Pojam «kriza» opisuje stanje koje ne možemo razriješiti našim uobičajenim sredstvima i zato je duboko povezan s pojmom promjene: kako bi ju nadišli, valja promijeniti ponašanje.
Ili preciznije, treba znati iskoristiti pojavu krize kako bismo potaknuli nastanak nečeg drugog, u protivnom podnošenje krize može biti teško. Kad je riječ o nekoj civilizaciji, nerazriješena kriza naziva se srednjim vijekom, to jest mračnim razdobljem obilježenim odsutnošću onoga na čemu se temelji ljudska kultura: prava, znanosti, umjetnosti, itd.
Mnogostruka kriza
Živimo u vrijeme mnogostruke krize. Najmanje četiri važne krize pogađaju nas na globalnoj razini:
• Društvena i ljudska kriza: više od milijarde ljudskih bića gladuje u svijetu, odnosno jedno ljudsko biće od šest.
• Ekološka kriza: globalno zagrijavanje moglo bi kratkoročno i srednjoročno uzrokovati znatne poremećaje: probleme s vodom, poljoprivredom, podizanjem razine oceana, gubitkom rezervi pitke vode na polovima itd.
• Kriza resursa: ponestaje nam energetskih i prirodnih Zemljinih resursa koji nisu obnovljivi, poput nafte i raznih ruda.
• Financijska i gospodarska kriza: jedna je kriza dovela do druge i prijeti slomom zapadnih gospodarskih sustava. To je kriza koja nas kratkoročno najviše pogađa, no nije nužno najteža.
Sve te krize suočavaju nas s nužnošću promjene našeg ponašanja te zajedno čine skup pokazatelja koji ukazuju na bolest sustava.
Platon mislilac kriza
Platon (428. – 347. g. pr. Kr.) je bio aristokrat kojemu se smiješila uspješna politička karijera. Rođen je kada je umro Periklo, potkraj najslavnijeg stoljeća Grčke i Atene. Nakon Periklove smrti Atenom vlada velika politička nestabilnost povezana s demagogijom, korupcijom i amoralnošću koja dovodi do Sokratove osude na smrt, osude učitelja koji je u njemu probudio ljubav prema mudrosti. Platon, koji je tada imao dvadeset i osam godina, odlučuje posvetiti svoj život i rad izlasku Atene iz krize u kojoj se guši. To mu neće uspjeti jer zahtijeva promjene koje Atenjani, a posebice njihovi čelnici, nisu spremni prihvatiti. No, njegove će savjete smatrati mudrima i ispravnima ljudi njegova vremena kao i budući naraštaji. Njegove su misli sačuvane u brojnim dijalozima, posebice u Državi, Državniku i Zakonima, posljednjem dijalogu koji je napisao.
Ciklusi i krize
Platon izlaže povijesno viđenje kriza (Zakoni), govori o cikličnosti povijesti navodeći gradove koji su naizmjence bili slavni i dekadentni. No, isto tako upozorava i na dublje krize koje dovode do velikih preokreta: nestanci civilizacija, prirodne katastrofe… (Timej, Kritija)
Platon, dakle, krizu prikazuje kao prirodni dio povijesti. Postoje manje ili više ozbiljne krize, dok neke od njih dovode u pitanje sam opstanak civilizacije. Zbog toga je važno predvidjeti ih i razmotriti mehanizme koji ih stvaraju.
Dinamika kriza
Platon u Državi razrađuje dinamiku kriza. Tumači da društva gube ravnotežu kada se principi na kojima su utemeljena udalje od traganja za pravdom i njezine primjene na sve. Platon prepoznaje više uzroka neravnoteže, no kobnom smatra težnju za bogaćenjem.
U određenom trenutku, kaže on, ljudi zbog moralne slabosti mogu izabrati novac kao središnju vrijednost zajednice. Tada bogati vode društvo, a novac daje moć.
