Ekspoze poljskog premijera Mateusa Moravickog; Foto: Kancelaria Premiera / Flickr
Novi poljski premijer u najavljenom obračunu sa zapadnoevropskim kapitalom želi da „vrati državu u igru“. Sprovođenjem konzervativne socijalne politike i stvaranjem „preduzetničke države“ vladajuća stranka Pravo i pravednost nastoji da ojača nacionalni kapital i nacionalnu ekonomiju Poljske.
Prilikom preuzimanja dužnosti 12. decembra ove godine, novi poljski premijer Mateusz Morawiecki održao je govor koji bi u našoj regiji zvučao prilično neobično. Teško bi bilo zamisliti Aleksandra Vučića ili Andreja Plenkovića kako kritiziraju zavisnost svoje zemlje o stranom kapitalu. Štoviše, u slučaju obojice, nezamisliva je bilo kakva kritika ma kojeg segmenta politike Europske unije i/ili Njemačke, a kamoli dovođenje u pitanje europskog razvojnog modela koji je periferiji namijenio mjesto pasivnog primatelja stranih investicija. Nasuprot tome, Morawiecki je naglasak stavio upravo na pogubnost ekonomske politike koja ulogu države reducira na stvaranje povoljnih institucionalnih i pravnih uvjeta za strane investitore. Eksplicitno odbacujući model zavisnog razvoja prakticiran posljednjih dvadeset pet godina, govorio je o kolonizaciji poljske ekonomije od zapadnog kapitala, najavio borbu za „poljsko vlasništvo i poljski kapital” te kritizirao „dogmatske liberale”, koji se protive državnim intervencijama u ekonomiju istaknuvši da se „država vraća u igru”.
Otkad je u jesen 2015. vlast preuzela radikalno desna stranka Pravo i pravednost (Prawo i sprawiedliwość, PiS), Poljska je postala čestom temom europskih medija, odnosno metom njihova zgražanja. Iz institucija Europske unije dolazile su brojne kritike na račun poljske vlade zbog ugrožavanja onoga što se liberalnim rječnikom naziva „temeljnim demokratskim vrijednostima” i „vladavinom prava”. Konflikt je započeo nakon što je vladajuća stranka blitzkriegom preuzela kontrolu nad javnim medijima i ustavnim sudom. Potom su uslijedile masovne čistke i instaliranje njihovih kadrova u čitavom nizu javnih institucija, a eskalaciju je izazvala reforma Vrhovnog suda i Državnog sudskog vijeća (tijela koje regulira rad sudaca), kojom je izbor sudaca na svim razinama praktički stavljen pod kontrolu izvršne vlasti, odnosno ministra pravosuđa. To je izazvalo oštru reakciju Europske komisije i aktiviranje članka 7 Ugovora o Europskoj uniji, što (teoretski) može rezultirati primjenom sankcija protiv Poljske. Pored svega navedenog, Poljska je iritirala Brisel i Berlin i svojim tvrdim stavom prema pitanju relokacije izbjeglica, a ulje na vatru posljednjih mjeseci dodaju i glasovi iz Varšave koji zahtijevaju ispostavljanje računa Njemačkoj za štetu nanesenu u Drugom svjetskom ratu.
I dok su neki od navedenih primjera bili uzrok čestih usporedbi Varšave s Budimpeštom i stilom vladanja Viktora Orbana, specifičnosti poljske vladajuće desnice rjeđe su izazivale pozornost europskih medija. No popularnost PiS-a, koji po posljednjim anketama uživa povjerenje preko 40 posto birača, nije zasnovana isključivo na rasističkom strašenju izbjeglicama iz muslimanskih zemalja ili histeričnom antinjemačkom i antiruskom nacionalizmu. Tu su još barem dva faktora koja je potrebno uzeti u obzir. Prvi je ambiciozan plan ekonomske rekonstrukcije, kojim bi se zemlja trebala izvući iz tzv. klopke zavisnog razvoja sustavnim državno subvencioniranim jačanjem nacionalnog kapitala. Ako se zasad može reći da su u smjeru ostvarenja ovoga cilja poduzeti u najboljem slučaju tek prvi sitni koračići, drugi faktor kojemu ćemo posvetiti pozornost već je dao ozbiljne rezultate: radi se o nizu socijalnih mjera kojima je vlada olakšala život pojedinim ugroženim dijelovima populacije i utjecala na znatnu redukciju (ekstremnog) siromaštva.
