Pandemija koronavirusa dokazala je ono na što aktivisti upozoravaju već godinama: da nije svejedno proizvodimo li lijekove i medicinsku opremu lokalno ili se oslanjamo na Billa Gatesa da ih dopremi kada zagusti; i da je još manje svejedno pružaju li nam u zdravstvenim krizama skrb privatni ili javni sustavi.
Pandemiju novog koronavirusa (COVID-19) prošlih smo dana imali prilike upoznati kroz animirane grafike, više i manje senzacionalističke naslove, brojke koje svakodnevno objavljuju Svjetska zdravstvena organizacija (SZO), regionalne i lokalne epidemiološke službe, kao i fotografije na društvenim mrežama, među kojima su dominirale one poharanih trgovina. U tako žestokoj konkurenciji, najzanimljiviji materijal je objavila južnoamerička medijska kuća TeleSur, koja je 14. marta prenijela fotografije zdravstvenih radnika iz Kine nakon slijetanja u Italiju.
Mnogima u Italiji te su fotografije pružile više nade od svih drugih materijala koji su proizvedeni u borbi protiv COVID-19. Kina je, naime, bila prva koja je na poziv u pomoć talijanskog zdravstvenog sustava konkretno odgovorila. Chiara Bodini, aktivistica za pravo na zdravlje u mreži People’s Health Movement i istraživačica u bolonjskom Centru za međunarodno zdravlje, napominje da je slična podrška od strane zemalja članica EU u potpunosti izostala. “U prvoj fazi epidemije COVID-19 u Italiji, europske zemlje nisu reagirale na apele za pomoć, pozive da nam se dopremi potrebna medicinska oprema. Zahvaljujući lokalnom Crvenom križu, potrebnu pomoć dobili smo iz Kine, u obliku opreme, ali i posebno obučenih zdravstvenih radnika. Ured za zdravstvo regije Lombardija, koju je epidemija najjače pogodila, najavio je da će doći još zdravstvenih radnika, s Kube i iz Venecuele”, govori Bodini.
Guranjem glave u pijesak i fiksiranjem na vlastite granice dok se drugi po kvaliteti zdravstveni sustav u Europi urušava zbog prevelikog opterećenja službi za intenzivnu skrb i nedovoljnog broja zdravstvenih radnika, europske političke strukture još jednom su pokazale kako temelji EU nemaju nikakve veze sa solidarnošću, ako nas nedavni potezi na polju politika migracija već nisu uvjerili u to. Doduše, valja biti fer i priznati da, čak i da je postojala volja za pomoći Italiji, kapaciteta za to vjerojatno ne bi bilo. Kao što su neki stručnjaci već napomenuli u raspravama koje se vode oko reakcija na novu pandemiju, zdravstveni sustavi u Europi oslabili su zbog dugogodišnjih privatizacijskih trendova i mjera štednje, zbog čega su u ovakvim situacijama više-manje nemoćni.
Među njima je i talijanski sustav, načelno javno financiran i univerzalan kad je u pitanju pristup skrbi. U praksi, ovaj je sustav relativno nedavno doživio ozbiljne promjene kroz regionalizaciju, kojom se odgovornost za upravljanje zdravstvenom zaštitom prenijela na 20 regija uz objašnjenje da će se tako lakše i bolje odgovarati na specifične lokalne potrebe. U praksi, regionalizacija je povećala razlike u kvaliteti skrbi između Sjevera i Juga Italije, a dobar dio regionalnih vlasti iskoristio je reformu kao izgovor da se u mrežu zdravstvene zaštite uvede i privatni sektor. Osim toga, reforma je smanjila i sposobnost koordinacije mjera na centralnoj razini. U tekstu kojeg je prošli tjedan objavila s aktivistom Wimom De Ceukelaireom iz belgijske organizacije Viva Salud, Bodini objašnjava kako je upravo regionalizacija jedan od glavnih razloga zbog kojih su mjere ograničavanja i suzbijanja epidemije u Italiji donesene tako kasno.
