Uzimanje resursa drugih ljudi bez njihova pristanka, poroipiratstvo, staro je gotovo kao i samo čovječanstvo.
Autor: Peter Kanyandago
Međutim, sustavno i opravdano poroipiratstvo koje uključuje ljude iz različitih zemalja i kontinenata povezano je s europskim duhom otkrića i osvajanja, što uključuje nasilno pljačkanje resursa i zarobljavanje ljudi te se opravdava vjerskim razlozima
Pljačkanje resursa drugih ljudi, ‘poroipiratstvo’ [koristio sam termin ‘poroi’ iz grčkog jezika, čime sam želio proširiti pojam biopiratstva, tj. pljačke resursa povezanihsa životom, na piratstvo anorganskih materijala poput ruda, nafte i zemlje] staro je gotovo kao i povijest čovječanstva. U svojemu sustavnom i opravdanom obliku, međukontinentalno poroipiratstvo povezano je s dvojakom europskom potragom za teritorijem i njegovim zauzimanjem te s preobraćenjem nekršćana (pogana) na kršćanstvo, napose početkom II. stoljeća. U mnogim slučajevima, to je bilo združeno s nasiljem. Takva djelovanja pravdana su vjerskim razlozima u kojima se pogane smatralo neprijateljima Krista, koji stoga ne zaslužuju posjedovati i koristiti svoje resurse. U poroipiratstvo su uključene žive i nežive stvari, poput mineralnih ruda, zemlje, šume i nafta. Ovim doprinosom želim potvrditi da poroipiratstvo vodi k uništenju okoliša i mjesta stanovanja ljudi, kao i njihovoj dehumanizaciji.
Vjerski i rasni razlozi za poroipiratstvo
Praksa uzimanja tuđih resursa povezana je s kombinacijom povijesnih, socioekonomskih, etičkih i antropoloških čimbenika ukorijenjenih u onome što je postalo poznato kao Doktrina (pravo) o otkrivanju. Preliminarno istraživanje Tonye Gonolle Frichner, izvjestiteljice Specijalnoga foruma o domorodačkim pitanjima UN-a pruža nam dobru pozadinu za ovu raspravu. Doktrina o otkrivanju postepeno je dovelo do onoga što se danas naziva međunarodnim zakonom ili zakonom naroda, napose u odnosu prema ‘otkiravnju’ i podvrgavanju domorodačkih naroda koje se smatra nevjernicima. Bažno je za svrhu naše rasprave primijetiti kako se ovaj zakon smatrao zakonom kršćanskoga svijeta i stoga se ne primjenjuje na nevjernike. Frichner ispravno primjećuje da se Doktrina najbolje može opisati kao Doktrina o kršćanskom otkrivanju koju ona naziva i Učenje o dominaciji. Doba otkrića može se smjestiti u 11. Stoljeće, posebno nakon što je papa Urban II. 1095. godine dozvolio da se u Prvom križarskom ratu povede rat protiv muslimana u Svetoj zemlji. Nakon toga se dogodilo zatvaranje zemaljskih putova prema Istoku, zbog čega je Europa morala potražiti alternativne putove. Ovime se potaknuo gnjeg prema ‘otkrićima’ koja su, u većini slučajeva, potaknuta i opravdana papinim dokumentima.
