Progon Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata

Progon Nijemaca (njemački Heimatvertriebene) počeo je odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata i poraza Trećeg Reicha, kada su u SSSR-u, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Jugoslaviji i drugim državama koje su se nalazile pod njemačkom okupacijom, počela masovna protjerivanja autohtonih pripadnika te nacije sa njihovih teritorija.

Priredila: Mirjana Tešanović

Progon je nastao kao reakcija na nacističke ratne zločine tokom rata i nametanja kolektivne krivice. I danas, 70 godina nakon Drugog svjetskog rata, ovi događaji su na neki način tabu tema.

Sa oko 12 miliona Nijemaca direktno pogođenih, prema nekim izvorima 14 miliona, pa čak i više, smatra se da je to bilo najveće premještanje bilo koje etničke skupine u modernoj istoriji i najveće od svih evakuacija ili premještanja nakon Drugog svjetskog rata u Evropi.

Nijemci su nakon 1945. protjerani iz mnogih država Evrope, te su većinom pronašli utočište u Njemačkoji Austriji, ali dobar dio i u SAD-u. Taj događaj se uglavnom klasificira kao “razmjena stanovništva” ili kao etničko čišćenje. Neki istoričari idu toliko daleko da progon karakterizuju kao genocid, Rudolph J. Rummel (američki politolog, predavao na Univerzitetu u Hawaiiu političke nauke i istoriju) ga je svrstao i kao democid i kao genocid.

Progon se odvijao u tri faze: prva je bila prilikom njemačkog bijega od nadolazeće Crvene armije1944.-1945., druga odmah nakon poraza Njemačke kada su Nijemci postali “nepoželjan narod”, a treća, organizovana, nakon sporazuma u Potsdamu, koji je prekrojio granice i odobrio “humani” progon Nijemaca iz zapadne Poljske, Čehoslovačke i Mađarske.

Potsdam je glavni grad njemačke Svezne pokrajine Brandenburg. Nalazi se na rijeci Havel, 24 km jugozapadno od centra Berlina, i kako na sjeveru graniči s Berlinom, dio je metropolske zone Berlin/Brandenburg.

Na konferenciji koja je održana u Potsdamu  17. jula 1945. sovjetsku delegaciju su predstavljali Staljin i Molotov, američku delegaciju Harry Truman (koji dolazi nakon Rooseveltove smrti) i američki ministar vanjskih poslova James Byrnes, a britansku delegaciju Churchill i Eden, do 28. jula kada je na izborima Churchilla zamijenio Attlee, a Edena Bevin. Službeni zapisnici pokazuju da se, obzirom na promjene diplomatske postave, promijenio i ton pregovaranja, postao je oštriji, manje tolerantan, ponekad i sarkastičan, stoga je mogućnost za rješavanje političkih pitanja, za razliku od Jalte gdje se raspravljalo o vojnim ciljevima, da se postigne sporazum postala neizvjesna.

Glavna tema rasprava bile je, očekivano, Njemačka. Istina je da su sve mjere demilitarizacije i denafikacije itd. bile naizgled strogo u skladu s prethodnim odlukama, Njemačka je bila stavljena pod zajednički nadzor četiri sile. Njemačkom je trebalo upravljati Savezničko nadzorno vijeće kojeg su činila četvorica zapovjednika okupacijskih trupa.

Tokom masovnih “humanih” progona odobrenih na ovoj konferenciji, pri bijegu u Njemačku od 1945. do 1950. poginulo je puno nedužnih civila. Tačan broj poginulih Nijemaca je nepoznat, a procjene sežu od najmanje 500.000 do najviše 3 miliona žrtava, čime je to jedna od najvećih katastrofa u modernoj istoriji.

Događaji su dugo vremena bili tabu tema u Evropi, pa i u samoj Njemačkoj, zbog nastojanja da se ne širi mržnja i netrpeljivost nakon mračnog ratnog razdoblja1940-ih, ali ni danas se o tim događajima mnogo ne priča.

