Pomoć, ne nadmoć

Inficirani smo, neočekivano, i virusom koji se zove – “drugačiji svijet je moguć”.

Solidarnost se spominje ovih dana i dobro je da je tako. Pomaganje starijima, bolesnima, onima kojima nije lako izaći po namirnice . Stavljaju ljudi objave, pažljivo nude pomoć, ‘bez kontakta’, povezuju se. Pomoć i pomaganja, govorimo li o tome ovih dana ‘u doba korona virusa’? Ne.
Možda. Ne ili možda? Želim ukazati na razliku, tananu a opet bitnu.

Pomaganje je važno, ono je u osnovama civilizacije, kulture, opstanka. Kako preživjeti ako si nećemo pomagati? Odgojen sam tako, svi smo, u većoj ili manjoj mjeri, jesmo. Lijepo je pomagati, dobar je to osjećaj. Kakav točno? Ispunjenja, zadovoljstva, smisla, pravde neke ostvarene, ponosa. Moguće sve to, kako kada i kako kome, no nešto je neizrečeno. Osjećaj moći, recimo to pažljivo.

Mogu pomoći, mogu napraviti nešto što druga osoba (ili više njih) ne mogu. Osjećaj moći , ali zapravo nadmoći. Imam moć koju drugi nema. Odgovoran sam pa ju koristim (i) za njihovo dobro. Ima nešto vertikalno u pomaganju, jedan (pomagač) je iznad drugoga (osoba kojoj pomažem). Pružena ruka, paket hrane, deka, sklonište, informacija, znanje, dajem ti nešto što ja imam a ti nemaš. Gore sam, ti si dole.

Pomaganje u doba korona virusa izgleda – kako? Što to mogu dati tebi koja nemaš? Niz stvari pa i pažnju, no to nije to, nije pravo pomaganje. Korona nas je nekako poravnala, ‘uhorizontalila’, posložila tamo gdje nam je mjesto – u ravnini s drugim ljudima. Ima iskakanja, no ona nisu bitna, pa ni u odnosima. To što ja imam 100 maski a ti nijednu, puno hrane, a ti malo, masu filmova, a ti niti laptop, jesu nebitne razlike. Naravno, treba imati hrane, no ova kriza nije oko toga, bar ne još, a vjerojatno niti neće biti. Ovih je dana pomaganje drugačije. Nije odozgora, nije naglasak na moći, nema nadmoći, možda i nije pomaganje.

To je ta tanana razlika. Nije pomaganje, nešto je drugo, nešto horizontalno, jednakopravno, pomalo nevidljivo. Osjećaj da radiš pravu stvar, da tako treba, da su stvari smislene kada to napraviš – nazoveš susjedu, pitaš treba li mu što, ponudiš pomoć oko kupovine, pažljivo ponudiš ne očekujući nužno pristanak, nikad se ne zna tko je zaražen. Ono kad radiš stvari jer je tako ispravno za opće dobro a ne samo za tebe. Održati distancu, ne rukovati se, paziti ako kašlješ ili kišeš, zaštitiš se laktom, ostaneš doma, ne radiš drame zbog promjene planova, prilagodiš se – za dobro svih.

Vrag jeste u detaljima, a oni nikad i nisu detalji. Za dobro svih ima tu čudnu nebitnu riječ ‘svi’. Neugledna, svakodnevna, nezanimljiva, pomalo potrošena, nimalo sexy, ne dodaje štih intelekta a opet – subverzivna. Inkluzivna, spaja, obuhvaća, izjednačuje, briše granice i razlike tamo gdje nismo navikli – kod identiteta, izjašnjavanja, pripadanja, deklariranja. Svi ne zna za moje i tvoje, za naše i njihove.

Opće dobro nam izlazi ovih dana u krupni plan, određuje nam svima ponašanje, vrijednost koja je iskočila s nezamjetnog 642-og mjesta vrijednosti u sam vrh, čudo pravo. Tu je i pitanje zadovoljstva, nagrade, motivacije. Zašto pomažemo? Mnogo je razloga, no iskustvo me naučilo da ih svedem na – zbog sebe. Ja se bolje osjećam ako ti pomognem. Loše SE osjećam ako ti ne pomognem. Složenije je od toga no otprilike je tako. Šaljem vam humanitarnu pomoć jer znam da vam treba, a možda i ne znam, ali se bolje osjećam ako vam pošaljem – u mnogo ste lošijoj situaciji od mene.

Kako pomažemo ovih dana? Zbog sebe, naravno, ili ne? Gdje je nadmoć ? Moram priznati da ju ne vidim. Pružanje ruke, vremena, pažnje ovih dana nije stvar nadmoći, nije stvar zadovoljenja svoga ega, nije izraz nikad glasno kazan: “Bolje mi je od tebe.”

Svjedočim ovih dana moru malih pažnji, drugačijem rječniku, primjećujemo ljude oko sebe, pitamo se kako im je, pitaju nas kako nam je. Ne vidim nadmoć. Vrlo jasan gest pomaganje sletio je avionom u Rim iz Kine s 30 tona materijala i ekipom iskusnih liječnika. Pomoć, pa da. Nadmoć, ne. Stigli su iz pakla. Ne da mudruju, ne da izazivaju suosjećanje, da ukažu na svoje greške, propuste, podijele svoje iskustvo, da naprave ono što mogu kako bi i njihove neprospavane noći imale više smisla.

Čista horizontala. Okružuje nas ovih dana, pitanje koliko će trajati, možda i nestane kako je došla. Ono kada nam je jasno da smo svi u istom sosu, da su među zaraženima uticajni, bogati, poznati, slavni. Kada stanemo na metar udaljenosti u redu na blagajni – jer tako treba, pokazujemo respekt za druge ljude, a ne samo strah od zaraze.

Odsustvo jasnih žrtvi – jer svi to možemo postati, jasnog neprijatelja jer mali virus teško možemo klasificirati kao klasičnog ‘neprijatelja’ iako nosi prijetnju, odsustvo gledatelja, neutralnih, tako mijenja i ulogu pomagača, svrhu samog pomaganja.

Tu sam i nisam ti prijetnja, hvala ti što si i ti odgovorna, pa nisi meni prijetnja. Učinimo zajedno što možemo da bude što manje žrtava. Neće to dugo trajati, vratit ćemo se u sebičnu svakodnevicu potrošačkog društva Boga Novca. Podložni hijerarhiji novca, domoljublja, lojalnosti vjeri, tlu, svojima.

Ipak, već jesmo inficirani, neočekivano s bar dva virusa. Jedan se zove “Drugačiji svijet je moguć.” Drugi je empatija.

Goran Božičević – h-alter.org