POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Strašenje ratom, korištenje naše kolektivne traume, betoniranje statusa permanentne opasnosti od rata, nedopustiva je kategorija na koju ne smijemo pristati ni u kojim okolnostima.
piše: Đorđe Krajišnik
Bauk kruži Bosnom i Hercegovinom - bauk rata. Tako bi se, parafrazom drugova Marxa i Engelsa, mogla sažeti trenutna situacija u našoj zemlji. Preciznije, ako bismo to gledali suštastvenije, moglo bi se reći da bauk straha od ponavljanja scenarija devedesetih opsjeda posljednjih mjeseci ovaj prostor. Situacija u regionu, metanisanja u Crnoj Gori, kosovsko pregnuće u Srbiji, i ini drugi poznati scenariji koji se ciklično vraćaju ovdje, uzbihuzurili su sve domaće snage, svako je zasukao svoje rukave, te se u osjetljivoj situaciji i opštoj uznemirenosti nastoji ostvariti ono što su višedecenijski mokri snovi vječito istih aktera našeg postraća i potonuća u ambise haosa. Budući da nas pitanje pandemije, virusa koji ubija, i toga da je stopa smrtnosti u Bosni i Hercegovini među najvećim u Europi, uopšte ne zanima, da smo na svakom koraku tu podbacili, političke glavešine zaglibljene u svoje mračnjačke operacije iznova nas nastoje dovesti u stanje opšte opasnosti i iznose svaki svoja strašila raspada. Naravno, raspad podrazumijeva rat, a da bi se do tog stanja došlo, nastoji se akumulirati nove tone i tone straha, u strahom ionako dezavuisano tkivo etničkog naroda.
Pred zidom ratovanja
To što mnogi danas tvrde da je kudikamo bilo lakše i prozračnije u prvim godinama nakon završetka rata, istina je koja nam pokazuje da smo dotjerali cara do duvara. Opšte nečinjenje, pražnjenje ove zemlje od ljudi koji su zaista imali neku viziju normalnog društva, nove-stare polarizacije na secesiju i ukidanje, izborni zakoni u najavi, koji legitimiraju etničku podjelu i etnička čišćenja, uništavanje svakog oblika građanskog društva neopterećenog etnonacionalnim predznakom, prouzrokovali su potpuno beznađe. Sa jedne strane medijskim bombardovanjem i konfabulacijama se stvara utisak da je sukob, samo što nije, tu iza brda i da je nezaobilazno veliko finale koje nismo imali krajem dvadesetog vijeka, a sa druge strane zbunjeni ljudi koji ne znaju gdje je početak i konac svega ovoga guraju nas u nove manipulacije strahom povampirenja retorike rata i stvaranja utiska da je crvena linija izlaska iz stanja mira već prekoračena. Dakako, globalna ubrzanja koja je donijela pandemija jesu mnogo toga dovela u pitanje, svijet se kao jednim hokus-pokusom iznenada promijenio, ono što smo do sada znali više uopšte ne znamo i nove okolnosti nužno traže nove odgovore i nova rješenja.
No, uprkos tome, strašenje ratom, korištenje naše kolektivne traume, betoniranje statusa permanentne opasnosti od rata, nedopustiva je kategorija na koju ne smijemo pristati ni u kojim okolnostima. U svemu tome, pak, prije svega zaprepašćuje kratko društveno pamćenje i odbijanje prepoznavanja dobro poznatih oblika manipulacije. Ako se vratimo koracima unazad u sve ranije periode postdejtonske BiH, lako ćemo vidjeti da je kategorija refreničnog vraćanja na retoriku sukoba ono što nam se priređuje pred svake izbore. Niz puta oni su kao odbijali učestvovati u vlasti godinu prije izbora, da bi u toj godini sve bilo naelektrizirano prijetnjama, a potom se završilo u njihovoj ponovnoj izbornoj pobjedi. Homogenizacija nacionalnog tkiva sva tri konstitutivna naroda, uz potpuno zanemarivanje da nas ima ovdje koji toj konstitutivnoj podjeli ne pripadamo, jedina je moguća njihova strategija. Samo zahvaljujući tome oni još ovdje postoje, mogući su i održivi. Sada kada im tlo pod nogama, nakon katastrofalnih promašaja u procesu borbe protiv pandemije, krađi, uništavanju i unižavanju života, izmiče, oni su još jednom donijeli odluku da nas spinerskim i službaškim metodama uznemiravanja dovedu pred zid ratovanja.
Ostavljeni na vjetrometini
Što će reći, uhvatili su nas ponovo u mišolovke blokirajućeg straha, onog koji nas onemogućava da gledamo izvan etničkog, da spoznamo razinu podvale i konačno jednom progledamo kao civiliziran svijet iznad podjele koja nam je nametnuta. Lakoća sa kojom mi pristajemo na njihovo strašenje, vraćanja u tor etnizirane nacionalističke podjele, ono je što jeste najopasnija tačka njihovog nasrtanja. Dok imamo neriješena ubistva, u kojima sistem jede tuđu djecu, a svoju bogati i šalje po bjelosvjetskim egzotičnim destinacijama, pandemijske promašaje koji pokazuju da su građani ove zemlje potpuno ostavljeni na vjetrometini i prepušteni sami sebi, pristati na etničko zastrašivanje znači odustati u potpunosti od vlastite ljudskosti. Možda se doima teško tome pružiti otpor, ali ukoliko postoji i zera razuma među ljudima u ovoj zemlji, iz te zere razuma je jasno da je ovo njihov posljednji pokušaj da ostanu na vlasti. Na nama je, jedino na nama, kakav ćemo im odgovor suprotstaviti.
