Krajem prošlog mjeseca u centru Tirane došlo je do sukoba policije s građanima koji su prosvjedovali tražeći zaštitu gradskog parka. Odlučnost stanovnika Tirane da se suprotstave gradnji igrališta uz tiransko jezero može se činiti neobičnom, no samo ako u obzir ne uzmemo kontinuirane napade na javne prostore posljednjih dvadeset godina koji su doveli do temeljite preobrazbe ovog grada.
Aktivisti nekoliko organizacija zajedno su 21. veljače pozvali na prosvjedni marš prema Velikom parku oko umjetnog jezera koje dominira središtem Tirane. Više stotina interventnih policajaca pod punom opremom ispriječilo im se na putu, a naguravanje prosvjednika kulminiralo je premlaćivanjem i brutalnim hapšenjem najaktivnijih među njima. Saldo ove reakcije policije van svake mjere i razuma je 12 uhićenih i nepoznat broj ozlijeđenih. Motiv za prosvjed bila je odluka tiranskih vlasti o gradnji gigantskog igrališta usred parka. Prema tvrdnjama aktivista, odluka ne samo da je protivna zakonu – projekt je u procjeni utjecaja na okoliš ocijenjen negativno – već predstavlja i napad na važnu lokaciju za lokalno stanovništvo i pokušaj da se komercijalizira jedan od posljednjih velikih javnih prostora u gradu.
Najneobičniji aspekt ove priče svakako je činjenica da nitko ne zna što će točno biti izgrađeno na predviđenoj lokaciji. Da je riječ o “igralištu” može se naslutiti samo iz neprecizne izjave gradonačelnika koji je time pokušao objasniti zašto je počela sječa drveća u parku. Unatoč sada već nekoliko prosvjeda te brojnim javno izraženih protivljenjima tajnovitom projektu, gradska uprava uporno odbija objaviti nacrte i detalje izgradnje. Umjesto toga, pokušala je odgovoriti propagandnom kampanjom koja se uglavnom svodi na televizijske
s razdraganom djecom. Istodobno, gradonačelnik i njegovi suradnici dali su niz proturječnih izjava koje su izazvale dodatne sumnje i nesigurnosti vezane uz budućnost parka uz umjetno jezero.Tranzicijski urbanizam
Nekoliko istraživačkih novinara pozabavilo se procesom donošenja odluka o projektu te otkrilo kako bi jedan od razloga tajnovitosti gradskih vlasti mogao biti plan izgradnje velikog kafića i restorana u neposrednoj blizini igrališta. Otkriće je dodatno zaoštrilo odnose vlasti i aktivista koji su sada uvjereni kako je osnovni motiv projekta – koji će u jednom značajnom dijelu uništiti javni park – upravo favoriziranje budućih vlasnika ugostiteljskih sadržaja. Pritisak je natjerao gradonačelnika da demantira tvrdnje kako projekt uključuje komercijalne djelatnosti, no kritičari mu ne vjeruju, sigurni su da su upravo takvi sadržaji razlog zašto se drveće ruši, a buldožeri su u punom pogonu – bez da je ikome točno jasno što se gradi.
Čitatelji bi možda mogli pomisliti kako je ovdje riječ tek o fanatičnoj reakciji grupe radikalnih zaštitnika okoliša i ljevičara. No da bi se razumio ovaj sukob valja uzeti u obzir iskustvo odnosa prema javnom prostoru i okolišu u Albaniji posljednjih četvrt stoljeća, osobito u Tirani. Predatorske investicije uz snažnu zaštitu lokalnih vlasti omogućile su u Albaniji, da navedemo samo jedan primjer, jednu od najradikalnijih deforestacija u suvremenoj Europi. Istodobno, snažno pogoršanje ekonomske i socijalne situacije je dovelo do velike migracije iz ostalih dijelova zemlje prema Tirani, potičući procvat nekretninskog biznisa tijekom protekla dva desetljeća. Velika većina ovih novih stambenih prostora izgrađena je na otuđenim javnim prostorima, uništavajući čak i mjesta kao što su dvorišta dječjih vrtića ili javni parkovi.
Sve to dovelo je do radikalne i sasvim kaotične urbane preobrazbe te kroničnog nedostatka prostora između građevina, sadržaja za dječju igru ili sport i rekreaciju. Veliki park oko umjetnog jezera izgrađen 1959. godine u tom je smislu bio izuzetak, no ipak samo djelomično. Naime, još ranih 1990-ih gradska uprava izdaje dozvole za izgradnju velikog hotela Sheraton unutar granica parka. Također, prostor u neposrednoj okolici parka doživio je opširnu preobrazbu izgradnjom novih gustih naselja gotovo na samoj obali jezera koje se nalazi u središtu parka. Tek su energični prosvjedi stanovnika i naposljetku sudska presuda 2014. godine spriječili izgradnju sličnog naselja na sjevernoj obali jezera, no odluka je tek privremena.
Potencijal mobilizacije
I bez tog naselja, granični prostor parka gotovo je sasvim pokriven stambenim zgradama i poslovnim prostorima. Komercijalizacija nije međutim zahvatila samo rubove: u samom srcu parka već je otvoreno nekoliko kafića i restorana koji njihovim vlasnicima daju ekskluzivno pravo na eksploataciju ovog popularnog izletišta Tiranaca. Pri tome je možda najinteresantniji način na koji vlasti nastoje argumentirati svoje odluke, koristeći se, očekivano, antikomunističkim parolama. S obzirom da je privatizaciju javnih prostora teško opravdati, vlasti su nastojale tvrditi kako je zapravo riječ o povratu imovine “starim vlasnicima” koja je bila nacionalizirana u vrijeme socijalizma, dakle, ukratko, o “ispravljanju nepravde”.
Ovim opravdanjem gradske vlasti uspjele su isposlovati potporu svih onih koji bi mogli potraživati neki od prostora na kojima su u međuvremenu izgrađeni javni sadržaji. Bivši vlasnici su, međutim, za svoju otuđenu imovinu najviše zainteresirani kako bi je što prije prodali građevinskim investitorima. U tom smislu aktualna borba za park oko umjetnog jezera nije važna samo zbog spašavanja tog prostora, već i zbog potencijala mobilizacije javnog nezadovoljstva privatizacijom i komercijalizacijom. Koalicija organizacija koje sudjeluju u kampanji može se smatrati važnim korakom prema izgradnji stalne i nezavisne političke infrastrukture koja bi se mogla suprotstaviti neoliberalnim napadima na javni prostor i javne službe diljem zemlje.
Autor: Arlind Qori
S engleskog preveo Nikola Vukobratović, Bilten
