosti među ženama učini mogućim i konstruktivnim;
- da dokaže da rat nije jednorodan i da ostavlja dramatično teške posljedice na žene na koje zvanična politika mora da nađe odgovor;
- da afirmiše rad žena na saniranju posljedica rata kao ravnopravan mirovni doprinos obnovi bh. društva;
- da pokaže da je u Bosni i Hercegovini moguće da građani/građanke različitih nacija rade zajedno; i
- da razotkrije nova područja ženske nejednakosti, kao što je kultura sjećanja, koja će, ako ne budu umanjivana, stalno borbu žena vraćati na početak.
U novu deceniju rada Inicijativa ulazi kao mreža od 13 ženskih organizacija posvećenih ciljevima:
- da su Žene aktivne i vidljive u izgradnji i njegovanju kulture sjećanja;
- da Žene zagovaraju i kreiraju politike mira, s fokusom na tranzicijsku pravdu i nove sigurnosne izazove i prijetnje;
- da Inicijativa Mir sa ženskim licem bude prepoznata u javnosti i povezana sa domaćim i međunarodnim akterima u izgradnji mira u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu.
Za razliku od prve decenije rada, koju smo počele sa strahovima, u ovoj dekadi krećemo sa novinskih naslovnica. Vrijeme će pokazati da li su margine sigurniji prostor za rad žena i putovanja ka centrima moći.
Dan sjećanja obilježava se devet godina zaredom, 8. decembra, u 12 gradova Bosne i Hercegovine i dio je kalendara aktivizma u kampanji 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja. Ima svoj memorijalni paket – publikaciju Rat nije jednorodan i film One umiru drugi put, koji je posvećen ženama ubijenim u ratu. U obilježavanju i promociji ove memorijalne inicijative koristimo i letak, video zapis, transparente i druge promotivne materijale. Cilj nam je da ovaj datum zaživi kao Dan sjećanja koji će se i institucionalno obilježavati, što su nadležne vlasti u BiH do sada tri puta odbile.
Nastala 2016. godine, nakon tri radionice međuetničkog i međuentitetskog dijaloga žena iz 12 gradova BiH i uz učešće oko 200 žena iz različitih struktura, profesija i iskustava preživljavanja rata i poratne tranzicije.
Dokumenti su dostupni na web-stranici Fondacije „Lara“ i u štampanoj formi.
Generalno, u svim vođenim konsultacijama žene naglašavaju značaj socijalnih i ekonomskih posljedica ratnih dešavanja i tranzicije na kvalitet života žena u BiH i rješavanje ovih problema adresiraju kao prioritet.
Izložba Mir sa ženskim licem rezultat je saradnje i nastojanja ženskog mirovnog pokreta Mir sa ženskim licem i Foruma Civilna mirovna služba (forumZFD), a uz stručnu pomoć Historijskog muzeja BiH da u procese suočavanja s prošlošću i izgradnje mira u Bosni i Hercegovini integrišu žensku perspektivu i predstave žensku stranu priče o preživljavanju i prevazilaženju posljedica rata. Ova izložba govori o ženama koje su u poslijeratnoj BiH vodile male (a velike) bitke za svoja i prava drugih i obnavljale ratom razoreno društvo. Životne priče žena su stranice istorije ove zemlje – jedinstvene jer u fokus stavljaju žene i lično iskustvo nasuprot opštoj politici supremacije nacije i kolektiviteta nad pojedincem i marginalizacije ženskih iskustava i postignuća. Urađena je dvojezično, na BHS jezicima i na engleskom, kao i katalog izložbe.
Izložba Mir sa ženskim licem simbolično je otvorena 8. marta 2019. godine u Sarajevu. Poslije Sarajeva, izložba je prikazana u Tuzli, Zenici, Bihaću, Mostaru, Modriči, Banjaluci, Bijeljini, Brčkom i Prijedoru i van granica BiH u Beogradu i Njemačkoj.
Prevedena je na njemački jezik i 21. septembra 2022. godine premijerno prikazana u gradu Ahenu.
Kampanja “Sto žena – sto ulica po ženama”, koju je krajem 2021. godine pokrenula Inicijativa Mir sa ženskim licem, iako vođena skromnim medijskim sredstvima, izazvala je brojne pozitivne reakcije u javnosti, s jedne strane, i otpor i nesnalaženje u krugovima onih koji odlučuju o vrijednosnom i rodnom oblikovanju javnog prostora, kao institucionalni odgovor akciji. Prve inicijative za imenovanje ulica po ženama, iako podnesene u skladu sa važećim propisima svake od lokalnih zajednica, odbijene su, što otvara niz dilema o prioritetima u oblasti aktivizma za rodnu ravnopravnost i potvrđuje ranija mišljenja i istraživanja da su javni prostor i kultura sjećanja među ključnim aparatima moći u očuvanju vladavina koje, uz naciju, patrijarhat i dalje vide kao ključno vrijednosno uporište. U drugoj polovini 2023. godine Skupština Banjaluke dala je prvi pozitivan odgovor i uvažila zahtjev za imenovanje ulice po Miri Kesić, partizanki i osnivačici domova za ratnu siročad.
Kampanja “Sto žena – sto ulica po ženama” zasnovana je na validnim statističkim pokazateljima o zastupljenosti žena i ženskog iskustva u obilježavanju ulične infrastrukture u 12 gradova u Bosni i Hercegovini ili 15 jedinica lokalne samouprave, među kojima su najveći administrativni i kulturni centri kao što su Sarajevo, Banjaluka, Tuzla, Mostar, Prijedor, Zenica, Bijeljina i drugi. Analizirano je ukupno 4076 ulica. Manje od 3 posto ovih ulica u svom nazivu ima neko žensko ime ili iskustvo, odnosno na 100 obilježenih ulica tek 3 (tri) su imenovane po ženama. Najmanje polovina ili 50 posto ulica pripada muškarcima, a ostatak rodno neutralnim ali od žena važnijim pojmovima vezanim za istoriju, geografiju ili druge prostorne znamenitosti.
Radmila Žigić, koordinatorka Inicijative Mir sa ženskim licem, novinarka i aktivistkinja za prava žena
[1] Lydia Sklevicky, Konji, žene, ratovi, Zagreb, 1996. Strana 7.
[2] Tekst dostupan na: https://fondacijacure.org/mogu-li-zene-spasiti-mir-u-bih-10-godina-zenske-mirovne-inicijative-koja-se-procula-i-u-evropi-foto-video/, https://srpskainfo.com/mogu-li-zene-spasiti-mir-u-bih-10-godina-zenske-mirovne-inicijative-koja-se-procula-i-u-evropi-foto-video/ i drugim sajtovima
[3] http://www.tpo.ba/b/dokument/Zilka%20Spahic%20Siljak%20-%20Sjaj%20ljudskosti%20-%20Extract%20protected.pdf?fbclid=IwAR0SOliUJ5jmxy4AOmalxa-QdTuvjjiaElxSJNnjKbl2wbBckGgv9Re4CMQ