Foto: Alexandra Stojkov
Sve više se čini kao da nas zazidavaju u neku kulu da hodamo ulicama do kojih se sunce teško probija a vjetar se mora snalaziti kako zna i umije ne bi li pročistio zrak.
Piše: Marko Tomaš
Opet one iste krošnje. Tek možda neki drugi vjetar pleše s njima. I rijetke, sitne kapi kiše. Sve se poigrava uspomenama.
A iznad krošnji srušeni vatrogasni toranj pred kojim se koči novi, uglancani hotel. Hotel se tek puni uspomenama a ono što ga čuva od gromova je ruševno.
Jedino vitki gromobran govori da se tu okolo odvijao neki život, da dolazi novi, da se hotelske sobe pune uspomenama koje će plašiti neke buduće goste.
A u krošnjama se savijaju moje i uspomene svih ljudi koji ih gledaju otkad su sve to bila tanušna drvca. Kao što smo bili i mi, prije nego su oko nas počeli graditi zidove koji su počeli mijenjati pravac vjetra.
Grad raste ali više ne organski, prirodno. Sve više se čini kao da nas zazidavaju u neku kulu da hodamo ulicama do kojih se sunce teško probija a vjetar se mora snalaziti kako zna i umije ne bi li pročistio zrak.
Zraka nam dajte a ne zazidane gradove. Pustite rijeku, pustite vjetar, pustite vrijeme da ima kuda proći.