Foto: Grad Sarajevo
Jadan je i ponižavajući odnos prema bosanskohercegovačkim institucijama kulture i generalno prema svemu što u svom nazivu ima pridjev „bosanskohercegovački“, prema svemu što čuva i njeguje ono što se u najširem smislu može odrediti kao bosanskohercegovački identitet.
Piše: Asim Mujkić
Cijelo ljeto bespomoćno i sa stidom mogli smo svjedočiti tragediji Nacionalne biblioteke, kao što smo prije nekoliko godina svjedočili ruiniranju Zemaljskog muzeja. Bešćutno, i to od onih političkih snaga kojima su puna usta države, milenijumskog kontinuiteta, gledali smo kako se ove institucije bosanskohercegovačkog identiteta, naša duhovna, kulturna lična karta, šaltaju s jednog na drugi nivo vlasti, kako se vješto, pozivajući se na ovaj ili onaj član Dejtona, ili zakona o ovom i onom odbacuje vlastita odgovornost.
Od onih drugih čija se politika u BiH svodi na identitetsko samozatiranje i raskorjenjivanje, za koje je pridjev bosanskohercegovački sam po sebi uvreda, ništa drugo nije za očekivati.
Prave Bosne i Hercegovine, zemlje u svom punom identitetskom i kulturnom smislu, međutim, ima još samo u tih nekoliko institucija i one, poput nekih avatara, još tek prebivaju u nekom cloudu, izmještene iz svoje zemlje, uostalom kao što su iz svoje zemlje izmješteni svi oni koji se ne uklapaju u vladajuće sveto etničko trojstvo. Sve drugo u ovoj zemlji je već davno etnički proknjiženo.
Posljednji slučaj s Komisijom za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, ko je izbacio naziv BiH, ko jeste, a ko nije prethodno potpisao, samo nas podsjeća na to koliko smo u cjelini paradoksalna zemlja. U normalnim okolnostima bilo bi sasvim svejedno da li Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika ima u naslovu i ime zemlje čija je komisija, ili nema. Ali kod nas baš u tome leži problem.
Kod nas nacionalno ne podrazumijeva, kao drugdje naprosto državno, pa onda imamo nacionalne stranke, vitalne nacionalne interese koje označavaju ne nešto na državnom nivou, nego na partikularnom, narodnjačkom ili etničkom nivou.
Prosječan Bosanac ili Hercegovac kada čuje riječ „nacionalna komisija“ odmah pomisli na neko bošnjačko, srpsko, ili hrvatsko političko tijelo. Da stvar bude još kompliciranija, nazivanje etniciteta nacijom, osobito u srpskom i hrvatskom slučaju, nije bez političkog, preciznije etnopolitičkog osnovaako se ima u vidu da u imaginaciji integralističkog etnonacionalističkog projekta Srbi i Hrvati koji žive u BiH razumijevaju se neodvojivim dijelom srpske, odnosno hrvatske nacije u cjelini.
Tome se žele suprotstaviti neke političke frakcije na „bošnjačkoj strani“ projekcijom bosanske nacije, čime dovodi u opasnost ideju bosanske nacije u cjelini, jer dospijeva u opasnost da i sama skonča kao jedan integralistički etnonacionalistički utemeljen projekt.
Već smo toliko zakomplicirali, a da se nismo ni dotakli onog suštinskog, najkomplikovanijeg problema – naime, šta s bosanskohercegovačkim kulturnim nasljeđem, spomenicima, institucijama koje ih baštine? Od jedne od članica Komisije saznajemo da kada je u pitanju kulturna baština, ona samo može biti pripisana narodu koji ju je stvarao, a ne teritoriji države, te da se, u skladu sa samo nama svojstvenim političkim vokabularom po kojem nacija znači etnicitet, u stvari nasljeđe treba smatrati nacionalnim u tom smislu, a ne u nekom bosanskohercegovačkom smislu koji je u njenoj izjavi samo teritorij, dakle ne postoji kao kulturni fakat.
Drugim riječima, ne postoji bosanskohercegovačko kulturno nasljeđe, nego samo nasljeđe Srba, Hrvata ili Bošnjaka. Bosanskohercegovačka kulturna produkcija i prateće institucije – muzeji, galerije, kinoteka, nacionalna biblioteka, akademija nauka i umjetnosti itd. – u takvoj slici funkcioniraju upravo kao avatari.
Institucije kulture, općenito, oblikuju se i ustanovljuju da bi posredovale, kako to uočava Rogers Brubaker, svojevrnu „interaktivnu produkciju smisla“.
Kao rezultat tog procesa nastaju koordinate samorazumijevanja jednog društva, sabiru se mogućnosti njegove naročite artikulacije. Uloga institucija kulture, muzeja, galerija, nacionalne biblioteke naprimjer, je u tome da predstavlja jedan od kanala kroz koji društvo, to jest njegove „politike sadašnjosti… oblikuju predstavu… o prošlosti“, kako kaže Brubaker. Stoga, da bismo bilo šta mogli reći o „ulozi“ i „značaju“ bosanskohercegovačkih institucija kulture koje još postoje, moramo prethodno osvijetliti šta politike sadašnjosti jednog etnonacionalizmom pocijepanog društva koje se artikuliraju kao srpske, hrvatske i bošnjačke mogu uopće tražiti od jedne bosanskohercegovačke institucije kulture, za kakvu svrhu je mogu upotrijebiti, za šta im njihovo svjedočenje i baština mogu poslužiti?
