Radnice bivšeg banovićkog pogona “Konfekcije Borac Travnik” sedam dana i noći borave ispred zgrade federalne vlade. Umjesto penzije, čekaju sjednicu vlade zakazanu za četvrtak. Još će jednom čuti obećanje o skorom uvezivanju staža, koje im već godinama daju ministri i premijeri. Suma koja je opljačkana iz njihove bivše firme, hiljadama je puta veća od one koja im treba biti uplaćena
FOTO: Adi Kebo
Piše: Amarildo Gutić
Preostalo ih je pet. Jedna je kolegica zbog bolesti morala otići kući. Najmlađa ima 58 godina. Prvomajske praznike provele su ispred zgrade federalne vlade. Posjećuju ih mediji i dobri ljudi koji im pomažu da ne budu gladne i promrzle. Sudbina im zavisi od milosti federalne vlade. Kao što je zavisila od prethodne, i one prije prethodne. Radile su, kao i stotine drugih radnica Borca, godinama bez uplaćenog staža.
Firmu su im prodali, opljačkali, njih ostavili bez posla. Radnice banovićkog Borca poput ostalog ovdašnjeg odbačenog radničkog roblja, više ne razmišljaju o krivcu. U pitanju je goli opstanak. A krivci moguće je, mirno spavaju. Žurnal objavljuje spisak dijela imovine Borca čiju prodaju u režiji kadrova SDA niko nije želio istražiti i procesuirati proteklih godina.
Gdje je imovina Borca u Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu?
Početkom privatizacije vlast se užurbano rješava velikih sistema. Daje ih u bescjenje, samo izbjegnu odgovornost upravljanja, tačnije priznaju svoju nesposobnost. Željezaru Zenica daju za jednu marku, dok je “Konfekcija Borac Travnik” procijenjena dvostruko više, čak dvije marke.
Kupac 67 posto kapitala bila je ortačka grupa koju su činili radnici i menadžment firme. Na čelu Ortačke grupe sastavljene od kadrova SDA bio je tadašnji generalni direktor Mehmed Čorhodžić. Procjene govore da je te 2003. godine Borac vrijedio 35 miliona maraka. Imao je 2300 radnika. Devet godina kasnije Ortačka grupa zbog neispunjenih obaveza prema privatizacionom ugovoru vraća Borac u vlasništvo Federacije. Nisu tražili povrat dvije marke. Federaciji su predali radnike bez uplaćenog staža i sa 30 miliona duga!!
U međuvremenu, na desetine miliona maraka vrijedne imovine Borca u inostranstvu je sve manje. Uzaludni su bili nalazi Finansijske policije te apeli nadležnima, prije svega Agenciji za privatizaciju i tužilaštvima da reaguju. Utvrđeno je da dio imovine prijeratnog Borca sa prostora bivše Jugoslavije nije prikazan u aktivnom ni u pasivnom podbilansu. To praktično znači da se imovina skrivala radi nelegalne prodaje. Ni danas nema odgovora ko je nezakonito prodao imovinu sa spiska:
– 25 hiljada m2 zemljišta prostora u Splitu i šume u Žednom (Hrvatska)
– četiri poslovna prostora u Splitu
– zemljište nepoznate površine kod Trogira
– odmaralište u Trogiru
– pet stanova u Zagrebu
– 24 poslovna prostora u Srbiji
– 5 poslovnih prostora na Kosovu
Ovo je spisak samo poznate imovine. Postojale su sumnje da je njen spisak znatno duži, ali da nikada nije prijavljena Agenciji. Kao što nikada nije ni istraženo ko je na svemu profitirao. Ništa manje sporna nije ni prodaja imovine Borca u BiH, poput hotela na Babanovcu ili hotela Lipa u Travniku, a milionima maraka od prodaje, zvanično nema traga.
Prljavi poslovi, čiste ruke
Zenički pogon Borca je zatvoren, da bi Općina to zemljište prodala za izradnju tržnog centra. Banovićki pogon je nakon što je 2012. vraćen u vlasništvo Federacije, sistemski opljačkan i devastiran. Travnički pogon je rasparčan, ponovo privatizovan, a manji dio radnika ponovo radi. Tužilaštva ne reaguju na očiglednu pljačku imovine Borca. Kao ni Vlada Federacije i resorna ministarstva. A tim novcem mogli su ne samo povezati radnicima staž, nego otvoriti novi pogon.
Članove bivše Ortačke grupe i direktore Borca više niko ne pita zašto nisu radnicima uvezali staž od 1998. godine, a bili su po ugovoru obavezni da to okončaju do 2005. godine. Niko ne pita ni gdje je potrošeno 800 hiljada maraka koje je 2014. godine Vlada Federacije uplatila za uvezivanje staža radnicima. Kakvim su se metodama služili da prevare državu govori i podatak da je nakon privatizacije menadžmentu fiktivno povećana plata za 10 posto! Neisplaćivanje tog povećanja pokušali su prikazati kao investiranje u firmu…