Novac postaje hijerarhijski princip i pokretač društva. Više ne vladaju najbolji, najpravedniji i najnesebičniji, nego oni najbogatiji, a cilj društva je individualno i kolektivno bogatstvo (ono što Platon naziva oligarhijom). Prevodeći na suvremeni jezik, govorimo o rastu i povećanju kupovne moći. Tu težnju pojačavaju “trutovi” koji uvjeravaju da se svatko može neograničeno bogatiti (poboljšati svoj životni standard).
Novac, individualni i društveni pokretač
Platon kaže da se želja za stjecanjem širi cijelim društvom, zahvaća sve njegove pore kako bi postojala bez ikakvih ograničenja. Dinamika društvenog polja postaje neograničena želja za stjecanjem. Taj će novi kriterij neminovno dovesti do rastuće nejednakosti u raspodjeli bogatstva, što će izazivati sukobe unutar društva. To će ljude potaknuti da teže novom društvu oko središnjeg principa – jednakosti. Pokretač tog novog društva uvijek je bogatstvo, ali za sve. Iz tog egalitarnog principa proizlazi sloboda za svakog da radi ono što želi ili što mu se sviđa (Platon to naziva demokracijom).
Svatko radi ono što mu se sviđa
Ukratko, to je grad cvrčaka vođenih željom da rade samo ono što im se sviđa. Ništa drugo nije u konačnici važno, osim individualne želje ili kolektivne težnje: svatko ima pravo na sve. Platon tumači da to dovodi do društva egocentrika, neosjetljivih na prisutnost drugih i nesvjesnih stvarnosti. Kaže da je to društvo “onih koji jedu lotos”, te cvjetove trajnog zaborava onoga što smo činili prethodnoga trenutka. Naglašava svemoć aktualnoga, to jest trenutnog, sadašnjega trenutka.
Sve vrijedi jednako
U tom novom egalitarnom društvu, kaže Platon u Državi, sve vrijedi jednako: sin kao otac, jedan zakon kao drugi, jedna želja kao neka druga, slušanje kao zapovijedanje, ratovanje kao život u miru. Gube se orijentiri, a bitno se brka sa sporednim. Sve razlike i hijerahije se poništavaju: ništa više nije važno, novac vrijedi jednako kao ljudski život, kao moralne vrijednosti, sve se prodaje itd.
Gubitak mjere
U takvom društvu, svatko je slobodan po prirodi, a sloboda je po definiciji bez ograničenja. Suzdržavati se smatra se napadom na slobodu. Dapače, ljude pokreće neograničena želja za povećavanjem i ovjekovječenjem njihove osobne slobode i bogatstva. Platon kaže da takvo društvo gubi svaki osjećaj za mjeru. On osuđuje pretjerane razlike između bogatih i siromašnih, neprocjenjiva bogatstva itd. Predlaže da se ograniči razlika u bogatstvu (Zakoni) tako da najbogatiji ne bi smio zarađivati više od pet puta od onoga što zarađuje najsiromašniji, inače bi se od njega moglo tražiti da zajednici vrati višak ili da je napusti… No, prije svega, postavlja se pitanje raspodjele zajedničke imovine. To pitanje postaje nerješivo kada nužne potrebe zamijeni neograničena želja za stjecanjem. Društvo gubi ravnotežu kad počnemo gomilati nepotrebna bogatstva, umjesto da se ograničimo na ono što trebamo. To se može dogoditi i s prirodnim resursima koji tako postaju nedovoljni za zajednicu.
Individualizam i masifikacija
U tom novom društvu jedinstvo naroda zamjenjuje se atomizacijom. S jedne strane, svatko želi samo zadovoljiti vlastite želje, što dovodi do individualizma, a s druge strane, u egalitarnom društvu, gospodarska aktivnost teži ljude učiniti konkurentnima, odnosno odvojiti jedne od drugih, poništiti sve društvene veze. Takva pohlepna društva čimbenik su razdvajanja, raspada svih veza i dovode do gubitka pojma općeg dobra, principa povezanosti i solidarnosti. To nepostojanje solidarnosti vlada među ljudima, ali i u odnosu na Univerzum i prirodu. Platon govori o prekinutom “kozmičkom prijateljstvu”.
