Foto: Zana Lee/Unsplash
Razgovarajući sa svojim prijateljem, inače profesorom na Praškom univerzitetu, saznao sam jedan zanimljiv podatak. Naime, italijanski naučnik, koji je radio antropološka istraživanja za potrebe zbirnog naučnog rada o postratnom društvu u BiH, nakon dvomjesečnog perioda provedenog na terenu u okolini Gradiške, na povratku kući u Italiju, završio je punih mjesec dana u bolnici za duševne bolesti, oporavljajući se od teškog terenskog rada u BiH.
piše: Muhamed Kovačević
Daleko je Gradiška
Zanimljivo je istaći, da su pravci tog antropološkog istraživanja sezali u same dubine bh. društva, odnosno, da su tragali za korijenom (ne)sporazuma ljudi koji ovdje žive. I nakon mnogostrukih razgovora s lokalnim stanovništvom, zaključak se sam nametnuo: građani, odnosno žitelji BiH ne putuju dovoljno! Tako se pitanje „Da li putujete dovoljno?“ – poziciniralo kao krucijalno pitanje koje bi trebalo postavljati svakom živom čovjeku na kojeg se naleti u BiH. Putovanje, kao vid nove spoznaje, potpuno je iščezlo, što zbog teške finansijske, odnosno ekonomske situacije, što zbog međunacionalnih netrpeljivosti, odnosno straha koji je proizašao iz njih. Ipak, primjećuje moj češki prijatelj, količina pretpostavki suprotnih etničkih tabora je direktno proporcionalna dnevno-političkim dešavanjima, odnosno prošloratnim mitologijama, koje kao neka subistina polako zauzimaju i naučni prostor, koji sve više „naginje“ ka potvrđivanju tih pretpostavki kao osnovih teza u razumijevanju drugog i drugačijeg. Tako pored činjenice, da ogromna većina građana kantona Sarajevo, koji gotovo nikada u životu nisu bili u Gradišci, zahvaljujući upravo tim pretpostavkama, odnosno usvojenom masovnom razumijevanju stvari, smatra da u toj Gradišci uglavnom žive Srbi, koji su čim se ukaže prilika spremni raditi jako ružne stvari, svima onima koji nisu pripadnici njihove etničke grupe. Ista stvar je naravno i u obrnutom smislu, kada se postavlja pitanje, odnosno kada se posmatraju pretpostavke građana Gradiške, koji u ogromnom broju također nikada nisu bili u Sarajevu. Ovakva vrsta realnosti, naravno, najviše odgovara političarima i to pogotovo onim vodećim, odnosno istaknutim, koji su izuzetno, gotovo do savršenstva doveli manipulaciju ovim pretpostavkama. Naravno, kada to ustvrdimo, nismo rekli ništa novo, ali pitanje je kako izaći iz tog začaranog kruga, odnosno, gdje je rješenje?
Cesta bez rupa
Rješenje je naravno cestovna infrastruktura. Ulaganje u puteve u BiH, odnosno povezivanje BiH kako u unutrašnjem tako i u vanjskom pogledu, trebalo bi biti prioritetni cilj svih političkih partija, nevladinih organizacija ili bilo kojeg društvenog ili aktivističkog pokreta. Jer uistinu, ako uzmete u obzir činjenicu, da zbog katastrofalne cestovne infrastrukture, iz jednog dijela BiH u drugi dio se „zna“ putovati i po nekoliko sati, onda čemu uopšte ikakvi razgovori o ičemu ozbiljnom? Ne treba naglašavati da je većina cesta i magistralnih puteva u tako lošem stanju, da kada prosječan stranac putuje vrletima po BiH, jednostavno može steći dojam, da se ovdje nije ništa radilo na infrastrukturi od 50-ih godina prošlog vijeka, kada je većina puteva i puštena u zvanični opticaj. A upravo ti stranci, kao jedan segment koji značajno može unaprijediti ekonomiju, i te kako mogu pomoći u prevazilaženju ovih krucijalnih pitanja i u vrlo kratkom roku napraviti veliki zaokret u odnosima u bh. društvu. Jer ako uzmemo za primjer da neki mladi momci iz Bratunca ili pak Višegrada, koji nikada nisu bili u Bihaću ili Mostaru, imaju priliku za relativno kratko vrijeme, na putevima bez rupa, stići do tih gradova i sami se uvjeriti u stanje u tim gradovima i osjetiti energiju tih gradova, onda ti mladi ljudi, ne nužno odmah, ali u skorijoj budućnosti, mogu donijeti neophodne, ponavljam, neophodne promjene u razmišljanju i drugačija uvjerenja, koja će onda po automatizmu dovesti i do drugačije društvene klime, odnosno i do drugačijih političkih odnosa. Naravno, problem jednonacionalnih sredina koje su posljedica posljednjeg rata na ovim prostorima, neće nestati ili iščeznuti preko noći. Ali negdje mora postojati polazna tačka koja će otvoriti procese, koji će na kraju rezultirati gore navedenim promjenama.
Samo da ne bude prekasno
Naravno, ovakav optimizam može biti naivan i može izgledati budalasto, prvenstveno zbog činjenice, da je upravo pomenuta omladina, odnosno mladi ljudi u procesu velike migracije, čiji bi se stvarni obrisi, nažalost, mogli osjetiti ove, a posebno sljedeće godine. Odlazak koji se sve manje veže za ekonomsku stabilnost, a sve više za političko-socijalnu je fenomen, koji sve više i više intrigira uglavnom strane naučnike i istraživače, jer nažalost domaća akademska pamet ima prečeg posla. Nepravda kao ključna riječ, odnosno nepravedno društvo, ili još preciznije društvo nejednakih mogućnosti, kapitalni je segment koji odvodi i tek će da odvodi ljude s ovih prostora u inostranstvo. Sada se postavlja logično pitanje: Pa, kako cestovna infrastruktura može to da spriječi? Odnosno, kako putovanja mogu to da spriječe, a da u biti ne ubrzaju još više odlazak ljudi? Istinski govoreći, nema jasne argumentacije za ovo pitanje. Ali ako će se time samo ubrzati odlazak, odnosno odumiranje ovako postavljenog društva i društvenog sistema, onda ga po analogiji koju je uspostavio i sam Niče (Nietzsche), pogurajmo ka propasti!
I nešto za kraj
Putovanja su zaista ljekovita, a i nezamjenjiva terapija. Ako ništa, putovati po BiH znači jako lijepo i jasno razumjeti jedan veliki nesrazmjer između prirodnih ljepota i ljudske neodgovornosti. Mnogi ljudi izbjegavaju putovanja kao izgovor, da ne bi primijetili upravo to. Ali to je ključni segment koji se mora uočiti, jer istinske promjene dolaze samo i isključivo na ličnom nivou. Zato putujte i dozvolite sebi da budete putnik!