Foto: Prometej.ba
Ono u što sam sigurna je da je humano dopustiti eutanaziju terminalnim bolesnicima bez nade u oporavak jer im ona pruža šansu za lakšu smrt i dostojanstveniji odlazak. Međutim, problem nastaje kada se ova opcija razmatra i u drugim slučajevima, kada postoji nada u oporavak
Piše: Emina Žuna
Zadnjih nekoliko mjeseci u hrvatskoj javnosti se pričalo o legalizaciji eutanazije, najviše zahvaljujući emisiji Nedjeljom u 2 Aleksandra Stankovića. Prvo su književnici Monika Herceg i Boris Beck sukobili oprečna stanovišta, Herceg braneći eutanaziju i pravo pojedinca na izbor okončanja vlastitog života, a Beck ističući opasnosti koje eutanazija donosi u kontekstu kontrole države nad životom pojedinca. U emisiji je prikazan prilog o Dubravki Ugrešić koja je prije dvije godine u Holandiji izabrala da skonča život na ovaj način, tj. putem asistiranog samoubistva. Ugrešić, koja se nekoliko godina borila s rakom dojke, ispratili su porodica i prijatelji uz šampanjac, muziku i tortu. Nešto kasnije, Stanković je u emisiju doveo i Vedranu Rudan koja se također bori sa terminalnom dijagnozom i koja je pričala o planovima koje je imala sa eutanazijom u Švicarskoj. I jedna i druga emisija su izazvale lavinu komentara, još više i od prosjeka jedne od najgledanijih emisija u regiji.
Demistifikacija smrti
Pogledala sam obje emisije od početka do kraja jer me ova tema odavno zaokuplja i sjećam se kako sam još prije nekoliko godina odlučila da ću jednom pisati o njoj. Dok sam bila mlađa i nenaviknuta na smrt, privlačile su me kontroverznost i radikalnost odluke o vlastitoj smrti. Tada još nisam shvatala zašto neko donosi odluku o kraju života, ako postoji šansa da još živi, koliko god kratko. Onda sam s vremenom svjedočila smrti nekih bliskih ljudi i spoznala šta znači umirati. Neki su umrli od bolesti, neki od starosti, ali nijednima smrt nije bila lijepa i laka. Što je brža i bezbolnija za umiruće, to je teža i bolnija za one koji ostaju iza njih.
Postoji fama o zadnjim riječima koje su izrekle slavne osobe na samrtničkoj postelji. Kao da u času smrti ljudi dolaze bliže značenju života, postaju mudriji i doživljavaju epifaniju. Smatrala sam to besmislicom i prije nego što sam izbliza vidjela smrt. U bunilu pomračene svijesti – tokom aktivne faze umiranja, teško da ikome može biti do sklapanja rečenica o smislu života ili opraštanja mudrim porukama. Nebitno da li umire od starosti ili teške bolesti, samo što je patnja u drugom slučaju veća i može biti duža.
Eutanazija kao humani izbor
U tom kontekstu, kada osoba umire od terminalne bolesti bez nade u oporavak mislim da nema ništa humanije od toga da se toj osobi, ukoliko ona to želi, patnja skrati omogućavanjem asistiranog samoubistva ili eutanazije. U prvom slučaju, osoba sama to čini sredstvom koje joj je omogućilo medicinsko osoblje, dok u drugom slučaju to čini ovlaštena osoba. Smatram da bi odluka o okončanju vlastitog života uslijed nepodnošljive patnje i terminalne dijagnoze trebala da bude ultimativno pravo svake osobe. Na taj način nam se pruža posljednja šansa da donesemo slobodnu odluku i uspostavimo kontrolu te nam se omogućava dostojanstveniji odlazak. Ipak, za ovo nismo sposobni svi jer zahtijeva ogromnu količinu hrabrosti, snage i volje.
