Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
Je li pesimistično dijagnosticirati rak kao rak?
Thomas Merton
Ne dijagnosticiramo karcinom jer smo pesimistični – pesimistični smo jer je naša dijagnoza karcinom. Ne nužno terminalan – ali niti jedan nije lako izlječiv, ako lijek i postoji, a šanse su nam nikakve tretiramo li ga kao običnu prehladu.
Kao što su mnogi komentatori istaknuli, postalo je lijevi klišej poentirati Jamesonovom izjavom, prema kojoj je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. U svakom slučaju, tvrdnja stoji. Štoviše, moguće je da nećemo još dugo biti prepušteni isključivo vlastitoj mašti. U izvještaju naziva „Klimatsko stanje“, objavljenom 16. srpnja 2015. godine kao dijelu studije koja je okupila 413 znanstvenika iz 58 zemalja, kategorički se tvrdi da su klimatske promjene pogodovale podizanju razine vodenih površina te da će se posljedice porasta temperature mora osjećati još stoljećima, čak i kada bi smjesta bile poduzete mjere za smanjenje emisije ugljičnog dioksida u atmosferu.
Riječima Grega Johnsona, oceanografa američke Državne agencije za oceane i atmosferu (NOAA),
Čak i kada bismo mogli zadržati efekt staklenika na trenutnoj razini, morska temperatura nastavila bi rasti stoljećima i milenijima; zagrijavanje mora uzrokovat će njihovo širenje i, posljedično, podizanje.
Neovisno o nacrtima geo-inženjera koji, kao što je Andreas Malm istaknuo, shvaćaju da je realnije pokušati promijeniti sastav Zemljine atmosfere nego promijeniti našu ekonomiju i smanjiti emisije ugljičnog dioksida koje ona proizvodi, klimatske promjene više ne predstavljaju zastrašujuć ishod koji treba izbjeći pod svaku cijenu, već nešto izvjesno.
Dvije iteracije pesimizma često se brkaju. Prva je pesimistična vizura kroz koju čovjek promatra svijet; druga je nečiji osobni doživljaj koji proizlazi iz tog promatranja. One se ne poklapaju, iako mogu biti uzajamno konstituirajuće.
U povoljnijim okolnostima, prvu bismo mogli nazvati (kritičkim) realizmom. Međutim, ako je „ne demoralizirajte klasu!“ postao uobičajen prigovor u aktivističkim krugovima, neophodno je eksplicitnije zauzeti stav. Povratiti, usprkos takvim besmislicama, nešto što nazivamo „pesimizmom“, znači ustvrditi da smo u dubokoj zabludi kada, suočeni s uzastopnim porazima i opsegom zadatka koji stoji pred nama, vjerujemo da će optimizam na ijedan način biti motivirajuć ili prikladan za one koji pokušavaju promijeniti svijet.
Kao predmet analize, osobni doživljaj svijeta posve je druga stvar. Pitanje je: ostavlja li situacija prostora za nadu? Ovo ne može biti apriorni stav ni izraz afekta, već rezultat procjene. Ne bismo smjeli brkati nečiji osobni stav s analizom stanja stvari, ma koliko oni međusobno utjecali jedno na drugo.[*]
Aktivistički krugovi često su krivi po obje točke optužnice – redovno su prvo optimistični, a tek onda analitični i vječito dolaze do zaključka da postoje-ogromne-prilike-za-ljevicu, neovisno o realnom stanju na terenu.
Za neke ne postoji razlika između optužbe za nemar upućene pesimistima jer je njihova analiza pogrešna, i one koja ih proziva za nemar jer „demoraliziraju“ klasu, neovisno o istinitosti njihovih tvrdnji. Njihov je optimizam uvijek početna pretpostavka, neovisno o situaciji, ravnoteži snaga i svijetu koji ih okružuje. Uvijek je potrebno pronaći pozitivan spin. Ovakav stav Eagleton prikladno opisuje u svojoj knjizi Nada bez optimizma: „Budući da je istina često poprilično neugodna, postaje nužno nadjačati je nepokolebljivošću volje.“
Ovo je zanemarivanje dužnosti.
