Gospodo političari, osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju nisu psi lutalice pa ćemo ih nahraniti tek ako se što nađe za njih.
Rade se razne strategije razvoja zajednice, osnivaju se radne skupine, donose se odluke, a da malo tko zna o čemu je riječ.
Uzmimo, na primjer, Strategiju za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godine. Bilo pa prošlo, ostadoše mrtva slova na papiru i to je sve vrijedno spomena te već istekle Strategije. Di si bio – nigdi, što si radio – ništa. Sve se svodi na to kako treba pomoći osobama s invaliditetom. Tko to da pomogne i u čemu? Zna li itko od tih koji sjede u tim radnim skupinama kakve su potrebe i mogućnosti osoba s invaliditetom, jer da bi im mogao pomoći potrebno je znati njihove potrebe i mogućnostima. Jesu li sigurni da osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju trebaju pomoć ili oni traže priliku, šansu kako bi vlastitim sposobnostima ostvarili svoje ciljeve, osigurali sebi vlastitim radom ekonomsku slobodu.
Gospoda koja su visoko obrazovana samim time sebi daju za pravo da oni znaju što to treba osobama s invaliditetom. Ne sporim ničije znanje, ne sporim ničiju želju za stručnu i kvalitetnu potporu, ali živjeti izazov invalidnosti i učiti o njemu u knjigama, gospodo, razlika je, i to ogromna.
Nije čudo kada ministrica Opačić u Zakonu o socijalnoj skrbi uvodi cenzus: ako imaš auto i stan ne možeš imati i primati invalidninu. Nije što žena ne zna, njoj i nije stalo, ona je ministrica, njoj se treba pokloniti. To je vrhunac njezinog rada, biti iznad svih i svega. Dok djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom i na jedan i na drugi način gube. Roditelji često puta, da bi izbjegli plaćanje cestarine na automobil prilikom registracije, prebacuju automobil na dijete s teškoćama u razvoju, jer im je svaka kuna važna. S time što uštede na cestarini djeca gube invalidninu jer se i stanovi prebacuju na djecu s teškoćama zbog nekoliko kvadrata prostora više bez poreza. Isto tako, osobe s invaliditetom kojima je auto najčešće zamjena za noge, a stan su stekli nasljeđivanjem, e pa po Opačićki ne mogu oni sebi toliko toga priuštiti. Ili prodajte stan i auto pa u dom, koji će vam uzeti tu bijednu invalidninu, ili zadržite i auto i stan ,ali nema invalidnine. To je takozvani Kukuriku pravedniji sustav.
Ministar Mirando Mrsić uspio je od kvalitetnog prijedloga Zakona o zapošljavanju osoba s invaliditetom napraviti dokument koji sve potiče samo ne zapošljavanje osoba s invaliditetom. I nije problem što su se ti zakoni usvojili, problem je što nije nikoga bilo da se suprotstavi donošenju tih i takvih zakona. Zašto? Jednostavno zato što nitko ne zna što znači živjeti izazov invalidnosti, jer nijedan saborski zastupnik nema takvih problema.
Sada, kada je već debelo krenula politička kampanja za novi saziv Sabora, osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju nigdje na vidiku. Niti su neka vijest, niti ih se tko sjeti, jednostavno ne postoje. Nijedna politička stranka u svom programu ni slovom nije spomenula osobe s invaliditetom niti djecu s teškoćama u razvoju. Razna socijalna vijeća, sindikalne vođe, predstavnici gospodarstvenika imaju mogućnost raspravljati o temama i izazovima koji su im od interesa, ali predstavnici osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju nigdje, oni ne postoje, oni nisu briga politike, njima će se već nekako pomoći. Halo, gospodo, osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju nisu psi lutalice pa ćemo ih nahraniti tek ako se što nađe za njih.
Vrijeme je da shvatimo, da pronađemo način i prisilimo zajednicu na prepoznavanje osoba s invaliditetom, prije svega kao ljudi koji imaju vlastite sposobnosti, vještine i težnje. U nizu zemalja koje su omogućile sadržajnu integraciju osobama s invaliditetom, kojima je omogućeno sudjelovanje u kreiranju zakonske regulative i raspodjele sredstava, njihov je život ispunjen i smislen. Zdraviji su, samopouzdaniji, dulje žive, bolje zarađuju , općenito nema potrebe ulaganja u usluge podrške.
Zato je potreban veliki korak koji će pokrenuti lavinu podrške u osiguravanju integrativnog pristupa osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u sve strukture zajednice. Ja znam da je stare navike teško mijenjati uključujući i naše sklonosti suditi drugima zbog njihove različitosti.
Zato budimo mi ti koji će našu različitost izdignuti iznad vlastiti želje i usmjeriti je u pravcu izgradnje zajednice za svakoga.
Piše: Ante Raos