Pitanje o slobodnoj volji jedno je od najstarijih i najtrajnijih pitanja s kojima se suočava ljudski rod. Razmatrali su ga i drevni Grci u svojim tragedijama, primjerice u Kralju Edipu, gdje se čini da je sudbina junaka unaprijed određena, što god on poduzeo da je spriječi ili promijeni. Grci, i njihovi kulturni nasljednici Rimljani, govorili su o trima Suđenicama koje su tkale i prele sudbine ljudi i rezale nit njihovih života u unaprijed određenom trenutku.
To je pitanje puno jasnije objašnjeno u učenjima Istoka o dharmi, karmi i reinkarnaciji. Dharma je zakon prema kojem svako živo biće ima sudbinu koja proizlazi iz njegove vlastite prirode. Kao što će žir postati hrast, tako će i čovjek razviti svoj puni ljudski izraz s vremenom, s puno vremena. Otuda učenje o reinkarnaciji. Karma je zakon o akciji i reakciji prema kojem svako naše djelo, svaki naš postupak, na bilo kojem planu (uključujući nevidljive planove kao što su misli ili osjećaji) ima posljedicu, ovisno o tome je li djelovanje u skladu s prirodnim zakonima života ili nije. Tako gradimo karmu – “dobru” ili “lošu” – koja nam donosi slatke ili gorke plodove naših prošlih postupaka. Svrha je tog procesa da nam pomogne učiti o zakonima, osigurati pravednost te utvrditi sigurnost cijelog sustava jer neograničena sloboda djelovanja bez posljedica vodi slomu univerzalnog reda.
Taj pristup podrazumijeva pojam vodeće inteligencije i element slobodne volje glumaca na pozornici kazališta života. Istočni bi filozofi rekli da je Edip došao do tragedije nakupljanjem prošle karme ili možda preko karme svoje obitelji ili kulture kojoj je pripadao. No ono što se nalazi u djelokrugu njegove slobodne volje jest to kako reagirati na sudbinsku tragediju: s dostojanstvom i plemenitošću, ili s negodovanjem, ljutnjom, gorčinom i mržnjom.
Nitko nas ne može natjerati da mislimo, pa niti da djelujemo na određeni način; uvijek imamo slobodu reći ‘da’ ili ‘ne’ svemu što nam život nudi, prihvaćajući posljedice naših odluka, i u tome se zapravo nalazi naša slobodna volja.
Stoički filozofi staroga Rima, kao što su Epiktet i Marko Aurelije, odabrali su vrlo sličan pristup. Smatrali su da su mnoge vanjske životne okolnosti izvan naše kontrole, na primjer: obitelj ili zemlja u kojoj smo rođeni, naše zdravlje, ugled, bogatstvo i tako dalje.
Neke od navedenih faktora možemo u određenoj mjeri mijenjati vlastitim djelovanjem, ali druge ne možemo. Na primjer, kmet rođen na feudalnom posjedu u srednjem vijeku imao je zanemarivo male izglede za bijeg od takvog načina života. Ili ako je netko bio nepravedno zatvoren u nekoj policijskoj državi, vrlo se malo tu moglo napraviti. Dakle, naša je slobodna volja vrlo ograničena tim vanjskim aspektima, međutim, prema stoicima, neograničena je u našem unutarnjem životu i našim vlastitim postupcima.Nitko nas ne može natjerati da mislimo, pa niti da djelujemo na određeni način; uvijek imamo slobodu reći ‘da’ ili ‘ne’ (ili čak ‘možda’) svemu što nam život nudi, prihvaćajući posljedice naših odluka, i u tome se zapravo nalazi naša slobodna volja.
Međutim, za neke mislioce slobodna volja nije samo ograničena, već ni ne postoji. U srednjovjekovnoj kršćanskoj i islamskoj filozofiji vodile su se velike rasprave o tome ima li čovjek slobodnu volju, a bilo je nekih odvažnih mislioca koji su čak postavljali pitanje može li se reći da Bog, izvor svega, ima slobodnu volju.
S jedne strane, bilo je onih koji su tvrdili da smo potpuno ovisni o Bogu, svemogućem stvoritelju, o kojem ovisi sve što se događa. S druge strane, bilo je onih koji su smatrali da je Bog dao čovjeku slobodu izbora da slijedi put dobra ili zla i da bi život bio besmislen da mu nije dan takav izbor.
Za vrijeme renesanse, ideja o slobodnoj volji bila je dominantna. Osjećaj samopouzdanja i optimizma prožimali su ljudski duh i vjerovalo se da je čovjek gospodar
svoje vlastite sudbine i da može postići sve što hoće – što se odrazilo u prekrasnoj umjetnosti i kulturi tog razdoblja.