Ne činimo i ne bismo smjeli činiti stvari koje činimo jer smo uvjereni da ćemo pobijediti. Nikada u to ne možemo biti posve sigurni. Činimo ih – trebali bismo ih činiti – jer ne možemo činiti ništa drugo.
Ne treba se bojati pesimizma koji ostaje predan emancipaciji. Pesimizam nije istovjetan cinizmu.[†] Pesimisti možda naprosto inzistiraju, kao što to čini Salvage, da drugovi i drugarice u zajedničkom poduhvatu spoznaju zahtjevnost borbe koja nam predstoji – i postupaju sukladno tome.
Pesimistična analiza zasigurno ne znači da netko misli kako se dobre stvari nikada ne događaju.
No ne miješajte radost s optimizmom.
Neki ukazuju na nevjerojatan uspjeh Jeremyja Corbyna u Ujedinjenom Kraljevstvu i Bernieja Sandersa u SAD-u, te na iznenadnu pojavu lijevih parlamentarnih formacija uzduž europske „periferije“ – Syriza u Grčkoj, Podemos u Španjolskoj, Lijevi blok u Portugalu – i zaključuju da je pesimizam neutemeljen. No čak i do takvih uspjeha dolazi na pozadini historijske slabosti radničkog pokreta, u vrijeme kada je sindikalna gustoća rekordno niska, a radikalna ljevica fragmentiranija i usitnjenija no ikada prije. Ovo nije vrijeme naše snage. Nikada nismo bili slabiji, te (stoga) uspjeh spomenutih političkih aktera ovisi o neprestanoj spremnosti na borbu, kao što smo već imali prilike vidjeti na primjeru Syrize.
Pesimisti ne bi trebali biti predani pesimizmu. Naprotiv, trebalo bi im uvijek biti drago što se mogu ugodno iznenaditi kada se, protivno svim izgledima, dogode dobre stvari. Dakle, upravo pesimizam može omogućiti radost. Pesimizam nije investirani nihilizam, već promišljen rezultat analize koja sugerira da izgledi nisu dobri, da smo suočeni s poteškoćama koje su nemjerljive, i da će nam šanse biti jednake nuli, ne pristupimo li im svjesni koliko je trijumf zapravo neizvjestan.
Pesimizam nije glavni krivac za demoralizaciju. Možemo samo pretpostaviti da oni koji iznose takve tvrdnje nikada nisu iskusili krivnju – koju toliko mnogo aktivista/kinja potiho gaji – zbog manjka vjere u tvrdnje da uspjeh čeka iza ugla (makar i sami gorljivo inzistirali drugima na tome), zbog osjećaja iscrpljenosti i nemotiviranosti opetovanim egzibicijama strahovite urgentnosti koje se provlače iz tjedna u tjedan, zbog pregaranja od neprestanih zadataka i moralizma koji ih prati.
Možemo samo pretpostaviti da se takvi ljudi nikada nisu udaljili ili bili u iskušenju da odu, jer njihovo srce – ma koliko bilo i ostalo slomljeno pod jarmom svijeta – nije više kucalo za ideju ni vjerovalo da je sav taj nepromišljeni aktivizam učinkovit.
Pusta nadanja potiču očajavanje uprazno.
Dužnost ljevičara nije da budu utjeha u beznađu.
Pesimizam nije ljevičarsko zapostavljanje „dužnosti“, niti je „neodgovorno“ imati takvu perspektivu. Neodgovorno je pokušavati uvjeriti ljude da je sve u redu, da stvari idu nabolje, da okupljamo snage, zbijamo redove, gradimo utjecaj i zauzimamo teren, kada je očito da to ne činimo. Kao što kaže Terry Eagleton,
Optimist na liniji na sve odgovara na jednak, rigorozno unaprijed programiran način, čime ukida mogućnost slučajnosti i kontingencije.
