Najniža plata u Republici Srpskoj iznosi 520 KM, a u Federaciji BiH 406 KM. Iako je jasno da se s ovim platama ne može preživjeti mjesec, vlastima u oba entiteta nije ni na kraj pameti da ih povećaju
piše: Darko Omeragić
Obećanje o smanjenju doprinosa i poreza koje je trebalo donijeti povećanje plata većini radnika, a posebno onima koji su zaposleni u realnom sektoru, na kraju 2020. godine pretvorilo se u jednu od najvećih laži i prevara bh. vlasti koje su nam prije nekoliko godina servirale čuvenu Reformsku agendu, a u sklopu nje i priču o rasterećenju radničkih plata.
Potvrdilo se to prije nekoliko dana, kada je Vlada FBiH povukla zakone o porezu na dohodak i doprinosima, koji su trebali biti razmatrani na sjednici Predstavničkog doma Parlamenta FBiH. Upravo su izmjene ovih zakona bile put do konačnog povećanja, prije svih najniže plate, koja je u FBiH već godinama zakucana na 406 KM, a onda i onih kojih ima najviše i kreću se između 500 i 600 KM. Čini se da je od svega najgora činjenica da je idealno vrijeme za smanjenje opterećenja na plate kraj godine, kako bi se početkom naredne krenulo s novim obračunom plata i doprinosa. A ova godina je sve bliže kraju. Čak ni lokalni izbori i predizborna kampanja nisu pomogli da se vlastodršci konačno odreknu dijela kolača i profita kojim se, zahvaljujući radničkim platama, pune budžeti na svim nivoima.
Zakoni o porezu na dohodak i doprinosima, nakon što su povučeni sa sjednice Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, nastavili su da ‘šetaju’ od institucije do institucije. Za sada im je posljednja adresa Ekonomsko-socijalno vijeće za teritoriju FBiH, gdje su ih trebali razmatrati socijalni partneri. Međutim, kako delegacija Udruženja poslodavaca u FBiH nije imala kvorum, ova sjednica, koja je bila zakazana za 16. oktobar, otkazana je pa je trakavica zvana rasterećenje plata nastavljena.
Ispaljivanje laži
Smanjenje poreza koji opterećuju radničke plate dio su čuvene Reformske agende, koja nije provedena ni pet i po godina nakon njenog slavodobitnog usvajanja na sjednicama Vlade FBiH, Vijeća ministara BiH i Vlade RS. Radničke plate i danas su opterećene velikim davanjima za državu, a penju se i do 70 posto iznosa plate. Sve ovo nas je dovelo u situaciju da sa žaljenjem konstatujemo da je najniža plata u FBiH i dalje 406 KM, a u Republici Srpskoj 520 KM. Ni sa jednom od ove dvije plate nije moguće preživjeti mjesec dana, jer su cijene za ovih pet i po godina višestruko porasle.
Predstavnici vlada FBiH i Republike Srpske sredinom oktobra prošle godine ‘ispalili’ su još jednu laž najavljujući socioekonomske reforme koje su trebale smanjiti poreze i donijeti veće plate radnicima. Ali ni od ovog obećanja nije bilo ništa. Pretpostavljamo da im je za ovu prevaru izgovor bio pandemija koronavirusa. No, oni se više ne vade ni na koronavirus.
Prošle godine je, zapravo, reciklirano staro obećanje o tome da će FBiH smanjiti stope doprinosa, a RS parafiskalne namete. Entitetske vlade obećale su da će uskladiti zakone o porezu na dobit i zajedno smanjiti poreska opterećenja na rad i još štošta što nema veze s povećanjem najnižih i onih malo viših plata, ali ima sa poboljšanjem života u Bosni i Hercegovini – no ništa od toga ponovo nije ispunjeno.
Inicijativu za povećanje najnižih plata pokrenuli su i Savez sindikata Republike Srpske i Savez samostalnih sindikata BiH, ali bez vidljivih rezultata.
