Privatna korist ne smije nadjačavati javno dobro

Foto: Unsplash

Adam Smith imao je jednu elegantnu ideju kada je govorio o pravoj teškoći s kojom se ljudi suočavaju ako žele biti pametni, učinkoviti i moralni. U djelu Bogatstvo naroda (1776.) tvrdio je da pekar peče kruh ne iz dobrohotnosti već iz vlastitog interesa. Nema sumnje da javna korist može nastati kada ljudi teže onome što im najlakše dođe: vlastitom interesu.

Piše: Dirk Philipsen

Ipak, logika privatnog interesa, ideja da bismo jednostavno trebali „pustiti tržište da se pobrine za to“ ima ozbiljna ograničenja. Posebno je to slučaj u Sjedinjenim Državama, gdje je nedostatak učinkovite zdravstvene i socijalne politike kao odgovor na izbijanje bolesti koronavirusa (COVID-19) doveo ova proturječja do velikog izražaja.

Diljem svijeta slobodno tržište nagrađuje natjecanje, pozicioniranje i guranje, pa su to postale najpoželjnije kvalifikacije koje ljudi mogu imati. Empatija, solidarnost ili briga za javno dobro prepušteni su obitelji, bogomoljama ili aktivizmu. U isto vrijeme, tržište i privatna korist ne mogu dovesti do društvene stabilnosti, zdravlja ili sreće. Kao rezultat toga, od Cape Towna do Washingtona tržišni sustav je iscrpio i opustošio javnu sferu (javno zdravstvo, javno obrazovanje, javni pristup zdravom okolišu) u korist privatnog dobitka.

COVID-19 otkrio je još jednu iracionalnu komponentu: ljudi koji obavljaju ključne poslove (brinu se za bolesne, odvoze smeće, dostavljaju hranu, osiguravaju pristup vodi, struji i WiFi-ju) često su upravo oni koji su najmanje plaćeni. S druge strane, oni koji često imaju mali broj prepoznatljivo korisnih vještina (npr. propovjednici ili direktori) i dalje su pobjednici. Razmislite o tome: kakva je šteta ako se izvršni odbori tvrtki za privatni kapital, korporativno pravo i marketing zatvore tijekom karantene? Osim ako vaš portfelj dionica izravno ne profitira od njihovih aktivnosti, odgovor je vjerojatno – nikakva. Ali upravo ti ljudi zarađuju milijune, ponekad u jednom satu iznos koji zdravstveni radnici ili dostavljači zarade u cijeloj godini.

Jednostavno rečeno, tržišni sustav vođen privatnim interesima nikada nije štitio i nikada neće štititi javno zdravlje, kao ni bitne vrste sloboda i dobrobiti zajednice.

Mnogi su istaknuli nemoralnost našeg sustava pohlepe i egocentrične dobiti, njegovu neučinkovitost, okrutnost, kratkovidnost i opasnost za planet i za ljude. Ali, prije svega, logika vlastitog interesa je površna jer ne uspijeva prepoznati ono što je očito: svako privatno postignuće moguće je samo na temelju napredne zajednice, stabilnog društva i zdravog okoliša. Kako sam ja postao profesor na elitnom sveučilištu? Nadam se da je to djelomično rezultat moje inteligencije i napornog rada. Ali, zasluge uglavnom pripisujem svom izboru dobrih roditelja: rođenju u pravo vrijeme i na pravom mjestu, izvrsnim javnim školama, svježem zraku, dobroj hrani, dobrim prijateljima, mnogim ljudima koji kontinuirano i pouzdano pružaju sve ono što ja ne mogu: zdravstvenu skrb, sanitaciju, struju, besplatan pristup kvalitetnim informacijama. I naravno, kako je znanstvenik Robert H. Frank sa Sveučilišta Cornell jasno pokazao u svojoj knjizi iz 2016. o mitu o meritokraciji: radi se i o čistoj sreći.