Neodgovorno je ostaviti dojam da imamo odgovore kada je jasno da ih nemamo. Obvežimo se da ćemo postavljati pitanja.
Ako ljevičari imaju ikakvu dužnost, nije li to da budu vjerodostojni u svojoj procjeni situacije i osmisle strategiju u svjetlu analize u koju se može pouzdati? Pogledajte devastaciju i neuspjelu revoluciju u Siriji, ubojstva koja godinu za godinom nekažnjeno čini Izrael, slamanje grčkih pokušaja da se suprotstave zajmodavcima, pogledajte vodene topove uperene prema migrantima na mađarskoj granici dok leševi oplahuju plaže, pa samouvjereno ustvrdite da se stvari poboljšavaju.
Euforija oko Corbyna do koje je došlo na ljevici (a i prije njega, oko SNP-a) jasan je primjer zamjene radosti s optimizmom. Svi su bili zatečeni i presretni njegovim uspjehom. Međutim, ako ne priznamo koliko se stanje zapravo pogoršalo, možemo doći do toga da corbynmaniju pravocrtno poimamo kao zoru nove ere koja bi mogla upaliti iskru pokreta dovoljno snažnog da sruši vlast. Ispravno je ustvrditi da se radi o fantastičnom razvoju događaja, s obzirom na situaciju u posljednjih nekoliko godina. No, usporedimo li situaciju s postratnim razdobljem i vladom iz 1945. godine, koju ljevica nije idealizirala, veći dio programa kojega nude Corbyn i njegov tim ne predstavlja prevelik napredak u odnosu na tradicionalnu lijevu socijal-demokraciju. Povrh toga, izgledi da Corbyn dobije priliku implementirati takve ideje, posve su zanemarivi.
Mi smo uz njega u svim pokušajima da to učini. Bit ćemo oduševljeni – i iznenađeni – ako uspije, ali i spremni doživi li neuspjeh.
Dakako, postoji opasnost od pretjerivanja. Lako je odati se rigidnom pesimizmu, odnosno fetišiziranju pesimizma kao takvog, s jednako sigurne distance kao i oni koji tako strastveno naglašavaju pozitivan stav. Salvage nije zainteresiran za pesimizam koji je sam sebi svrha. Ne želimo perpetuirati naš pesimizam dulje no što ga možemo opravdati analizom, i žudimo za vremenima kada pesimizam više neće biti neophodan.
Kao znak da prepoznajemo porive koji odvlače u performativni, defenzivni, prepotentni pesimizam, ovo će biti posljednji put da je netko iz uredništva Salvagea prožvakao tu temu.
Puno smo zainteresiraniji za nastavak provođenja analize koja nas je dovela do trenutnog pesimizma – koja bi nas iz njega ujedno mogla izvući – te je smatramo važnijom od toga da trošimo ijednu stranicu više na rasprave o njegovim nijansama.
Pesimistično je samo još jedna riječ kojom se može opisati one koji se boje da bismo mogli biti osuđeni na propast, ali se ipak bore, one koji se osim velikoj mržnji i žalosti nemaju mnogočemu nadati, one koji imaju dovoljno žudnje za nečim većim, one koji ne vjeruju da ih išta više čeka, no ovako više ne mogu.
S engleskog prevele: Nina Gross i Karolina Hrga
[*] Mnogi od onih koji javno denunciraju pesimizam, iza zatvorenih vrata priznaju da im je sve teže proizvoditi pozitivan spin. Takav stav, koji počiva na infantilizaciji, neće nas nikamo dovesti i mora biti iskorijenjen.
[†] Dovoljno je cinika na postojećoj i staroj ljevici. Novi nam ne trebaju.