Bijeg Nijemaca

Od 1900-ih, pa i ranije, njemačke zajednice bile su raspršene po Prusiji i Baltiku, u velikim gradovima kao što su Danzig i Königsberg (danas Kalinjingrad), Austro-Ugarskoj (dijelovi Mađarske, Rumunije, Vojvodine) te čak i duboko unutar Rusije, pogotovo oko Volge. Neki Nijemci na tim područjima bili su zemljovlasnici, kleri i službenici. Radikalizacija Njemačke uspostavom Trećeg Reicha dovela je do tzv. Drang nach Osten, pokušaja ekspanzije prema istoku na račun drugih nacija. Treći Reich napao je desetak evropskih država, prouzrokovao desetke miliona mrtvih i velika razaranja. Nakon poraza u Staljingradu i Kursku, situacija se preokrenula te je poraz nacizma postao neizbježan.

Bijeg Nijemaca iz istočne Pruske

Prilikom protuofanzive Crvene armije, mnogi Nijemci su postali svjesni da će uslijediti osvetnički pohod protiv njih, bez obzira na to da li su sudjelovali u ratu ili ne. Ulaskom Sovjeta u Kalinjingradsku oblast, uslijedio je pokolj u Nemmersdorfu koji je proširio paniku među Nijemcima.

Planovi za evakuaciju njemačkog stanovništva prema zapadnoj Njemačkoj su odgođeni sve dok nije postalo očito da Wehrmacht gubi bitku i ne može zaustaviti invaziju Sovjeta. U ljeto 1944., organiziran je prvi spontani bijeg prema zapadu. Kolone izbjeglica duge kilometrima bježale su po snijegu od nadolazeće Crvene armije. Kada ih je vojska stigla, mnogi su poginuli od borbenih aviona ili tenkova.

Između 23. januara i 5. maja 1945., oko 200.000 Nijemaca, uglavnom žene, djece i staraca, je evakuisano brodovima iz istočne Pruske i Baltičkih država u izbjegličke logore u Dansku u operaciji Hanibal. Posljedne izbjeglice napustile su Dansku tek 1949. godine.

Nakon rata, Potsdamska konferencija je predvidjela “premještanje Nijemaca iz Poljske, Mađarske i Čehoslovačke u Njemačku na uredan i humani način.”

Pripadnici tog naroda bježali su sa svojom prtljagom iz tih zemalja u vagonima, autima, kočijama ili čak i pješice.

Tako je počela serija protjerivanja Nijemaca diljem istočne Evrope koju su tada kontrolisali Rusi. Vlasništvo i roba Nijemaca je zaplijenjena te potom prebačena u SSSR, nacionalizovana ili podijeljena stanovnicima tih država. Najviše je bilo protjerivanja iz Čehoslovačke i Poljske.

Bijeg Nijemaca iz Sudeta 1945.

Čehoslovačka

Negdje oko 2,2 milijuna Nijemaca napustilo državu, a u julu 1946. je 14 400 pripadnika toga naroda prelazilo granicu dnevno. Procjene o broju žrtava tokom tog razdoblja (od gladi, ubistava, bolesti i zarobljeništvu u logorima) kreću se od 20 000 do 250 000.

Mađarska

Već prije rata, oko 60 000 Nijemaca je pobjeglo iz zemlje.U januaru 1945. uhapšeno je oko 32 000 Nijemaca i odvedeno na prisilni radu SSSR. Jedino Nijemci koji su bili u braku sa Mađarima su pošteđeni. Većini ostalih porodica je izbrisano mađarsko državljanstvo te su morali pronaći novi dom u Njemačkoj.

Nizozemska

Nizozemska vlada odlučila je protjerati oko 4 000 Nijemaca u operaciji “Crni tulipan”. Usred noći, njemačke porodice su hapšene, te im je dan jedan sat da spakiraju 50 kg prtljage prije nego napuste zemlju.