Od papinskih bula do međunarodnog zakona
Neke papinske dokumente, nazvane bulama i objavljivanima u 15. stoljeću treba navesti zbog njihove važnosti zbog upotrobe vjerskih razloga u opravdavanju pljačkanja resursa drugih ljudi. Bula „Dum diversas2 od 18. lipnja 1452. napisao je papa Nikola V. kralju Alfonsu iz Portugala, čime je ovjerio ekspediciju protiv Saracena u Sjevernoj Africi. On je Alfonsu dao pravo da konfiscira svu zemlju i vlasništvo bilo kojeg saracenskog vladara. Neki ovu bulu smatraju ovlaštenjem da Portugalci počnu trgovati robljem. U jednome dijelu kaže: „… dajemo vam punu i slobodnu moć ovim ediktom, po apostolskoj vlasti, da napadnete, osvojite, borite se, podvrgnete Saracene i pogane te druge nevjernike i Kristove neprijatelje…“ Isti je papa objavio i bulu pod nazivom „Romanus pontifex“ 8. siječnja 1455. kako bi riješio spor između Portugala i Španjolske. Ova bula je potvrdila vlast Portugala nad svim zemljama koje je otkrio Portugal tijekom Doba otkrića. U biti, ponavlja ono što je napisao u „Dum diversas“ i kaže: „(dajemo vam moć) da napadnete, istražite, zarobite, pokorite i podvrgnete sve Saracene i pogane…“
Europa nije samo ‘otkrivala’; ona je i tražila resurse, napose nakon zatvaranja zemaljskih putova prema istoku. Ove, kao i druge bule koje nismo citirali vremenom su postale temelj za ono što se danas naziva zakonom naroda u kojemu se vjerska i rasna opravdanja preklapaju
Drugi papa, Aleksandar VI. (1431-1503), koji je bio iz Španjolske, objavio je bulu „Inter caetera“ 4. svibnja 1493. Cilj bule je bio riješiti sukob između Španjolske i Portugala, ovaj put u korist Španjolske. Papa kaže: „…ako vaši izaslanici i kapetani pronađu bilo koji od spomenutih otoka, dajemo vam i omogućujemo zauvijek vama i vašim nasljednicima, kraljevima Castile i Leona, zajedno sa svim dominijima…“
Možemo reći da s tim bulama pape daju svu moć koju su vladari Španjolske i Portugala trebali za kolonizaciju i zauzimanje svih zemalja koje još nisu bile, kao i one koje će tek postati, ‘otkrivene’ od strane druge kršćanske zemlje. Ukratko, cijeloga svijeta izvan Europe; te za porobljavanje ljudi koje tamo pronađu i to zauvijek. Europa nije samo ‘otkrivala’; ona je i tražila resurse, napose nakon zatvaranja zemaljskih putova prema istoku. Ove, kao i druge bule koje nismo citirali vremenom su postale temelj za ono što se danas naziva zakonom naroda u kojemu se vjerska i rasna opravdanja preklapaju.
Kolonizirajući države su dvije citirane bule koristile kako bi opravdale svoje djelovanje. Studija Frichnerove pomaže nam glede obiju Amerika. Ona pokazuje na koji način su papine bule koristile kao opravdanje odluka Vrhovnoga suda SAD-a 1823. godine gdje se presudilo protiv zaposjedanja zemlje domorodaca u slavnoj parnici Vrhovnoga suda SAD-a „Johnson protiv McIntosha“. Marshall je zasnovao svoju presudu na mnogim dokumentima, uključujući i dozvolu od 5. svibnja 1496. koju je engleski kralj dao Cabotu. Frichnerova pokazuje da se sudac Vrhovnoga suda SAD-a Joseph Story u svojim „Komentarima“ izravno pozvao na ranije citiranu bulu „Inter caetera“. Zaključak je vrlo jednostavan i podmukao: domoroci su izgubili svoje pravo na punu suverenost jer su pirpadali nepoznatim zemljama kršćanskih naroda.
Fenomen poroipiratstva i uništenje okoliša u Africi
Ovim kratkim prikazom povijesne i vjerske pozadine fenomena poroipiratstva , rasprava o pljačkanju resursa sada se može usredotočiti na nedavne događaje u Africi. Porazni izvještaj Ujedinjenih naroda iz 2002. o pljačkanju bogatstva Demokratske Republike Kongo može se upotrijebiti kao primjer poroipiratstva. Taj je izvještaj posljedica zahtjeva glavnoga tajnika Vijeća sigurnosti UN-a da se osnuje Panel stručnjaka o Nezakonitoj eksploataciji prirodnih i drugih oblika bogatstva u Demokratskoj Republici Kongo. Izvještaj govori o ogromnoj pljački, nezakonitoj eksploataciji mineralnih i šumskih resursa koji se događaju u velikom obimu. Ta pljačka uključila je i susjedne zemlje Ugandu, Ruandu i Burundi.
