Pravosuđe i moral

Ne postoji političar u ovoj zemlji koji ne misli da je narod stoka koja ne zaslužuje nikakvu pažnju politike. I ne postoji građanin ove zemlje koji ne misli da je svaki političar lopov koji ide u politiku da bi varao i pljačkao narod. I pored toga, “stoka” redovno izlazi na izbore i glasa za svoje “lopove”. Kako objasniti ovo šizofreno stanje društvene svijesti i morala?

Sjetim se ove aporije uma kad god pokušam da nađem odgovor na pitanje zbog čega je posrnulo reformisano pravosuđe, ne dočekavši ni kraj druge decenije svog rođenja. Šta je to što je spriječilo sudije i tužioce, tu savjest društva, da održe nezavisnost koja im je isporučena “na tanjiru” iz ruku međunarodne zajednice i izgrade odgovoran i efikasan sistem vladavine prava i povjerenja u pravosuđe? Zašto je propao taj veliki projekat nade da će čovjek, posrnuo u ratu, pronaći put spasenja u ponovnom uspostavljanju reda i odgovornosti? Kad god mu se vratim (pitanju šizofrenije!), ne mogu a da ne zapadnem u mračne tokove sve življeg nacionalizma, zasnovanog na pseudomitologiji, kao uzroku rastakanja (raz)uma i sveopšteg društvenog rasula.

Čini mi se da se u tom kolopletu primijenjenog nacionalizma potpuno izgubio današnji čovjek. Nametnut kao neupitan okvir svijesti, nacionalizam je opustošio njegovo duhovno biće i lišio ga razuma. Šizofreno stanje učinilo je čovjeka nezainteresovanim za napredak i moralne vrijednosti. “Stoka” koja bira “lopova” odstupa od vlastitog razuma i pokazuje da nema samopoštovanja.

Da li je u šizofrenom društvu mogao opstati moralan sudija (i tužilac), koji bi bio garant nezavisnosti i nepristrasnog suda? Nisu li i oni izloženost destruktivnim politikama morali platiti vlastitom šizofrenijom?

Stanje u kome se našlo pravosuđe pokazuje da se od njega previše očekivalo i da se olako proklamovana nezavisnost pretvorila u svoju suprotnost (političku zavisnost), a profesionalni moral u prikriveni nacionalizam i prividnu moralnost. Drugim riječima, politika je ušla u pravosuđe preko svojih nacionalista u pravosuđu!

Prikriveni nacionalizam u pravosudnom umu neutralizovao je profesionalne i moralne vrijednosti, a ulogu sudije i tužioca sveo na političko podaništvo koja će održavati stalnu vezu sa politikom na djelatnom nivou, čak i kada ona to izričito ne traži. Tako će Ružica Jukić redovno brinuti o zastupljenosti Hrvata u pojedinim sudovima i tužilaštvima, a nikada joj neće pasti na um da kaže kako u pravosuđu nema dobrih i široko obrazovanih profesionalaca. Izbacivanje u prvi plan etničkog i etnosa sve dublje je potkopavalo temelje pravne struke i nauke, a na periferiju istiskivalo profesionalni moral i etička načela. Šta se drugo moglo očekivati od sudija i tužilaca koji uplove u pravosudne vode na talasima etnosa?

Kada Monika Mijić optuži svojih četvoro kolega u VSTS za nacionalno grupašenje i cijepanje institucije po etničkoj liniji (a bilo je takvog cijepanja u ovom sazivu VSTS u mnogim situacijama!) samo zato što su tražili kolektivnu ostavku nakon afere “potkivanje”, iz nje je progovorio pritajeni nacionalista za koga je nacionalno ključ objašnjenje svega i objašnjenje za sve. Monika Mijić nije razumjela da ljude iste nacionalnosti može povezivati ista moralna ideja, pravno mišljenje, etički princip ili prosto osjećaj empatije, ali odlično je razumjela svoju poziciju kandidata za Ustavni sud FBiH pa našla zgodan način da pošalje poruku svojim političkim demijurzima da je i ona ono što se od nje očekuje.

Kada je Milan Tegeltija donio iz Banjaluke političku ideju da se ispituje ratna prošlost sudija i tužilaca, pa istu u instituciji sa svojim trabantima pretočio u čuvene Zaključke, učinio je to da bi svom neprikosnovenom vladaru pokazao da ima moć da sprovodi u djelo čak i njegove misli. Dakle, on se najdirektnije razotkrio kao pritajeni nacionalista koji radi za “našu stvar” i pokazao da je etničko suština i njegovog i pravosudnog bića.