Poljska

U Poljskoj, NKVD je uhapsio gotovo cjelokupnu njemačku mušku populaciju istočno od Odre, te ih deportovao u posebne sabirne logore. Niko nije oslobođen prije 1948. Tek 1950. su logori predani vladi Istočne Njemačke. Brojali su između 122 000 i 150 000 zatvorenika, od kojih je najmanje 43 000 poginulo. Prema nekim procjenama, do 7 miliona ljudi je protjerano iz Poljske.

Izbjeglički logor Friedland za Nijemce protjerane iz Poljske

Rumunija

Već nakon ulaska sovjetskih vojnika u Rumuniju, započeo je progon Nijemaca iz te države. Neki su prisilno raseljeni dok su drugi dobrovoljno otišli zbog neprijateljske atmosfere prema njihovoj naciji i kulturi. Velik dio je deportovan u SSSR radi prisilnog rada. I ovdje je bilo mrtvih tokom toga procesa. Od 745 421 Nijemca u Rumuniji prije rata, 1930. (4 % ukupnog stanovništva), samo ih je 400 000 ostalo do 1950. U razdoblju od 1946. do 1950. Nijemci nisu imali pravo glasa. 1992. bilo je još samo 119 646 Nijemaca.

Sovjetski Savez

Nakon Njemačke invazije na SSSR 1941., Staljin je naredio deportovanje autohtonih Nijemca u Rusiji, koji su tada gledani kao “potencijalni neprijatelji”. Otprilike 390 000 Nijemaca kraj Volge i 80 000 Nijemaca u Lenjingradu, deportovano je prema istoku zemlje i što dalje od blizine fronte, u Sibir, Kirgistan i Kazahstan. Tamo su vršili prisilni rad. Procjenjuje se da je otprilike 1 milion od 1,5 milijona Sovjetskih Nijemaca raseljeno prema istoku SSSR-a. Tokom protuofanzive Crvene armije, otprilike 250 000 Nijemaca je pobjeglo iz Sleske i drugih dijelova Poljske u Njemačku. Samuel Sinner procjenjuje da je oko 300 000 Nijemaca preminulo zbog posljedica nasilnog premještanja po Rusiji 1941.- 1946.

Nakon rata, mnogo Nijemaca u Rusiji je deportovano u gulage. Oko pola milijuna se preselilo u Njemačku. Ipak, usprkos teškim vremenima, nezaposlenosti i traženju azila u Njemačkoj, njemačka manjina se od svih spomenutih država najviše očuvala u Rusiji. 2002. bilo je 597 212 Nijemaca u toj državi, od toga oko 350 000 u sibirskoj regiji.

Jugoslavija

Od oko 540 000 Nijemaca koliko ih je živjelo u Jugoslaviji do 1941. godine, oko 95 000 se našlo u sklopu njemačkih i drugih vojnih jedinica koje su bile na strani Njemačke, a oko 245 000 Nijemaca je evakuisano u Njemačku prije nego što je Jugoslavija obnovljena kao FNR Jugoslavija. U razdoblju od oktobra 1944. do aprila 1945., preostalih oko 200 000 Nijemaca našlo se u novoj Jugoslaviji. Još od 1941. do 1944. je u napadima partizana na njemačka naselja ubijeno oko 1 500 civila. Krajem decembra 1944. između 27 000 i 30 000 Nijemaca je deportovano u radne logore između Harkova i Rostova u SSSR-u. Oko 16% deportovanih je umrlo od slabe ishrane i loše zdravstvene zaštite. 1980. u Jugoslajivi je ostalo samo 50 000 Nijemaca

Operacija Hanibal

Konstruisan kao kruzer nacističke organizacije Kraft durch Freude 1937. godine, brod MV Wilhelm Gustloff je oduzet u rekviziciji od strane Njemačke mornarice 1939. godine. Korišten je kao brod bolnica od 1939. do 1940. godine. Potom je određeno da bude ploveća kasarna za osoblje mornarice u Gdynii prije nego što je označen za učešće u evakuacionom transportu 1945.

