U doba društvenih medija, na raspolaganju nam je svjetski forum za uspostavu dijaloga i komunikacije, a ipak, iako postoji mnogo govornika, čini se da imamo sve manje dijaloga, a više dvostranih monologa, pri čemu nitko ne sluša druge ili uči od njih, nego samo glasnije izražava vlastito mišljenje. Možda nije dovoljno imati samo mjesto gdje ćemo komunicirati, nego moramo naučiti i komunicirati.
Svi smo različiti.
Ta se tvrdnja čini sasvim očiglednom, ali često upravo očigledne tvrdnje treba najviše provjeravati i istraživati, baš zbog toga što njih najmanje propitujemo.
Iako nam je svima zajedničko suštinsko iskustvo ljudskog bića, svatko od nas filtrira to iskustvo kroz vlastite karakteristike i prethodno znanje i iskustvo te iznad svega kroz vlastitu svijest, tajanstveni element koji nam daje osjećaj individualnosti i čini nas jedinstvenima i različitima u odnosu na sve ostale ljude na svijetu. Svatko od nas tako živi djelić ljudskog iskustva.
Stvarnost jednog predsjednika bit će različita od stvarnosti jednog rudara ili novinara; iskustva jedne žene bit će različita od iskustva jednog muškarca; siromašne osobe od imućne…
Ali tko god bili, nitko od nas ne može iskusiti puni spektar ljudske stvarnosti. Slijedom toga, kakav god svjetonazor imali, on je nepotpun. Dijelom se temelji na istini, a dijelom na neznanju.
Ako skromno prihvatimo da je naš vlastiti svjetonazor ograničen, ako uvažavamo drugačije svjetonazore i poštujemo drugačije načine života, možemo zapravo proširiti naše razumijevanje i izgraditi širu sliku stvarnosti.
Međutim, čini se da nismo u stanju to učiniti, jer naše razlike nastavljaju biti izvor sukoba te rezonirati s općim nedostatkom tolerancije, što se izražava osudom i omalovažavanjem svih koji razmišljaju drugačije od nas, da ne spominjemo ekstremne primjere – koji nažalost postaju sve manje ekstremni, a sve više uobičajeni – nasilja spram onih koji imaju drugačiji svjetonazor.
Zašto se ne prestajemo sukobljavati oko različitih načina na koje želimo živjeti naše živote?
U doba društvenih medija, na raspolaganju nam je svjetski forum za uspostavu dijaloga i komunikacije, a ipak, iako postoji mnogo govornika, čini se da imamo sve manje dijaloga, a više dvostranih monologa, pri čemu nitko ne sluša druge ili uči od njih, nego samo glasnije izražava vlastito mišljenje.
Možda nije dovoljno imati samo mjesto gdje ćemo komunicirati, nego moramo naučiti i komunicirati.
Svi dijelimo iskustvo ljudskog bića, tako da svi imamo nešto zajedničko. Ako stavimo to zajedničko iskustvo na prvo mjesto, možemo shvatiti da naše različite nijanse stvarnosti nisu problem, nego rješenje. One nam omogućuju da nadopunjujemo jedni druge i gradimo sklad u našem društvu.
Temeljno etičko načelo skladnog suživota jest živjeti i pustiti druge da žive. Ne u smislu međusobnog ignoriranja, nego u smislu nenametanja našeg mišljenja drugima, istovremeno ne bojeći se izraziti ga ili saslušati druge.
Radi se o ulaganju truda u razumijevanje drugih, a da pritom ne mislimo da samo zato što se ne slažemo s njima, da su njihove ideje nužno neetične.
Trebamo imati na umu da naš svjetonazor može biti isto tako čudan drugima kao što je njihov nama.
Naš svijet suočava se s mnogim problemima. Ako ne budemo u stanju saslušati druge i uskladiti različite pristupe koje imamo, nećemo biti u stanju pronaći kreativna rješenja nužna za suočavanje s tim stvarnim i neposrednim izazovima. Postoji stvarna potreba za dijalogom nastalim iz otvorenosti uma.
U tom kontekstu nameću se neka pitanja:
Jesmo li skloni brzoj osudi?
Prihvaćamo li pravo drugih na različit svjetonazor?
Razumijemo li zaista svjetonazor druge osobe ili o njemu imamo samo iskrivljenu sliku u našem umu?
Koliko mediji i drugi utjecajni čimbenici utječu na naše predrasude?
Prihvaćanje naših razlika također naglašava važnost naše autentičnosti.
Ne možemo prihvatiti druge ako ne prihvaćamo sami sebe.
Ponekad se bojimo biti vjerni sebi jer nas obuzima strah da nećemo biti prihvaćeni.
Ali ako nastojimo biti netko drugi, ako nastojimo biti ono što mislimo da se očekuje od nas, ne možemo pridonijeti našim djelićem slagalice.
Biti autentičan ne znači nužno biti originalan, ekstravagantan ili buntovan.
To jednostavno znači biti vjeran sebi i ne postoji ništa originalnije od toga.
Ali kako bismo bili vjerni sebi, moramo učiniti prvi korak svakog filozofskog putovanja: upoznati sebe.
Tko sam i što sam ja zapravo? I, između ostaloga, koji se dijelovi mene temelje na društvenim konvencijama, strahovima i navikama?
Sklad, koji je toliko potreban našem društvu, izvire iz našeg prihvaćanja sebe samih i drugih. Taj zadatak nije jednostavan, ali je vrijedan truda.
Autor: Gilad Sommer
S engleskog preveo: Robert Čokor