Taj tip društva, koji Platon naziva oklokracijom, degeneriran je oblik demokracije koju karakterizira svakodnevna borba između ljudi i vladavine sile. Opće dobro više ne određuje pravila, nego individualni ili korporativni interes. Oklokracija isto tako podrazumijeva društvo mase u kojem su svi ljudi nalik drugima u svojim težnjama, u kojem postoji okupljena svjetina umjesto jedinstva.
Nazadovanje
Platon kaže da taj tip društva vodi prema prevazi mnijenja neuke svjetine nad onime obrazovane manjine. Pojedinac je uvjeren da njegov interes mora uvijek biti vredniji od Istine. To je u konačnici lažni grad, pod utjecajem sile koja raskida veze sa stvarnošću: privid bogatstva koje čini sreću, privid slobode i napretka bez ograničenja, inverzija vrijednosti, vrsta virtualnog društva odvojenog od stvarnosti, uvučenog u pakleni vrtlog eksponencijalne težnje za zadovoljenjem svojih želja.
Kako izaći iz krize?
Na tom stupnju, Platon smatra da su reforme nemoguće i nepotrebne (Zakoni). On preporučuje preispitivanje samih temelja društva. Zbog toga ističe da je važno usuditi se slomiti konformizme, dakle imati hrabrosti za uvođenje novog, hrabrosti za ponovno uspostavljanje temelja. Pitanje koje postavlja jest kako učiniti da ljudi prihvate viši i univerzalni princip, opće dobro? Pokušava definirati idealne društvene norme. Središnje ideje koje ističe su pravda i mir, a ključ je moralna revolucija.
Rješenje krize – čovjek
Za Platona kriza je prije svega humana i moralna. Čovjek je taj koji čini društvo. Ako se čovjek promijeni, promijeni se društvo. No i društvo se mora organizirati prema određenim pravilima. Prvo treba obnoviti hijerarhiju vrijednosti: odvojiti važno od sporednog, bitno od prolaznog; pronaći temeljne principe koji ljudskim zajednicama osiguravaju pravdu i mir, skladne odnose među njima i u njihovom okruženju. Platon objašnjava da osobna sloboda dovodi do neumjerenosti ako nije usmjerena na neko dobro koje nadilazi pojedinca i njegove interese. Opće dobro mora biti snažnije od želja, strasti i osobitosti pojedinaca ili društvenih grupa.
Učenje umjerenosti
Ljudi koji su robovi svojih želja su oni koji su se potčinili bogatstvu. Valja ih naučiti da se suzdržavaju od njih i usmjeravaju svoje težnje prema bivanju, a ne prema posjedovanju, da povezuju individualnu želju s težnjom za pravdom. Misao vodilja je umjerenost: “Ono što trebamo ostaviti djeci nije zlato, već velika umjerenost.”; “Pravo okruženje vrijedi više od svega.” (Država, knjiga V).
Jedinstvo grada
No, za Platona je najvažnije jedinstvo grada, odnosno solidarnost i prijateljstvo među sugrađanima i s prirodom (kozmosom). On želi da čovjek osjeća svoju
odgovornost unutar velike kozmičke zajednice. Objašnjava važnost uređenosti i pravilnog funkcioniranja mjesta gdje žive ljudi kako bi se sačuvala svačija sloboda (bez prisile, bez dominacije jedne strane nad drugom, bez samovolje), a za to je važna pravda. Nastoji uvjeriti ljude da vjeruju u svoju povezanost, iako je sve protiv toga, podsjećajući ih da su povezani vječnim dijelom svoje duše, jer sloga i prijateljstvo neće zavladati uredbom, već zato što se ljudi prepoznaju kao pripadnici istoga roda.
Odvažni zanos
Platon poučava u više dijaloga da ljudska duša posjeduje ono što naziva thymos, a što ljudima daje sposobnost indignacije pred nepravdom i pred strahom od gubitka života. Taj odvažni zanos može potaknuti želju za preživljavanjem i mobilizaciju koja može spasiti zajednicu. Zbog toga ga valja pravilno usmjeriti, razvijajući viši dio čovjeka učenjem i primjenom filozofije.
Autor: Isabelle Ohmann
Preveo: Franko Maglica