Ono što će kasnije biti poznato kao najuspješnija ratna evakuacija u istoriji, operacija Hanibal, je imala zadataka da bezbjedno preveze 2 miliona Njemaca na zapad. Uprkos Hitlerovom odbijanju da popusti i za milimetar, veliki admiral mornarice Karl Denic je uspio da svojim podmornicama 21. januara 1945. godine pošalje jednu riječ da krenu prema zapadu – kodirani signal “Hanibal”.

 Brod MV Wilhelm Gustloff

Suprotno od Hitlera, Denic je prihvatio istinsku prirodu očajne situacije i koristi ovu priliku da evakuiše koliko god je moguće Njemaca, uključujući i izbjeglice. 22. januara 1945 Gustloff počinje sa pripremama da prihvati hiljade izbjeglica. Postoji očigledan izazov u odgovarajućem upravljanju brodom. Uz iznimke manjih testiranja, motori Gustoloff-a nisu radili već 4 godine. Brodovi svih veličina i oblika su okupljeni i pripremljeni da plove prema zapadu. Pored Gustloff-a tu su bili drugi brodovi za obuku podmorničkih snag Hansa, Hamburg, Deutchland i Cap Arona uz određen broj teretnih brodova. Svi su pod direktnom komandom Denica kako bi se obezbijedila efikasnost.

Gustloff se opet nalazi u ulozi vodećeg broda u Gotenhafen-u. Ovaj put, ipak, on nije luksuzni brod u kruzerskom programu KDF. Sada je mornaričko sivi brod nade za unezvjerene izbjeglice koje su imale dovoljno sreće da dođu do dokova. 28. januara 1945. godine Gustloff je dobio naredbu da krene u roku od 48 sati.

Scena u Gotenhafen-u je panični haost. Hiljade i hiljade izbjeglica, većinom žena i djece, guraju se u luci. Tu niste mogli vidjeti radno sposobne muškarce. Oni koji su se mogli boriti protiv Rusa su već mobilisani (u strahu od SS trupa koje su okolo patrolirale kako bi bile sigurne da nisu nikoga previdjeli). Mnogi se ne osjećaju dobro, nakon što su prošli duge puteve po hladnoći kolima ili pješke, po nemilosrdnom vremenu toga januara. Hiljade nisu došle do luka Danciga. Nezamisliva smrt se vidi uz ceste i mjesta kao što je zamrznuta laguna Frisches Haff.

Kako je i planirano, prvo se ukrcavaju oficiri U-brodova, članovi posade i nekoliko stotina pripadnica pomoćne ženske mornarnice (neke od njih su smještene u isušene bazene). Ranjeni vojnici pristigli vozom su takođe imali prioritet. Potom na red dolaze “privilegovane izbjeglice”. Prvi koji su dobili pravo ukrcavanja su oni sa “vezama”, sa članovima porodica i prijatelja među posadom i drugim putnicima na brodu, ili oni sa uticajem. Naravno, oni koji imaju novac pokušavaju kupiti svoje mjesto. Nikada nećemo saznati koliko je dogovora “ispod žita” tada sklopljeno. Jedna stvar je sigurna, što je broj privilegovanih koji se ukrcavaju veći, to se više povećava tenzija među “običnim izbjeglicama” na dokovima.

Po zvaničnoj listi, samo je 3 000 (nakon toga su prestali brojati) izbjeglica 30. januara 1945 godine već bilo ukrcano na Gustloff. Majke se odvajaj od djece. Djeca i bebe se predaju onima koji ulaze na brod. Na užasavajući način, neka od djece se bacaju preko ograde na brod, upadajući i nestajući u hladnoj vodi između doka i ograde. Mali brodovi se skupljaju oko broda popunjeni majkama i djecom, koje mole za mjesto na brodu. Nekima se upornost isplatila jer su ih primili na brod.

Nikada se neće saznati tačan broj onih su se ukrcali u Gotenhafen-u na brod tog hladnog sivog dana. Do momenta kada je Gustlogg bio spreman da isplovi preko 10 000 nervoznih izbjeglica je nagurano na brodu.

U roku od 9 sati, 3 torpeda će pogoditi Wilhelm Gustoloff. Potnuo je na dno Baltičkog mora odnoseći sa sobom 9,500 ljudi.

