Izrasla na nasljeđu žestoke borbe za radnička prava, današnja se ljevica pretvorila u pomodni New Age kič razmaženog ega, koji svaku kritiku svog djelovanja doživljava kao govor mržnje
piše: Vesna Rajnović
Bože mili, u što se Europa pretvorila, a obećavala je tako mnogo. Ovdje čak i nije riječ o bujanju fašizma i to takvog koji posve neprikriveno snaži već godinama, ojačavši toliko da se više ni ne pokušava pretvarati bezazlenijom varijantom sebe sama. Bez nelagode pred vlastitom pojavnošću, dočekao je migrante iz Sirije, Iraka i Afganistana u svojoj najautentičnijoj formi za koju smo naivno vjerovali kako je zauvijek otišla u prošlost krajem Drugog svjetskog rata: bodljikavom žicom, batinama i protjerivanjem. No ovdje je riječ o nečem drugom, o nama koji nismo fašisti, ali smo mlaki, vazda okrećemo glavu od onog što nije ugodno gledati, nadajući se da će samo od sebe proći i nestati. Pa i onda kad pružamo podršku onima koji se bore, a ne okreću glavu, činimo to toliko bezlično da bi bilo bolje, u svakom slučaju dostojanstvenije, takvu podršku niti ne pružati.
Kad žene u Iranu skidaju hidžab, bacaju ga na tlo, gaze, pale i uništavaju te odsijecaju svoju dugu kosu, čine to samo zato što više ne mogu i ne žele podnositi oskudno životarenje prožeto stalnim strahom od ugnjetavačkog režima. Kakvoj se slobodi mogu nadati kad ih država tretira kao malu djecu nesposobnu misliti i samostalno odlučivati pa im, demonstrirajući vlastitu moć, propisuje čak i način odijevanja. Je li bespomoćnost i posramljenost koju te žene osjećaju manja ako znaju da je i drugima teško, možda i teže?
Frizura po naredbi
U Sjevernoj Koreji građani ne mogu slobodno odabrati niti frizuru, čitav se njihov izbor sastoji u odabiru između petnaest dozvoljenih oblika ne bi li sličili na „voljenog vođu”. U Afganistanu Talibani muškarcima naređuju da imaju brade te da nose turbane i „islamsku odjeću” obavezno zakopčanog ovratnika. Propisuju čak i dužinu brade od najmanje jedne šake ispod lica. Ni boja turbana nije prepuštena izboru, za dječake do šestog razreda osnovne škole on mora biti crn, a nakon toga bijel. Od žena zahtijevaju da budu prekrivene burkom, neobrazovane, zatvorene u kuću, da ne govore ako ih nitko ne pita, da se ne smiju, da ne gledaju muškarce u oči. Zar država zaista nema nikakav pametniji posao kojim bi se bavila umjesto što brine o frizuri, bradi i odjeći svojih građanki i građana? Iako takvim postupcima žele ostaviti utisak moći, u svojoj je srži impotentna svaka država koja strahuje od „subverzivnih” frizura ili smijeha i zavodljivog pogleda žene.
I vide to zapadnjaci, no način na koji izražavaju empatiju s ugnjetavanima i osuđuju represiju, temeljito je pogrešan. Dajući podršku Irankama, mnoge slavne glumice i pjevačice odsjekle su dva, tri centimetra, jedan minijaturni pramenčić svoje kose, ostavljajući dojam kako im je mnogo više stalo do samopromocije i pažnje javnosti u samodopadnom pokazivanju kako su na „pravoj strani” povijesti, nego do iskrene podrške pobunjenicama koje činom odsijecanja kose iskazuju građanski neposluh riskirajući pritom vlastiti život. Kvragu žene, uzmite cijelu kosu i odsijecite ju ili se ne hvatajte škara, naprosto nije dostojanstveno.
Traka podrške
Pa onda nogometni savezi reprezentacija Engleske, Walesa, Nizozemske, Belgije, Njemačke, Danske i Švicarske odluče kako će na aktualnom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru, radi podrške borbi za jednakopravnost LGBTIQ+ osoba, rukave svojih kapetana obilježiti One Love trakom u duginim bojama. No, čim je FIFA zaprijetila da će takav potez biti sankcioniran žutim kartonom kapetanu, entuzijazam beskompromisne borbe za ljudska prava naglo je splasnuo. Pokazalo se da bezuvjetna podrška ipak nije bezuvjetna, pobijediti ili bar osvojiti što bolji plasman u natjeravanju lopte travnjakom ipak je kudikamo značajnije. Tko bi to ugrozio samo zato da bi pomogao borbi za ljudska prava? Svaka vam čast, dragi gejevi, ali nogomet je ipak najvažnija visokoprofitna sporedna stvar na svijetu, izjavili su na press konferenciji. Ili nisu, koga briga.
Na kraju krajeva, ni naša podrška Ukrajincima u borbi za slobodu i zaustavljanje agresije Putinovog režima nije neupitna. Plačemo gledajući snimke razorenih gradova, no na pitanje bismo li pristali ovu zimu provesti u hladnoći, bez energenata koji nam omogućuju grijanje, brišemo suzne oči i odgovaramo kako nismo spremni. Žao nam je tih tamo Ukrajinaca, ali nam je nas samih žao još i više. Zar bismo se trebali smrzavati, sjediti kod kuće u jaknama i biti stalno prehlađeni, pitamo u nevjerici. Riječ je samo o jednoj zimi, objašnjavaju nam, potpuna blokada uvoza ruskih energenata gotovo sigurno bi okončala rat. Ne, odgovaramo, riješite to nekako drugačije, kako god znate, nas pustite da u toploj sobi mirno plačemo nad ratnim stradanjima diveći se vlastitoj sućutnoj dobroti.
Kako smo postali takvi mlakonje i bezveznjaci? Izrasla na nasljeđu žestoke proleterske borbe za radnička prava i sufražetskih prosvjeda, današnja se ljevica pretvorila u pomodni New Age kič razmaženog ega, koji svaku kritiku svog djelovanja doživljava kao govor mržnje, pokazujući tako da joj je samodopadnost važnija od borbe za prava čovjeka, u koju se vrlo glasno, ali deklarativno zaklinje.