Edmondsov institut, smješten u Washingtonu i Afrički centar za biosigurnost iz Richmonda u Južnoj Africi 2006. godine su objavili izvještaj „Out of Africa: Mysteries of Access and Benefit Sharing“ koji je zabilježio rašireno nezakonito preuzimanje i korištenje genetičkih materijala iz Afrike. Naveli su više od 31 od 54 afričke zemlje, uključujući područja poput istočne Afrike. Opljačkani materijali pokrivaju različita područja kao što su ljekovite biljke, vakcine i kozmetiku. Bolesti i stanja koja se vom resursima mogu liječiti uključuju dijabetes, impotenciju, infekcije, ovisnost o drogama, pretilost i gljivične infekcije.
Osim uzimanja prirodnih resursa s toga kontinenta, strane sile smatraju da je Afrika odlagalište njihova otpada. Priča Trafigura – „Probo Koala“ primjer je otvorenog rasizma koji pokazuje na koji se način ne uzima u obzir čuvanje okoliša u Africi i zdravlje Afrikanaca. 19. kolovoza 2014, brod pod imenom Probo Koala, registriran u Panami i u vlasništvu grčke kompanije te u zakupu kompanije Trafigura Beheer BV iz Nizozemske ispustio je više od 500 tona toksičnog otpada u luku Abidjan u Obali Bjelokosti. Plin koji je ispušten uzrokovao je smrt 17 ljudi i oslijepio je 3.000 stanovnika te zemlje. Govori se da je preko 100 tisuća stanovnika Obale Bjelokosti potražilo liječničku pomoć. Trafigura i dalje niječe bilo kakvu odgovornost u ovom slučaju.
Drugi primjer koji uključuje zagađenje okoliša s vrlo ozbiljnim posljedicama na javno zrdravlje pružio je izvještaj Programa za okoliš Ujedinjenih naroda iz 2011. pod naslovom „Enviromental Assessment of Ogoniland“. To istraživanje je pokazalo da je područje oko Nigerije zagađenije no što se strahovalo. Rezultati upućuju na to da je zagađenje naftom utjecalo na praktički sve dijelove okoliša u Ogonilandu te su stoga ekosustav i javno zdravlje ljudi teško narušeni. Zagađeno je poljoprivredno područje; narušena je kvalitetea površinskih i zemnih voda; ribarska industrija je ugrožena; zemlja i slojevi tla su teško zagađeni s vrlo velikim posljedicama na javno zdravlje. Nije teško zamisliti negativne ekonomske posljedice na živote ljudi.
Odozgo vidimo kako je poroipiratstvo uključilo djelatnike iz Afrike, što često ide ruku pod ruku s uništavanjem resursa i okoliša te posljedično tome dehumanizira žrtve izrabljivanja.
[…]
Afrička i univerzalna Crkva mora hrabro progovoriti da je problem pljačkanja resursa drugih ljudi zapravo utemeljen na nekim nezinim dokumentima iz prošlosti. To zahtijeva proročku odvažnsot. Ona bi također trebala kritički ispitati i ispričati se jer se okoristila takvim poroipiratstvom i da tamo gdje je potrebno ponudi kompenzaciju. U konačnici, trebala bi lobirati kod multinacionalnih kompanija u svrhu boljega korištenja i upravljanja afričkim resursima.
S engleskog preveo Zoran Grozdanov
Izvor: Globalizacija i Crkva siromašnih / Concilium / Međunarodni teološki časopis / Godina LI / Broj 3, / Ex libris, Rijeka i Synopsis, Sarajevo, lipanj 2015, str.121-126.
Prometej