Foto: ©MSF/Stefan Pejovic
Kako bilo kome objasniti šta se desi kada se čamac prevrne, kada strah od smrti nestaje i počinje mirenje sa njom?
U danima kada se obilježava 107 godina od iskrcavanja srpske vojske na Krf i uslovnog početka kraja Albanske golgote, te velike epopeje, čija je tragična kulminacija otjelovljena u moru tijela položenih u dubine Jonskog mora – događaja koji je kasnije nazvan Plava grobnica – odnosno njih 4.847 čiji su zemni ostaci i danas negdje na dnu Krfskog kanala, ne mogu se oteti utisku da svaki narod na ovome svijetu ima svoju „plavu grobnicu“.
Kako mi, tako i Bangladešani, Gambijci, Etiopljani, Afganistanci, Sirijci i svi drugi narodi.
Ne mogu se oteti takvom utisku, jer je pojačan onim čemu svjedočim, onim što vidim i čujem, često i intenzivno. Milutin Bojić je, jezikom istovremeno jezivim i punim ljubavi, u kamen istorije uklesao stihove „Plave grobnice“ koji mi, često, dođu i preplave misli, dok gledam sva ta živa, ali namučena i rano ostarjela tijela naših braće i sestara, koji svoje najljepše nebo mijenjaju za tuđe, nemajući za hljeb i vodu kući, ili bježeći od onoga od čega bi svako normalan bježao. Pa i oni koji sipaju salve uvreda na njihov račun, ne razumijevajući ni njihov položaj, ni tačku slamanja svakog od nas. Pogotovo roditelja.
Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
I na mrtve alge tresetnica pada,
Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
Prometeji nade, apostoli jada.
28.105 ljudi – muškaraca, žena i djece – udavilo se, u proteklih devet godina, na mjestu na kojem boravim. Barem onih za koje znamo. A koliko je očeva i majki zaplakalo, jer im se sin ili kćerka nisu javili već mjesecima? Ne znam. Sama pomisao na to me ispunjava jezom, tugom i nemirom, jer se mogu zamisliti kako provjeravam telefon svakih pola sata, očekujući jednostavno “ćao”, ili fotografiju poznatog i nasmiješenog lica u nekom evropskom gradu, ispod koje piše “dobro sam”. Uzaludno. Ko će njih da pronađe? Nisu dovoljno bogati ili uticajni da pokrenu “konjicu”, podmornice i brodove, da pronađu makar njihova tijela. Nisu dovoljno vrijedni, bezvrijedni su za kastu “donosilaca odluka”. Moderni „apostoli jada“.
Jer, kako dobro uhranjenom i samo(za)dovoljnom čovjeku objasniti to da je petočlana porodica – poput naše – bila spremna sjesti u čamac i zaploviti u nepoznato? Nepoznato koje je sinonim za opipljivu bliskost smrti, za moguće davljenje oca, majke, troje djece. Kako objasniti da petogodišnja kćerka tješi svoju majku, dok se ukrcavaju na čamac, jer se majka plaši mora? Kako objasniti da to dijete ima strašnu vjeru, jaču i od mnogih koji nose ahmediju ili mitru, da kaže majci da će sve biti dobro, jer je Onaj gore sa njima?
Ili kako nadmenim, arogantnim ljudima približiti svaki sat, svaku noć i dan puta kroz surovu Saharu, bez cipela, sa nedovoljno vode i skoro nimalo hrane? Straha od napada, nasilja, smrti, koji ne prolazi. I dobrote lokalnog seljaka koji ti da nešto novca da kupiš hljeb.
Kako bilo kome objasniti šta se desi kada se čamac prevrne, kada strah od smrti nestaje i počinje mirenje sa njom?
Cijelo ovo beskrajno more je velika i bezimena plava grobnica, kao što su, nama, ostali bezimeni svi ti hrabri i mrtvi, na koje alga tresetnica pada. Pamtiće ih roditelji, prijatelji i potomci njihovih prijatelja koji su – premladi za ovu surovost – preživjeli svoju plavu grobnicu i koji će, jednog dana, baš kao novi „prometeji nade“, zatražiti pravdu od onih koji su svoja vrata zaključali i pogled skrenuli pred vapajem onih koji su tražili milost.
I pronaći će pravdu u utjesi da je nekad, negdje, nekome bilo stalo.
Autor: Stefan Pejović,Prometej.ba
Stefan trenutno služi na brodu Ljekara bez granica (Médecins Sans Frontières – MSF) “Geo Barents”, koji plovi po centralnom dijelu Sredozemnog mora i spašava ljude – mahom supsaharske Afrikance, Sirijce, Egipćane, pa čak i one iz Pakistana i Bangladeša – sa čamaca. Od 2015. godine, MSF je spasio preko 90.000 ljudi sa čamaca. Navedena organizacija od 2016. godine odbija bilo kakve novčane donacije od EU i njenih zemalja-članica, zbog njihovih štetnih odvraćajućih politika u vezi sa migracijama. Detalji o SAR MSF-ovoj misiji dostupni su na: https://twitter.com/msf_sea i https://searchandrescue.msf.org/.