Nekoliko stoljeća poslije zavladala je pesimistička filozofija. David Hume (1711. – 1776.) vjerovao je da je čovjek, unatoč sposobnosti mišljenja, u potpunosti podložan vlastitim strastima i ne tako slobodan kako je volio zamišljati. Istu ideju nalazimo u Freudovom pogledu na čovjeka kojim vladaju instinktivni porivi, koji se doduše mogu kontrolirati društvenim normama, ali uvijek su na rubu izbijanja na površinu ako ih se ne kontrolira. Kakve je sve okrutnosti naoko civilizirani čovjek bio u stanju počiniti jednom kad je bila uklonjena površna glazura civiliziranosti?
I što je onda slobodna volja? Je li moguće dobiti konačan odgovor na to pitanje? Činjenica je da su obje strane (determinizam i slobodna volja) dijelom opravdane, kao što ukazuju učenja o dharmi i karmi. Postoji determinizam karme ili sudbine (koji god nam se termin više sviđa), ali postoji i slobodna volja da se odluči i djeluje u danim okolnostima.
Postoji determinizam karme ili sudbine, ali postoji i slobodna volja da se odluči i djeluje u danim okolnostima.
Neoplatonički filozof Plotin (204. – 270. g.) govorio je da je razlog naše zaokupljenosti pitanjem slobodne volje taj što smo … pokretani … prinudom i silovitim navalama strasti koje obuzimaju našu dušu, vjerujući da sve to gospodari nama, robujući tome [slično Humeovu pogledu] i krećući se tamo kamo nas to vodi, zapali smo u sumnju da mi nismo ništa i da ništa nije u našoj moći…1
“Da, tu je zapreka!”, kako je rekao Hamlet. Jesmo li uopće išta? Jesmo li stvarni ili smo, kao u Matrixu, produkt neke računalne simulacije koju je proizvela inteligencija bez srca? Plotin kaže da se za odgovor na to pitanje moramo vratiti samom izvoru svega koji, kako on kaže, logički mora biti Jedno, prvo načelo, bezuzročni uzrok. Ima li to načelo, koje su indijski filozofi jednostavno nazivali “To”, ni biće ni ne-biće, slobodnu volju ili je cijeli svemir stvoren nehotično, slučajno ili zato što je prvo načelo bilo “prisiljeno” nužnošću stvoriti cijeli univerzum jer nije moglo odoljeti, nego djelovati u skladu s vlastitom prirodom?
U prvom slučaju Plotin pokazuje da nikakva slučajnost ne može prethoditi prvom načelu, već da nužno mora proizići iz samoga sebe, kao i sve ostalo. A u drugom slučaju, prvo načelo ne može biti podložno nužnosti jer svi zakoni, uključujući i načelo nužnosti, moraju također proizići iz njega i bilo bi apsurdno misliti da nešto što je vrhovno dobro, kojemu sve teži, može biti podložno bilo čemu, kako Plotin opisuje u svom velikom opusu Eneade u poglavlju O slobodnoj volji i Jednom.
Prema Plotinovoj filozofiji svijet nastaje emanacijom: iz Jednog nastaje, iz čiste punine: Nužno je da prije mnoštva postoji Jedno od kojega to mnoštvo i potječe, jer Jedno prethodi svakom broju. (V.3,12). Jedno je ono prvo i nedjeljivo. Plotin o njemu govori sa strahopoštovanjem, kao o uzvišenom cilju svakog živog bića. Uzrok je i izvor svega. Jedno je ono vrhovno Dobro zato što sve što postoji teži izvoru iz kojeg je poteklo. Ono je iznad svega, a istovremeno u svemu.
Ako je to tako, onda zaista imamo slobodnu volju jer na temelju onoga što je stvarno u nama možemo djelovati neovisno o svim okolnostima. U praktičnom smislu to znači da ako se ujutro probudimo loše raspoloženi, možemo barem vježbati našu volju, najviši izraz našeg bića, i odlučiti da ne podlegnemo lošem raspoloženju i općenito, da ne dozvolimo da umor ili nešto drugo bude uzrokom gubitka našeg ljudskog dostojanstva.
Jedno je ono vrhovno Dobro zato što sve što postoji teži izvoru iz kojeg je poteklo. Ono je iznad svega, a istovremeno u svemu. Ako je to tako, onda zaista imamo slobodnu volju jer na temelju onoga što je stvarno u nama možemo djelovati neovisno o svim okolnostima.
Vjera u slobodnu volju ne negira postojanje slučajnosti ili determinizma u pojedinim aspektima života i ta dva utjecaja mogu skladno supostojati ako znamo mudro djelovati.
1 Eneade, 6.8.1.20.
Autor: Julian Scott
S engleskog prevela: Tatjana Mavrić