Zato se nisam ni iznenadila kada sam saznala da je Dubravka Ugrešić prije dvije godine izabrala ovaj put. Književnica koja mi je u mladosti bila uzor i koja je cijeli život živjela po svome, izričući mišljenje i onda kada se zbog njega život gubio, uz rizik da opet izgubi sve i krene iz početka, nije mogla drugačije ni otići. Premda joj je, mora se priznati, išlo na ruku što je zemlja koju je izabrala za egzil bila Nizozemska (osim Nizozemske, eutanazija je dopuštena u Belgiji, Španiji, Portugalu, Austriji, Švicarskoj, Kanadi, Novom Zelandu, Australiji, u nekoliko država SAD-a…, op.) čiji zdravstveni sistem još od 2001. omogućuje ovaj izbor.
Svaka zemlja koja dopušta eutanaziju, asistirano samoubistvo ili oboje pravilnikom utvrđuje uslove koji moraju biti zadovoljeni da bi se eutanazija odobrila. Ono što je sa psihološkog aspekta bitno utvrditi jeste to da osoba:
1. donosi odluku slobodno i bez pritiska,
2. nije pod utjecajem depresije ili drugih mentalnih stanja,
3. doživljava patnju koja se ne može ublažiti na drugi način,
4. ima podršku sistema koji osigurava etički i humani proces donošenja odluke.
Nakon donošenja odluke i samog odobrenja, mogu se javiti strahovi i nelagoda od samog čina koji predstavlja ultimativnu nepoznanicu i u toj situaciji se također može pružiti psihološka podrška. Osim toga, psiholozi mogu pružiti emocionalnu podršku i članovima porodice koji ostaju iza oboljelog jer se nekada desi da se oni ne slažu ili se ne mogu pomiriti s odlukom. Rudan je u Stankovićevoj emisiji spomenula da je jednim dijelom odustala od eutanazije i zbog porodice.
Druga strana medalje ili eutanazija zbog psihičke patnje
Protivnici navode različite razloge protiv eutanazije. Na primjer, Boris Beck je u spomenutoj emisiji spominjao potencijalnu zloupotrebu prema ranjivim skupinama (starima, invalidima, siromašnima…), navodeći primjer nacističke Njemačke. Ostali argumenti mogu biti: moguće greške u dijagnozi, pritisak koji bolesnici mogu osjetiti da ne bi dalje opterećivali porodicu, negativan utjecaj koji bi ovo moglo imati na dalji razvoj i ulaganje u palijativnu njegu, religijski razlozi i svetost života…
Lično ne mislim da se išta od pobrojanog može koristiti kao dovoljan kontraargument tome da se čovjeku omogući što lakši odlazak u smrt u perspektivi agonije. Jedino osoba može da donosi odluku o svom životu.
Međutim, ono što me u cijeloj ovoj priči ispunjava nelagodom je nešto što također postaje sve više praksa, a to je odobravanje asistiranog samoubistva da bi se okončala „nepodnošljiva psihička patnja bez izgleda za poboljšanje“. Sjećam se osjećaja nevjerice s kojim sam čitala članak prošle godine o 29-godišnjoj Holanđanki kojoj je odobrena eutanazija zbog depresije. Na slikama se mogla vidjeti privlačna mlada žena, bjelkinja iz srednje klase, u društvu svog dečka i u vlastitom stanu. Prema njenim riječima, ovu odluku je donijela nakon što je pokušala različite terapije, ali joj nijedna nije pomogla.
Nizozemski zakoni, kao i zakoni nekih drugi zemalja – Belgija, Luksemburg, Švicarska…, dopuštaju asistirano samoubistvo „zbog nepodnošljive psihičke patnje“, kada ništa drugo ne pomogne. Pravilnici se razlikuju među zemljama, ali činjenica je da se isto odobrava ako se utvrdi da je osobi smanjen kvalitet života, tj. da osoba svoj život percipira kao nepodnošljiv. Prema podacima u Nizozemskoj od prvog odobrenog slučaja 2010. proporcionalno raste broj ljudi koji se odlučuju za nju, pa je tako 2022. bilo 115 slučajeva, dok je 2023. bilo 138 slučajeva, s tendencijom rasta iz godine u godinu.