Razvoj „Višegrada” i specifičnost Poljske
Iako je kriza i posljedični uspon radikalne desnice razbila mit o iznimnoj uspješnosti tranzicije višegradskih zemalja, to ne bi trebalo zamagliti značajne specifičnosti razvojne putanje tih zemalja u odnosu na ostatak postsocijalističke Europe. Te su zemlje ipak doživjele nekakav oblik reindustrijalizacije, nakon inicijalnog tranzicijskog šoka u devedesetima, kroz priljev proizvodnog kapitala sa Zapada. Propadanje starih industrija donekle je kompenzirano seljenjem određenih proizvodnih djelatnosti iz zemalja centra, ponajprije Njemačke, u ove zemlje. Iako su ovakve investicije bile geografski izuzetno nejednako distribuirane, pa su znatni dijelovi ovih zemalja od njih imali malo koristi, a izbijanje krize 2008. do kraja je ogolilo ograničenja ovakvog tipa zavisnog razvoja, ipak se može utvrditi da su ove zemlje zauzele nešto povoljniji položaj u europskoj podijeli rada u odnosu na Jugoistočnu Europu, u kojoj su strane investicije umjesto u proizvodnom sektoru, ostale koncentrirane u sektorima financija, trgovine i nekretnina.
Poljska se unutar bloka višegradskih zemalja pokazala iznimkom svojom otpornošću na krizu te je ostala jedina zemlja EU koja nakon 2008. ni u jednom trenutku nije zapala u recesiju. Veliko unutrašnje tržište i posljedično nešto manja ovisnost o vanjskoj potražnji, kao i neortodoksne ekonomske politike vlade Donalda Tuska, ublažile su posljedice globalne krize na poljsku ekonomiju. Tako je tokom osam godina vladavine konzervativno-liberalne Tuskove Građanske platforme ekonomski rast konstantno premašivao europski prosjek, a isto vrijedi i za rast plaća. Usprkos tome, situacija je bila daleko od blistave. Pored masovne emigracije, Poljska se prometnula u europskog šampiona po rasprostranjenosti neregularnih oblika rada, pa je više od četvrtine radne snage bilo zaposleno po kratkoročnim i nesigurnim ugovorima, i često izuzetno slabo plaćeno. Pored toga, usprkos neprekinutom periodu ekonomskog rasta, došlo je i do povećanja stope siromaštva.
Izgradnja konzervativne socijalne države
PiS je u svojoj predizbornoj kampanji ukazivao na socijalne probleme, a po preuzimanju vlasti je poduzeo i neke konkretne korake s ciljem njihova ublažavanja. Odnos prema institucijama socijalne države čini vjerojatno najveću posebnost poljske vlade u odnosu na vladajuću desnicu u ostatku Istočne Europe, primjerice u odnosu na Orbanovu anti-welfarepolitiku. PiS je veoma vješto iskoristio kontradikcije dosadašnjeg modela razvoja, odnosno nejednakosti i egzistencijalnu nesigurnost koju je on proizvodio, te je nizom socijalnih programa implementiranih u protekle dvije godine stabilizirao svoju biračku bazu usprkos periodičkim izbijanjima relativno masovnih prosvjeda u organizaciji opozicije. Najizdašnija mjera je program 500+, kojim svaka obitelj s dvoje ili više djece od države dobiva 500 zlota (120 evra) mjesečno za svako dijete. Iako neke statistike pokazuju da je ova mjera pozitivno utjecala na smanjenje siromaštva, ona je također simbol konzervativnog poimanja socijalne države sukladno kojemu država potiče žene da ostanu kod kuće kako bi se brinule za djecu. Pored ove mjere, vlada je proširila opseg besplatnih lijekova za umirovljenike i pokrenula program javne stanogradnje namijenjen mladim obiteljima. Nadalje, povećana je minimalna plaća i uvedena obavezna minimalna satnica, što nije beznačajna mjera s obzirom na spomenutu rasprostranjenost prekarnih oblika rada.
