OSCE reče jasno, da jasnije ne može, koliko nezakonito i nečuveno tegeltijanci izuzeše sebe i svoj (ne)rad od bilo kakve odgovornosti. Ali onda na scenu stupa ključni tegeltijanac.
Piše: Milan Blagojević
Krajem novembra 2020. godine Misija OSCE-a u BiH objavila je treći godišnji izvještaj o tome kako OSCE vidi stanje pravosuđa u Bosni i Hercegovini. Jedan od ključnih dijelova sadržan je na str. 28. i 29. izvještaja na kojima je, poput tačne ljekarske dijagnoze, kazano: “Afera Potkivanje u čijem centru se našao predsjednik VSTV-a BiH prikazuje sumornu sliku o trenutnoj situaciji u okviru VSTV-a BiH. Odluka prvostepene disciplinske, koja je potvrđena u drugom stepenu, pogrešno sugeriše da su, prema Zakonu o VSTV-u BiH, članovi Predsjedništva VSTV-a BiH oslobođeni od disciplinske odgovornosti, te stoga i mogućnosti privremenog udaljenja od vršenja dužnosti ili prestanka mandata. Ovo tumačenje Zakona o VSTV-u BiH tako je rezultiralo de facto nekažnjivošću predsjednika VSTV-a BiH - nosioca najviše pravosudne funkcije. Ovaj apsurdan ishod signalizira toliko krajnje pogrešno tumačenje zakona da razumno izaziva sumnju da je doneseno namjerno da bi se postigao željeni rezultat. U svakom slučaju, ova odluka predstavlja nečuven napad na sudsku odgovornost.”
Pozicija kao nagrada
Dakle, OSCE reče jasno, da jasnije ne može, koliko nezakonito i nečuveno tegeltijanci izuzeše sebe i svoj (ne)rad od bilo kakve odgovornosti. Ali onda na scenu stupa ključni tegeltijanac Milan Tegeltija, od čijeg dolaska na čelo VSTV-a BiH (2014. godine) pa do danas je u kontinuitetu i sistematski razoreno tkivo ovdašnjeg pravosuđa. To nedjelo Tegeltija je obavio toliko “savršeno” i nepogrešivo da zaista zaslužuje naziv “Pravosudni Propastije nepogrešivi”. U tom “maniru” reče Tegeltija, bez imalo stida i obraza, da navodno “Misija OSCE-a u BiH nema mandat da preispituje i komentariše odluke sudskih, tužilačkih i disciplinskih organa” te da “Nezavisnost pravosuđa podrazumijeva nezavisnost od uticaja kako domaćih tako i od uticaja međunarodnih faktora”. Prevedeno na naš jezik, glavni tegeltijanac je ovim u stvari rekao OSCE-u: Ovo je moja kuća i šta vi imate ovdje da komentarišete moja nepočinstva, ja sam ovdje Baja i zakon će biti ono što ja i moji tegeltijanci kažemo da je zakon.
Kad mu je šef Delegacije EU u BiH, ambasador Johann Sattler, putem Twittera na ovaj bezobrazluk odgovorio simptomatičnim emotikonom “Rumenkom”, koji ima značenje da je nešto pogrešno izjavljeno, Tegeltija ga je ubrzo potom upitao: “Gdje sam pogriješio?”
E ovo je pravo pitanje ne samo za ambasadora Sattlera i OSCE nego i za sve nas, a naročito za ogromnu većinu sudija i tužilaca u pravosuđu BiH koji sva gruba kršenja zakona u VSTV-u BiH ne samo što posmatraju mirno, već i daju podršku Pravosudnom Propastiju.
Zaista u čemu je Propastije pogriješio? Rekao bih ni u čemu, jer je za proteklih šest godina koliko je glavni kapo našeg pravosuđa uspio da ga savršeno urniše, a sebe i svoje privatno obezbijedi. Pogledajte samo nekoliko dokaza koji to potvrđuju, o čemu pišem u kontinuitetu.