Kada su dva profesionalna udruženja iz Republike Srpske dala podršku Milanu Tegeltiji u skandalu vezanom za primanje mita (“potkivanje”) prije nego što je slučaj razjašnjen pred sudom, u prvom planu se jasno vidio princip etničke pripadnosti i prikrivenog nacionalizma, koji je nalagao da se podrži “naš predsjednik”. Članovi Udruženja sudija i Udruženja tužilaca, koji su glasali za podršku, odustali su od sopstvenih moralnih vrijednosti. Oni su zaboravili da njihov moral određuje osnovne vrijednosti kao što su pravda, vrlina, čast i poštenje. Odričući se osnovnih moralnih vrijednosti, oni su se odrekli samopoštovanja i pristali na poniznost i puzavost (Kant).

Iz ovih nekoliko svježih primjera nameće se sam po sebi zaključak da sudije i tužioce ne interesuju moralne vrijednosti i da više i ne žele da budu prikriveni nacionalisti. Njihov nacionalni naboj je nakvasao do te mjere da žele da njihovi političari znaju da su i oni njihovi odani sljedbenici.

Znam da će sudije i tužioci dobiti osip od ovakvog uopštavanja u zaključivanju, pa ih moram priupitati kako je moguće da preko 400 sudija po drugi put za člana VSTS bira Milana Tegeltiju i Ružicu Jukić, znajući da su oni obnavljajući svoje mandate i prilikom izbora sudija i tužilaca na najodgovornije pravosudne funkcije svjesno kršili zakone, vlastita pravila i etičke norme? Dakle, ogromnu većinu sudija ne interesuju zakonit rad, moralne vrijednosti i profesionalna etika ljudi koji upravljaju pravosudnim sistemom! Šta ih onda interesuje? Imaju li oni išta od profesionalnog dostojanstva i časti? Razmišljaju li o budućnosti profesije? Znaju li oni da je biranje u pravosudni sistem nekompetentnih ljudi profesionalni genocid? Zašto o tome ćute? Zanima li ih sud javnosti? Ne! Oni su prihvatili nemoralnost kao sredstvo za ostvarenje nekog ličnog cilja. Oni znaju da je važnije imati Milana, Ružicu i Jadranku nego imati vlastiti moralni kodeks i profesionalno dostojanstvo.

Da li ja onda griješim kada kažem da se i moral sudija i tužilaca izgubio u naslagama opšte nemoralnosti? Da li je nacionalni naboj koji stvara i širi politika uzeo pod svoje i sudije i tužioce? Izgleda da je pred zahtjevima politički projektovanog nacionalizma kapitulirao i pravosudni moral!? Sve je postalo podređeno politici i političkom. Ravnodušnost sa kojom se posmatra profesionalno propadanje nije ništa drugo nego prelazak u tabor politike. Ne biti u svom stadu znači biti otpadnik, pripadati drugom. Kako ne biti nacionalista kada su drugi takođe nacionalisti. Ne biti nacionalista, pa makar prikriveni, je izdaja nacionalnog interesa. Na ovakvom obrascu razumijevanja stvarnosti počiva dominantni vrijednosni sistem pravosuđa danas.

Bio je u pravu Karel Kosik kada je rekao: “Doba zahvaćeno bolešću trulenja bespomoćno je pred naletom besramnosti i pretvara se u djela bez stida!”

Ima li onda nade za pravosuđe, s pravom će upitati zabrinuti čitalac. Sigurno nema sa ovakvim sastavom VSTS (sa časnim izuzecima!) i sa ovakvim neodgovornim odnosom pravosudne zajednice prema regulatoru. Kao što nema ni nade za društvo sa ovakvim političkim liderima! Da bi se nešto promijenilo u pravosuđu, nije dovoljno ukloniti postojeći sastav VSTS. Treba istovremeno ukloniti i njihove posijane otrovne plodove. Ali ni to neće biti dovoljno ako sudije i tužioci ne shvate da su oni najodgovorniji za stanje u pravosuđu jer oni biraju članove VSTS. Oni moraju biti svjesni da se od njih očekuje izbor najboljih i najodgovornijih za upravljanje pravosudnim sistemom. Oni koji misle da su Milan Tegeltija, Ružica Jukić i Jadranka Lokmić Misirača najbolji među njima, dostojni su samo prezira.

(Autor je sudija Suda BiH)

 Nezavisne