Poseta poljskog premijera kompaniji Mlekovita; Foto: Kancelaria Premiera / Flickr
„Poduzetnička država”
Pored toga, pod patronatom novog premijera, a tadašnjeg ministra financija i razvoja, vlada je u veljači 2016. predstavila dugoročni plan ekonomskog razvoja, tzv. plan Morawieckog. Dokument polazi od dijagnoze prema kojoj se poljska ekonomija, zbog zavisne pozicije spram zapadnog kapitala, nalazi u stanju rizika od zapadanja u tzv. klopku srednjeg dohotka (middle income trap). U na početku spomenutom govoru Morawiecki se pozvao na Tomasa Piketija i njegovu opasku o Poljskoj kao „foreign owned country”, što je po njemu fundamentalni problem s kojim se njegova vlada suočava. Da se ne radi o praznoj antizapadnoj ili antinjemačkoj propagandi, već ranije su pokazala pojedina istraživanja institucija koje je teško optužiti za simpatije prema aktualnoj vlasti. Tako, primjerice, istraživači Kalecki fondacije, udruženja heterodoksnih ekonomista iz Varšave, u izvještaju objavljenom potkraj 2015. pišu o zavisnosti poljske ekonomije, koju ponajprije karakteriziraju „niski troškovi rada i niska dodana vrijednost u proizvodnji”. Ekonomski subjekti u djelomičnom ili potpunom vlasništvu stranog kapitala plaćaju niže poreze nego poljske firme, a uz to se okorištavaju i različitim drugim oblicima državne pomoći. Tako u „specijalnim ekonomskim zonama”, koje nude velike porezne olakšice za investitore, njih manje od jedne petine čine poljski investitori. U analizi se zaključuje kako poljska ekonomija ima značajne karakteristike „podugovaračke ekonomije”, osobito u odnosu na Njemačku, pa je tako u čitavom periodu od 2005. do 2015. uočljiva sinkroniziranost ekonomskih ciklusa u ove dvije zemlje.1
Ovakvu situaciju Morawiecki želi izmijeniti aktivnom ulogom „poduzetničke države”, koja bi trebala promovirati razvoj „nacionalnog kapitala”. Vlada će se reformiranjem znanstveno-istraživačkih instituta fokusirati na poticanje istraživanja i razvoja (R&D) i stvaranje uvjeta za proizvodnju orijentiranu na proizvode s većom dodanom vrijednošću i posljedično boljim radnim mjestima. Poljska bi trebala postati proizvođačem visokih tehnologija, a ne, kao dosad, biti mjestom gdje njemačke izvozne firme obavljaju dio jednostavnijih djelatnosti koristeći poljsku jeftinu radnu snagu. No problem se javlja u momentu u kojemu plan Morawieckog konkretizira kojim alatima će se pokušati postići navedene ciljeve. Prije svega radi se o velikodušnim poreznim olakšicama za kapital. Primjerice, najavljeno je oslobađanje od poreza na dobit svih investicija preko 200.000 zlota, što je praksa kakva je dosad postojala isključivo u „specijalnim ekonomskim zonama”.