Privatizacija: stani pa premotaj
Pandemija novog koronavirusa dokazala je upravo ono na što aktivisti poput Bodini i De Ceukelairea upozoravaju već godinama: da nije svejedno proizvodimo li lijekove i medicinsku opremu lokalno, ili se oslanjamo na Billa Gatesa da ih dopremi kada zagusti; i da je još manje svejedno pružaju li nam u zdravstvenim krizama skrb privatni ili javni sustavi. Apsolutnu legitimaciju ove zadnje pretpostavke pružila je španjolska vlada tako što je zbog pandemije praktički nacionalizirala privatne zdravstvene ustanove u zemlji. Pritom treba znati da je Španjolska, kao i sve druge zemlje EU, prošlih desetljeća izuzetno benevolentno pristupala mogućnosti privatizacije zdravstva, a pogotovo pokretanju privatno-javnih partnerstva. To je činila unatoč snažnom otporu zdravstvenih radnica i radnika, ali i cjelokupnog stanovništva, pozivajući se na veću efikasnost i bolje financijsko stanje privatnog sektora.
Opet, Španjolska nije niti prva niti jedina koja se po tom pitanju u ključnom trenutku predomislila. Slučajevi deprivatizacije zdravstvenih ustanova zabilježeni su diljem svijeta, kako zbog zaključka vlasti da privatni sektor u praksi nije sposoban odgovoriti na potrebe stanovništva, kako zbog toga što se sam privatni sektor povukao zbog nedovoljnog profita. Neke međunarodne sindikalne središnjice, poput Public Services International, u takvim potezima pronalaze dodatni dokaz da oslanjanje na privatni sektor dovodi u opasnost zdravlje i živote ljudi te da ga treba jednostavno isključiti iz razgovora u sektoru zdravstva, unatoč novcu kojega obećava.
Začudo, ispada da novac nije jedino što je potrebno za stabilnost i funkcioniranje zdravstvenih sustava, suprotno onome što se implicitno i eksplicitno moglo iščitati iz politika većine (ako već ne svih) država članica EU. Ista se pogrešna pretpostavka može iščitati iz reakcije EK, koja je uz nekoliko spretnih pokreta prenamijenila otprilike 37 milijardi eura za borbu protiv COVID-19. Super je 37 milijardi eura, ali nažalost to u pet dana ne može nadoknaditi desetljeća namjernog podfinanciranja javnih zdravstvenih sustava, nepostojećih kadrovskih politika, i odmahivanja rukom na upozorenja o sukobima interesa koje sa sobom donosi privatni sektor.
Fizička, a ne socijalna izolacija
Koliko je ustvari potrebno da se zdravstveni sustavi opreme za nošenje s ovakvim situacijama može se naučiti iz primjera država Zapadne Afrike, koje su nešto slično radile u slučaju epidemije ebole. Naravno da taj proces nije mogao ni početi bez dovoljno financijskih sredstava, ali on je u podjednakoj mjeri ovisio o obuci i zapošljavanju dovoljnog broja lokalnih stručnjaka, kao i predanoj izgradnji epidemiološke i javnozdravstvene infrastrukture. Upravo su ti resursi zaslužni za činjenicu da su afričke države puno trezvenije reagirale na prve slučajeve COVID-19 u odnosu na mnoge države Zapada, unatoč zabrinutim pogledima akademske zajednice na polju međunarodnog zdravstva. Nažalost, zbog specifične pozicije afričkog kontinenta, trezvena reakcija neće značiti i poštedu od posljedica aktualne pandemije, koje će tamo biti puno ozbiljnije nego u najgorem europskom scenariju.
Teško je ne vidjeti određenu dozu kozmičke pravde, ako se tako može reći, u tome da bogati turisti trenutno ne smiju putovati u države čije stanovnike inače maltretiraju viznim režimima, da “najbolji zdravstveni sustavi svijeta” ovise o solidarnosti država kojima nameću sankcije, kao i u tome da vizija zdravstvene zaštite koju se prošlih godina reklamira u Europi svodi na savjet da se pravimo mrtvi i nadamo da će proći (pod pretpostavkom da, ako prođe, nastavljamo po starom).
Takva vrsta cinične zadovoljštine, ipak, teško može opstati suočena s hiljadama onih koji će doslovno umrijeti jer nam zdravstveni sustavi nisu osposobljeni da skrbe za njih. U tom trenutku, treba zapamtiti da fizička izolacija koja dobrom dijelu nas predstoji idućih tjedana nije isto što i socijalna izolacija, ekvivalent toga da se pravimo mrtvi. Zajednice koje već jesu u karanteni već sada pokazuju kako se ova situacija može iskoristiti za izgradnju snažnijih odnosa među ljudima, a te odnose, jednom kada prođe, trebamo iskoristiti da ne nastavimo po starom. Tko zna, možda bolnice u Španjolskoj ostanu javne pa se i taj trend prelije na ostatak regije.
Autor: Ana Vračar/Bilten