Brod je potopila sovjetska podmornica S-13 pod komandom kapetana Aleksandra Marinesko-a.

Marinesko je brod pratio 2 sata prije nego što je ispalio tri torpeda na Wilhelm Gustloff na mjestu udaljenom oko 30 km od obale između Grosendorfa i Lebe nešto iza 21 čas. Sva tri torpeda su pogodila cilj. Za manje od 40 minuta nakon prvog udara torpeda Gustloff je počeo tonuti.

Njemačke snage su uspjele spasiti oko 1 250 preživjelih. Sva četiri kapetana Wilhelma Gustlofff-a su preživjela potonuće ali je istraga pokrenuta samo protiv Wilhelma Zana. Njegova odgovornost nije nikada utvrđena zbog propasti nacističke Njemačke 1945. godine.

Demografsko istraživanje Zapadne Njemačke 1958.

Prema istraživanju Zapadne Njemačke 1958., nakon 1945. bilo je 11 893 200 njemačkih izbjeglica protjeranih diljem Evrope. Mnogi od njih su pronašli utočište u Njemačkoj. Od toga broja, nestalo je ili ubijeno 2 250 000 osoba.Taj broj sadrže i smrti uzrokovane od gladi i bolesti tokom bijega.

Karta rasprostranjenosti njemačkog jezika po Evropi prije Drugog svjetskog rata

Procjene Federacije prognanih

Federacija prognanih, njemačko udruženje izbjeglih iz istočne Evrope, sastavilo je procjenu prema kojoj je bilo preko 13,5 milijuna izbjeglica, a od tog broja oko 2,2 miliona je umrlo ili nestalo.

Karta rasprostranjenosti njemačkog jezika po Evropi poslije Drugog svjetskog rata 

Vaclav Havel

1990. Češki Predsjednik Vaclav Havel je uputio ispriku u ime svoje zemlje zbog tih događaja, koristeći pojam “protjerivanje” a ne “premještanje stanovništva”.

Vaclav Havel

“Die Flucht” TV drama o Nijemcima kao žrtvama 2. svjetskog rata

Sve donedavno malo se govorilo o oko 14 miliona Nijemaca koji su pobjegli pred sovjetskom armijom ili su bili protjerani nakon što su se saveznici saglasili da ih se izbaci iz Poljske, Mađarske, tadašnje Čehoslovačke i drugih država.

Televizijska drama, koja Nijemce prikazuje kao žrtve nakon bijega iz Istočne Evrope krajem Drugog svjetskog rata, novi je korak u pokušaju da se stavi “tačka na i” na tu neugodnu temu za Nijemce, a ujedno i na jedan od najvećih izbjegličkih zbjegova u istoriji.

“Die Flucht” (“Bijeg”, 2007.), dvodijelni je film u produkciji javne televizije ARD. Kada je prikazan u Njemačkoj bio najgledaniji program te godine, nakon što je prvi nastavak odgledalo 11 miliona gledalaca.

https://www.youtube.com/watch?v=Stqm5pXe80w

Dok je njemačka vlada ocijenila da se radi o iznimnom filmu koji je potaknuo zakašnjelu nacionalnu raspravu o masovnom protjerivanju, taj događaj i dalje brine istočne susjede, te je je poljski premijer Jaroslaw Kaczynski na konferenciji za novinare u Varšavi izjavio: “Prema bilo kakvom pokušaju revizije Drugog svjetskog rata moramo biti vrlo pažljivi. Nadam se da će taj proces u Njemačkoj biti zaustavljen”.

Neke dijelove teksta sa engleskog prevela A.D.