Komentirajući način na koji ocjenjujemo uspješnost modernih ekonomija – brojeći proizvodnju a ne ishod, količinu a ne kvalitetu, cijene a ne mogućnosti – američki senator Robert F. Kennedy rekao je 1968. da mjerimo „ukratko, sve osim onoga što život čini vrijednim“. Njegova šira poanta je sljedeća: sloboda, sreća, otpornost – sve se temelji na zdravom javnome. Oslanjaju se na našu kolektivnu sposobnost da koristimo stvari poput čistog zraka, slobode govora, kvalitetnog javnog obrazovanja itd. Ukratko: svi se oslanjamo na zdravo zajedničko dobro. Ipak, najmoćnija svjetska metrika, bruto domaći proizvod (BDP), ne uzima u obzir ništa od toga.

Pojam „zajedničko dobro“ ušao je u široku upotrebu i većina studenata ga i danas proučava, zahvaljujući eseju ranije malo poznatog američkog akademika Garretta Hardina, pod nazivom „Tragedija zajedničkog dobra“ (1968.). Njegova osnovna tvrdnja je sljedeća: zajedničko dobro poput javnog zemljišta ili vode bit će uništeno ako se prepusti korištenju pojedincima motiviranim vlastitim interesom. Ima doduše jedan problem s njegovom teorijom, kako je kasnije i sam priznao: bila je uglavnom pogrešna.

Umjesto toga, naš pravi problem trebalo bi nazvati „tragedijom privatnog“. Od velikih potresa 1930-ih do eskalirajuće klimatske krize danas, od dezinformacija na internetu do propadajuće infrastrukture javnog zdravstva, nezasitni privatni sektor često uništava zajednička dobra potrebna za naš kolektivni opstanak i prosperitet. Tko, u ovom sustavu temeljenom na privatnom, kontrolira industriju fosilnih goriva koja nas gura na rub izumiranja? Što se događa s kopnom, planinskim vrhovima i oceanima zauvijek opustošenim nasilnim iskorištavanjem radi privatne koristi? Što ćemo učiniti kada privatno bogatstvo konačno uništi našu demokraciju?

Privatno kontrolirano korporativno tržište ima, preciznim riječima pokojnog ekonomista Jonathana Rowea, „fatalnu manu karaktera – nesposobnost da zaustavi rast. Bez obzira koliko je raslo jučer, mora nastaviti rasti sutra, još više, inače će se stroj srušiti.“

Kao dodatak temama o kojima rijetko raspravljamo: bez masovne javne pomoći, ekstraktivni kapitalizam u kasnoj fazi, turbopunjen privatnim interesom i pohlepom, odavno bi bio mrtav. Uski tip makroekonomskog razmišljanja koji trenutno dominira među vladajućom elitom i akademskom zajednicom podsjeća na naivnog tinejdžera koji na razne načine grdi i osuđuje svoje roditelje, samo da bi se vratio kući, iznova i iznova, kada ostane bez ideja, novca ili podrške. Boeing, Goldman Sachs, Bank of America, Exxon – svi bi propali bez javnih spašavanja, poreznih olakšica i subvencija. Svaki put kada se privatni sustav uvali u krizu, javna sredstva ga spašavaju. Kao što su drugi primijetili, više od stoljeća to je pametan stroj koji privatizira dobitke i socijalizira troškove.

Kada se privatne tvrtke oporave i ponovno počnu s radom, ne smatraju se odgovornima javnosti koja ih je spasila. Kao što svjedoče aktivnosti nakon spašavanja kompanija poput Wells Farga, American Airlinesa i AIG-a, tvrtke koje su spašene često se vraćaju iskorištavanju javnosti.

Fokusirajući se na privatne tržišne razmjene na štetu društvenog dobra, kreatori politika i ekonomisti su uzeli ideju koja je dobra u jasno definiranim i vrlo ograničenim okolnostima i proširili je u otrovnu i slijepu ideologiju. Sada je vrijeme da se ustvrdi očito: bez snažnog javnog ne može biti ni privatnog. Moje zdravlje ovisi o javnom zdravlju. Moja sloboda ovisi o društvenoj slobodi. Gospodarstvo je ugrađeno u zdravo društvo s funkcionalnim javnim uslugama, a ne obrnuto.

Ovaj trenutak boli i kolapsa (pisano za vrijeme pandemije koronavirusa, op.prev.) može poslužiti kao poziv na buđenje, na spoznaju da je javno, a ne privatno, naše najveće dobro. Pogledajte kroz prozor i uvjerite se: bez živahnog i stabilnog javnog, život može lako postati siromašan, težak, brutalan i kratak.

Aeon

Prevod: DD