Ukratko, u takvom zahuktalom etnonacionalističkom procesu društvenih rekonstrukcija bosanskohercegovački muzej, galerija, biblioteka, akademija nauka i umjetnosti nemaju nikakvu ulogu, a još im je manji značaj. One su neugodni višak, naprosto; konceptualna, budžetska, prostorna, ukratko neprirodna recesivna karakteristika koja još samo neprijatno podsjeća na neka davna, evolutivnim tokom prevaziđena znamenja i davno zaboravljene i prevaziđene funkcije proistekle iz još mržih „zavnobihovskih“ temelja.
Ove institucije, naprosto, nisu mogle biti ugrađene u mobilizirajuće naracije revolucionarnog etnonacionalnog samorazumijevanja i konstrukcije etnonacionalnog identiteta. Svoju ulogu i značaj ove institucije bi u jednom takvom kontekstu mogle imati samo ako bi se u cijelosti ili barem djelomično dale aproprirati, instrumentalizirati, operacionalizirati za potrebe konstrukcije odjelitog, partikularnog, etnonacionalnog identiteta, ako bi se mogle konstruirati ili rekonstruirati da odgovaraju potrebama i interesima etnonacionalne kulturne politike, ako bi namjesto bosanskohercegovačkih, postale „srpske + hrvatske + bošnjačke“.
S tim u vezi trasira se naročiti kulturološki pravac rekonstrukcije etničkih kolektivnih identiteta koji počiva na tome, kako primjećuje Ivan Lovrenović, „da se cijela jedna kolektivna memorija: povijest zemlje i naroda, socijalne strukture, mentalitet, kultura, jezik, načini vjerovanja, vrijednost povijesnog iskustva života u plurimorfnoj zajednici – istopi i utrne u ideološkoj iluziji totaliteta Nacije“.
U konkretnoj etnonacionalističkoj izvedbi i to na trojak način to izgleda otprilike ovako, parafrazirat ću Lovrenovića – biti Srbinom, Hrvatom ili Bošnjakom u BiH „može se samo tako da vlastito bosanstvo, to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, katkad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenog srpstva, hrvatstva ili bošnjaštva, odnosno ‘bosanstva’“.
Upravo taj tako važan proces identitetske etnonacionalne konstrukcije treba svoje utemeljiteljske institucije kulture – svoj muzej, svoj univerzitet i svoju (etno)nacionalnu biblioteku, svoju akademiju nauka i umjetnosti i slično. Taj ideološki proces treba svoje naročite antropotehnološke procedure koje će proizvesti građanina čovjeka po mjeri njegovog naroda.
U takvoj konstelaciji ne samo da nema mjesta za ulogu i značaj bosanskohercegovačke institucije kulture, nego su te institucije najneugodnijim svjedocima koji tu zahuktalu konstelaciju svojim upornim trajanjem podsjećaju da je dominantna etnonacionalistička interaktivna produkcija smisla ništa drugo do puki ideološki konstrukt.
Ako smo već konstatirali da u etnonacionalističkom okruženju pojam uloge i značaja bosanskohercegovačkih institucija kulture predstavlja samo prazni označitelj, jer se društvo na koje se referiraju pod etnopolitičkim ideološkim rukovođenjem samorazumijeva kao mehanički zbir tri odvojena, sebi dovoljna različita društva, onda moramo konstatirati i sljedeće: pojam ‘kultura’ u etnonacionalnim novouspostavljenim institucijama kulture isto tako je prazan označitelj – pogotovo onaj pojam na koji referira članica Komisije, kulture koju stvara „narod“. Zato su te novoosnovane etno-kulturne institucije, sadržinski gledano, u stvari, institucije bez kulture, institucije koje ne prati nikakva značajnija kulturna produkcija.
Otkud sada to?
Zapitajmo se da li su u protekle tri decenije etnonacionalističke vladavine subjekti etnokulture, u najširem smislu tog pojma, dakle ti etnonacionalni akademici sa svojim otužnim skupovima i udrugama, etno-umjetnici, historičari, filozofi, novinari, pjesnici i pisci proizveli ičega pažnje vrijednog u kulturno-umjetničkom ili naučnom smislu, nešto što bi moglo stojati u širim regionalnim i međunarodnim okvirima?
Gotovo fizički možemo opipati međunarodnu irelevanciju njihovih naučnih skupova, patriotskih izložbi, tih kvazi-književnih ‘ćerajućih’ monologa i monodrama, tih oda palanačkoj mentalnoj skučenosti. Njihova relevancija završava se isključivo unutar ideološki proizvodećih etno-identitetskih naracija u jednom omeđenom kolektivnom monologu apsolutnog. Otuda je, usljed slijeđenja svojih vlastitih apsolutističkih pretenzija, nešto kao etnonacionalna kultura u BiH oksimoron.
Njena suština je ideološka i to se više ne može skriti. Njezini stvarni proizvođači nisu ni akademici, ni razni intelektualci, kulturni radnici ni umjetnici – oni su samo sezonski izvođači radova po već utvrđenim smjernicama projekta – već entitetski i kantonalni ministri, doministri, referenti, direktori, dekani, rektori, partijski agitpropovci i slični.
Etnonacionalne kulturne institucije su politički bastioni i baš zbog toga ne mogu obavljati svoju temeljnu kulturološku funkciju interaktivnog produciranja društvenog smisla.