Brojka od 23.025 zaposlenih u FBiH koji su do sredine marta, odnosno do početka pandemije koronavirusa primali najnižu platu, otkriva koliko ljudi u ovom entitetu živi na ivici ili ispod praga siromaštva. Dolaskom pandemije čak 200.000 radnika u FBiH je, prema podacima Saveza samostalnih sindikata BiH, spalo na najnižu platu. Do brojke od 200.000 radnika s najnižom platom u FBiH u Sindikatu su došli nakon što se za subvencije doprinosa prijavilo 134.000 radnika u FBiH. Ostatak radnika s minimalcem nije prijavljen jer je pretpostavka da je riječ o onim radnicima koji, osim što imaju najnižu platu, nisu ni prijavljeni.
Pravo stanje stvari zapravo se najbolje vidi kada bacimo pogled na visinu potrošačkih korpi u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. Sindikalna potrošačka korpa u julu ove godine u RS iznosila je 1.923 KM, što znači da za nju trebaju četiri minimalne plate. Potrošačka korpa podrazumijeva troškove za prehranu, stanovanje i komunalne usluge, tekuće održavanje domaćinstva, odjeću, obuću, higijenu i njegu zdravlja, prevoz, obrazovanje i kulturu. Procentualno gledano, prosječna porodica u Republici Srpskoj najviše novca mjesečno troši na prehranu (37,97 posto), te na stanovanje i komunalne usluge (29,64 posto). Prosječna plata u RS u augustu je iznosila 962 KM.
Federalna potrošačka korpa posljednji put je izmjerena u augustu, kada je iznosila 2.053 KM, s povećanjem od čak 231 KM u odnosu na mjesec ranije, pokazuju podaci Saveza samostalnih sindikata BiH. Istovremeno, prosječna plata u FBiH je, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, iznosila 953 KM i veća je za samo 18 KM u odnosu na maj ove godine. Federalna potrošačka korpa izmjerena je po istom principu kao što je to učinjeno u Republici Srpskoj i najveći dio troškova korpe za četveročlanu porodicu otpada na prehranu (39,7 posto).
Na 60 posto prosječne plate
Predsjednica Saveza sindikata RS Ranka Mišić kaže da najniža plata u tom entitetu treba da iznosi između 60 i 70 posto prosječne plate. Pregovori o utvrđivanju najniže plate za 2021. godinu u ovom entitetu trebalo bi da počnu krajem ove godine.
„Tačnim iznosom najniže plate nećemo licitirati, ali se moramo brinuti za najugroženije kategorije radnika. U obzir će se uzeti potrošačka korpa i nije pošteno da radnik ne može da zaradi novac za najosnovnije životne namirnice, koje mjesečno u RS iznose najmanje 750 KM. Zato smatram da je minimum za najnižu platu ispod kojeg ne možemo ići prilikom pregovora 60 posto prosječne plate u Republici Srpskoj“, rekla je Mišić.
S druge strane, obeshrabrujućom se čini izjava Saše Trivića, predsjednika Unije udruženja poslodavaca RS, koji je nedavno rekao da najniža plata u RS koja bi bila veća od 520 KM nema ekonomske opravdanosti. Trivić tvrdi da je minimalna plata u RS na 55 posto prosječne plate, te da je ne treba povećavati, kao i da nema potrebe razgovarati o povećanju najniže plate.
Poslodavci u oba entiteta očito su vrlo brzo zaboravili da su se radnici solidarisali s njima kada su tokom pandemije koronavirusa pristali da rade za minimalne plate kako bi sačuvali i ono malo ‘privilegija’ koje im donose njihova radna mjesta. S druge strane, ostanak radnika na svojim radnim mjestima za minimalnu platu mnogim poslodavcima je omogućio da i dalje gomilaju svoje ionako nemalo bogatstvo.
Na to je podsjetila Ranka Mišić poručivši da je sada vrijeme da poslodavci pokažu odanost barem prema radnicima koji najmanje zarađuju i preživljavaju od minimalca.