Istovremeno, vlada nema nikakvu namjeru reformirati prilično regresivnu poreznu politiku, osim što nastoji povećati efikasnost prikupljanja PDV-a. Ovakvo izbjegavanje bilo kakvog antagoniziranja kapitala ide ruku pod ruku sa šutnjom o ulozi organiziranog rada u strategiji razvoja. Iako je Morawiecki opetovano govorio o tome da poljski radnici moraju imati bolje radne uvjete i više plaće te izražavao negodovanje zbog činjenice da je u Poljskoj udio plaća u BDP-u među najnižima u Europi, nije predložio nikakve konkretne mjere kojima bi se ojačala pozicija rada naspram kapitala. Čini se da bi radnici trebali računati da će ekspanzija nacionalnog kapitala sukladno logici „ekonomije kapanja” na kraju napuniti i njihove džepove, čak i bez organiziranog pritiska odozdo. Tako je Morawiecki, usprkos svome zagovoru „poduzetničke države” nasuprot slobodnom tržištu, prihvatio jedan od najpogubnijih neoliberalnih mitova, pa ni njegovo izražavanje privrženosti „slobodnom tržištu i reganovskoj deregulaciji” više ne zvuči toliko neobično. Čini se da bi se poljsko „ustajanje s koljena”, kako je vladajuća stranka najavila svoj mandat još prije dvije godine, ipak trebalo prelomiti preko leđa radnika a ne kapitala, bilo nacionalnog bilo internacionalnog. Doduše, u ovome trenutku taj aspekt nove razvojne politike ostaje prikriven činjenicom da je aktualna vlada svojom socijalnom senzibilnošću debelo nadmašila svoje prethodnice.
Uspon fašizma?
Neovisno o tome koliko su ciljevi „plana Morawieckog” realno dostižni, sam plan već sad vrši važnu legitimacijsku funkciju vladajućih. Samim tim što je prepoznao i barem retorički adresirao problem zavisnosti poljske ekonomije, PiS je uspješno zauzeo poziciju zaštitnika „nacionalnih interesa” nasuprot stranom kapitalu. Štoviše, praktički svaka kritika vlade, bilo da dolazi od opozicije ili Europske unije, sada se odbacuje kao izraz stranih interesa koji su dosad dominirali Poljskom. Tako je spomenuto pokretanje članka 7 Ugovora o Europskoj uniji u dnevniku državne televizije, koja se bez imalo pretjerivanja može smatrati produženom rukom vladine PR službe, okarakterizirano kao izraz otpora izgradnji „suverene i snažne Poljske”.
Radikalna desnica je u ovoj zemlji praktički od početka devedesetih glavno utočište marginaliziranog dijela stanovništva jer je političko polje konstituirano na način da se socijalno nezadovoljstvo ne artikulira u klasnim, već u kulturno konzervativnim, nacionalističkim i antikomunističkim terminima. Sada kad je PiS tom standardnom repertoaru dodao i snažnu socijalnu komponentu, hegemonija radikalne desnice praktički je zacementirana. Čini se da će najveću opasnost za vladajuće u budućnosti predstavljati eventualni neuspjeh „plana Morawieckog”, i posljedično neispunjenje velikih obećanja datih i radu i (nacionalnom) kapitalu. No vladin eventualni neuspjeh neće nužno značiti pomicanje političkog polja ulijevo, već bi mogao biti dodatni vjetar u leđa fašističkoj desnici, čiji je politički diskurs već postao legitimni dio mejnstrima, djelomično zahvaljujući rasističkoj retorici vladajuće stranke.
U najmanju ruku se može reći da je pozitivno to što je aktualna vlada barem izvukla pitanje razvojnog modela zemlje iz sfere samorazumljivosti, čime je i ljevici otvoren određen prostor za afirmaciju ekonomskih programa koji nadilaze slijepu vjeru u poželjnost perpetuiranja podređenog položaja perifernih zemalja u europskoj podijeli rada. U našoj regiji, do toga je još, čini se, jako dugačak put.