U novembru 2017. godine u kolumni “Tegeltizacija pravosuđa” pitao sam Tegeltiju otkud mu lova da, nakon što je 2014. najprije postao kapo pravosuđa u BiH, već tada uveliko gradi kuću sa bazenom u Banjaluci, jer se samo od sudijske plate to nikako ne može. Vidjeli smo nakon toga o kakvoj vili, a ne kući se radi, ali je brojnima promaklo da je Tegeltija naveo kako je tu vilu napravio kreditom podignutim 2018. godine. Hoću reći, promaklo je mnogima da je u novembru 2017. Tegeltijina vila velikim dijelom bila već izgrađena, pa se sasvim osnovano postavlja pitanje čime, tačnije rečeno uz čiju pomoć ju je do tada napravio, ako je kredit podigao tek 2018. godine, kako je navedeno u članku portala Žurnal pod naslovom “Pogledajte vikend kuću predsjednika VSTV-a?”. Naravno, niko se od nadležnih nije pozabavio tim pitanjem, niti će.
Jedini sam ja, u cijelom pravosuđu BiH, smogao snage da nadležnom tužiocu podnesem disciplinsku pritužbu protiv Tegeltije za ono što je učinio u aferi Potkivanje, da bi mi nakon toga disciplinski tužilac Mirza Hadžiomerović sam priznao da je nakon toga morao da podnese disciplinsku tužbu protiv Tegeltije. Drugim riječima, da ne bi te moje prijave (naj)vjerovatnije je da ne bi bilo ni tužbe.
Znamo svi na kako kriminalan način je sve okončano u VSTV-u sa tom tužbom, čime je Tegeltija svima dokazao pod kakvom kontrolom drži ne samo svoje tegeltijance u VSTV-u već i kompletno pravosuđe koje je sve to bezakonje jednostavno prespavalo. Vidjeli smo da je zbog tog bezakonja Predstavnički dom Parlamenta BiH morao, kad već neće tegeltijanci u pravosuđu, da donese Zakon o prestanku mandata tegeltizovanog VSTV-a BiH, na čije donošenje Parlament BiH ima ustavno pravo. Ali onda na scenu stupaju određeni političari koji kao zaštitnici Tegeltije odbiše izglasavanje tog zakona u Domu naroda Parlamenta BiH. Time i političari, a ne samo tegeltizovano pravosuđe, staše iza Tegeltije, čime dokazaše koliko nam je pravosuđe politizovano.
U čemu(ni)je pogriješio
I tako, tegeltizovano pravosuđe u sprezi sa politikom omogući Tegeltiji da i dalje vedri i oblači pravosuđem, pa da nezakonito donosi i pravilnike kojima VSTV, a ne zakon, propisuje subjektivna prava i obaveze, poput Pravilnika o imovinskim kartonima sudija i tužilaca i Pravilnika o ocjenjivanju sudija i tužilaca. Ili da imenuje nosioce pravosudnih funkcija na način koji, kako takođe navede OSCE u svom izvještaju (str. 29. i 30), dokazuje “sve veću politizaciju procesa imenovanja kao opšti fenomen”, zbog čega “Dodjeljivanje ključnih pozicija u pravosuđu kao ‘nagrada’, a ne na osnovu zasluga, šalje veoma snažnu poruku pojedinačnim sudijama i tužiocima da za karijerno i lično napredovanje u bh. pravosuđu veze mogu biti od većeg uticaja nego rezultati”.
Mogao bih ja navesti još mnogo primjera, ali i ovih nekoliko je dovoljno da se potvrdi koliko je u pravu Tegeltija kada je upitao ambasadora Sattlera “Gdje sam pogriješio?”. Zaista, Tegeltiji se mora priznati da, kada je o njemu i njegovim interesima riječ, ni u čemu nije pogriješio, već je sve odradio baš po svojoj mjeri i mjeri brojnih njegovih trabanata. Zato, gospodine Sattleru, a i vi gospodo iz OSCE-a, nemojte više pisati i objavljivati izvještaje kakav je ovaj nedavni OSCE-ov izvještaj. Umjesto toga, najbolje je da pustite Pravosudnog Propastija i njegove trabante da i dalje nastave raditi svoj posao.
*Autor je sudija Okružnog suda u Banjaluci