Izvori:

wilhelmgustloff

Weber 2004., str. 2, Kacowicz & Lutomski 2007., str. 100 …largest movement of European people in modern history”, Schuck & Münz 1997., str. 156, Frank 2008., str. 275, Fritsch-Bournazel 1992., str. 77, Osmańczyk 2003., str. 656, Naimark 2001, str. 15, 112, 121 i 136, Curp 2006., str. 200, Cordell 1999., str. 175, Gibney & Hansen 2005., str. 196, Shaw 2007., str. 56 i 60, Rubinstein 2004., str. 260, Ermacora, Felix (1991).Gutachten Ermacora 1991(pdf), Rummel 1997., str. 305, Biess 2006., str. 2, Overmans 2004., Ehmer, Ferdinand & Reulecke 2007, str. 271, Prauser & Rees 2004., str. 3, Thorsten HinzKein Erinnerungsort nirgends: Eine deutsche Opferstätte: Vor sechzig Jahren verheerte die Rote Armee das ostpreußische Nemmersdorfpublished inJunge Freiheit, 22 October 2004, Andreas Kunz,Wehrmacht und Niederlage: Die bewaffnete Macht in der Endphase der nationalsozialistischen Herrschaft 1944 bis 1945, 2nd edition, Oldenbourg Wissenschaftsverlag, 2007, p.93,ISBN 3486583883, Manfred Ertel.“A Legacy of Dead German Children”,Spiegel Online, May 16, 2005, Agreements of the Berlin (Potsdam) Conference, Jenkins, Jolyon. “The Sudeten Germans’ forgotten fate“,BBC News, 07-02-2004, pristupljeno 10-10-2011, Brian Kenety (14 April 2005).Memories of World War II in the Czech Lands: the expulsion of Sudeten Germans. Radio Prahs. pristupljeno 6 September 2007, Wasserstein, Bernard (17. veljače 2011).European Refugee Movements After World War Two. BBC History. pristupljeno 7. svibnja 2012, P. Wallace (11. ožujka 2002.).“Putting The Past To Rest”, Time (časopis). Accessed 16. listopada 2008., Podaci prema dokumentarcuCrni tulipan/Black Tulip, Cornelius 2004, str. 131, Gibney & Hansen 2005., str. 199 “The Poles began driving Germans out of their houses with a brutality that had by then almost become commonplace: People were beaten, shot and raped. Even Soviet soldiers were taken aback, and some protected the German civilians.”, Prauser & Rees 2004., str. 29, Peterson & Salzborn 2010., str. 205, Herta Müller (01-03-2010).Herta Müller, Atemschaukel – Vortrag 1.3.2010(PDF). pristupljeno 22-02-2011, Geschichte der Deutschen in Rumänien von Anneli Ute Gabanyi, Stalin Sends Volga Germans to Siberia, Southern California Chapter Newsletter, Fall 2001., German-Russian Settlement Map, Volga German ASSR (1918-1942), Samuel Sinner,Genocide of Germans in Russia (1915 – 1955), Ethnic groups in Russia, 2002 census,Demoscope Weekly. Retrieved 5 February 2009, Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948., Die Station eines Volkermordes, Donauschwäbische Kulturstiftung, München,1998.; preveoDenis Detling. Preuzeto 1-10-2010., Karoly Kocsis, Eszter Kocsis-Hodosi.Hungarian Minorities in the Carpathian Basin – Ethnic structure of the population of the present territory of Vojvodina (1880-1991). Hungarian History. Arhivirano sizvorne stranicena 31-07-2012. pristupljeno 31. listopada 2009, Migrations and deportations of Slovenians, Germans and Italians during the Second World War, Die deutschen Vertreibungsverluste. Bevölkerungsbilanzen für die deutschen Vertreibungsgebiete 1939/50. Herausgeber: Statistisches Bundesamt – Wiesbaden. – Stuttgart: Verlag W. Kohlhammer, 1958., Data and sources for expelled GermansFoundation Centre Against Expulsions. Preuzeto 23. lipnja 2012., Prauser & Rees 2004., str. 1, Dr. Alfred de ZayasExpulsion of Germans, genocide against Germans, Green, Peter S.. “A Czech Seeks to Atone For a Nation's Revenge“,New York Times, 22 December 2002, pristupljeno 9 July 2009., Eric Follath (23. prosinca 2011).Remembering Vaclav Havel – A Moral Giant among Pygmies. Spiegel. 

(Impulsportal)