Ova praksa je doživjela različite osude i zgražavanja ljudi koji se bave mentalnim zdravljem, iako postoje i oni koji se srčano zalažu za nju. Kako sam i sama osoba koja se profesionalno bavi mentalnim zdravljem i radi s klijentima, jasno mi je da mnogi ljudi u različitim životnim situacijama svoj život mogu percipirati kao nepodnošljiv. To se dešava i prilikom depresivnih epizoda s kojima često ide suicidalnost. Sama depresija je takvo stanje koje onemogućava da se vide druge opcije i kad one postoje, kognitivni fokus je na negativnom i uvjerenju da nema pomoći. Ali depresija, kojeg god intenziteta ona bila, nije „nepodnošljiva” na isti način na koji je to terminalna bolest koja sigurno vodi u smrt. Zato se postavlja pitanje kakav je sistem mentalnog zdravlja ako se osobi koja pati od depresije omogući da odustane od života, tj. u tome joj se pomogne? Ni lično ni profesionalno ne mogu izjednačiti ove dvije situacije.
Područje mentalnog zdravlja je veoma raznoliko i postoji veliki broj različitih psihoterapijskih tehnika, metoda, psihofarmaka i načina primjene. Ljudima je ponekad teško odabrati neku tehniku/metodu koja bi im pomogla i s vremenom izgube nadu da ona i postoji. Neki psiholozi ističu da se kod nekih ljudi kojima terapija ne pomaže može raditi o neprepoznatnoj traumi pa radije biraju smrt nego dalji život sa patnjom kojoj ne znaju uzrok i koja nikako da prođe.
Posljednji ”slobodan” izbor
Ono što se može zaključiti i iz ovog mog kratkog osvrta na ovu temu je da su stvari s eutanazijom puno kompleksnije nego što se na prvu čine i da se ne mogu svesti samo na Za ili Protiv. Ono u što sam sigurna je da je humano dopustiti eutanaziju terminalnim bolesnicima bez nade u oporavak jer im ona pruža šansu za lakšu smrt i dostojanstveniji odlazak. Međutim, problem nastaje kada se ova opcija razmatra i u drugim slučajevima, kada postoji nada u oporavak. Tada mi ovo više djeluje kao pomaganje u odustajanju od života nego čin saosjećanja. Ali svjesna sam da i ovaj moj stav ima logičku manu u smislu da branim autonomiju osobe i pravo odlučivanja u jednom, a poričem u drugom slučaju. Ali s obzirom na moj posao i psihoterapijsko usmjerenje, pristrana sam i ne mogu to gledati na isti način. Odluku koja se donosi iz stanja depresije ne smatram slobodnom i validnom jer depresija utječe na proces mišljenja i zaključivanja, iako saosjećam s patnjom koju izaziva.
Bilo kako bilo, ovo je vjerovatno tema koja će se u budućnosti sve više aktualizirati kako se praksa eutanazije bude više širila i legalizovala. Filmovi i serije nam uvijek mogu poslužiti kao dobar način upoznavanja pa u ovom kontekstu izdvajam sjajnu, s nekoliko Oskara nagrađenu dramu Clinta Eastwooda, Million Dollar Baby, iz 2004, koje se i danas živo sjećam iako sam je pogledala prije više od decenije, kao i francuski film, Amour, Michaela Hanekea iz 2012., koji je i sam te godine dobio Oskara za najbolji strani film. Ili, da ispravim gorenapisanu izjavu, ove će se teme sve više aktualizirati u ”normalnim zemljama” – u koje spada i Hrvatska u poređenju s nama, u kojima se priča o bitnim stvarima i čije televizijske emisije nisu okupirane pitanjima od „vitalnog značaja“ poput Dodika i hoće li biti rata ili neće. Mi se ne trebamo još brinuti, mirni smo do daljnjeg.