Stvarno postoji neka tajna veza. Između političkih ahmaka vibrira neki neizgovoreni, ali neraskidiv energetski konsenzus nedokučiv ostatku čovječanstva. Tako se nedavno desilo da jedna te ista inicijativa doživi dvostruko otjelotvorenje, u Zagrebu i u Sarajevu. Prvo je grupacija Most predvođena Ninom Raspudićem predložila da se Željko Komšić proglasi personom non grata u Hrvatskoj. Raspudić tvrdi da je Komšić antihrvatski član Predsjedništva BiH i da ga je davno trebalo proglasiti nepoželjnim.
Nekako u isto vrijeme, samo s druge strane političkog spektra, na Planeti Sarajevo, slična radna akcija. Grupa vijećnika bi da usvoji deklaraciju po kojoj će Zoran Milanović zbog žestokih izjava biti nepoželjan u glavnom gradu Bosne i Hercegovine sve dok ne promijeni mišljenje o jednoj i jedinoj.
Eto kako regionalne male Perice zamišljaju politički život, osnovna ljudska prava i slobode. Ko im se ne sviđa zbog određenog stava, treba mu uskratiti slobodu kretanja kao rigoroznu mjeru kojom će se sankcionirati neadekvatno mišljenje. O opskurnom Raspudiću toliko je toga napisano da na njega ne vrijedi trošiti riječi, ali ove nesretne političke Sarajlije poseban su intelektualni delikates kojeg valja makar okrznuti. Kažu otprilike da „Grad Sarajevo” – šta god da to značilo – osuđuje većinu Milanovićevih izjava koje se odnose na BiH, te ih smatraju štetnim za odnose dvije zemlje. I pozivaju ga da žurno promijeni mišljenje kako bi ubuduće slobodno, bez ideoloških zapreka i strašne opasnosti od sličnih priopćenja, mogao šetati Šeherom.
Sve gore od goreg. Ko ste vi i šta grad ima s državničkom razinom? Ta blesava inicijativa persona non grata relikt je nekih davnih vremena, kada se smatralo da određene snage imaju monopol na istinu i da im monopol daje pravo da određuju šta će drugi govoriti i kuda će se kretati. Danas takva mjera djeluje groteskno taman onoliko koliko su groteskni Mostov ideološki vođa ili institucija gradonačelnika, odnosno gradonačelnice Sarajeva.
Bosna i Hercegovina kao nedorasla i primitivna politička sredina rado i često poseže za ovom neprimjerenom političkom alatkom, izlažući sebe zasluženoj šprdnji. Podsjetimo, Milorad Dodik (još jedan iz serija šarlatana, ali ovaj za razliku od ostalih ima ozbiljnu moć), u Predsjedništvu je svojevremeno izveo cijeli cirkus s vitalnim nacionalnim interesom kako bi spriječio dolazak Mila Đukanovića u BiH. U Mostaru je bivši gradonačelnik htio zabraniti dolazak Stipi Mesiću na zakazanu tribinu, a pola tog grada je zajedno s bratskim Grudama i Žepčem bilo spremno ograničiti slobodu kretanja Željku Komšiću. U Sarajevu su, osim Milanovića, također htjeli iznongratati Petera Handkea i Emira Kusturicu. Jerbo izjave…
Na ovom mjestu davno je zapisano da – citiramo uvaženog autora – „izuzimajući ratne zločince, kojima je mjesto u zatvorskim odajama, niko i nigdje ne bi smio biti persona non grata. Vrijednost neke sredine mjeri se i količinom neprijatelja koji slobodno špartaju njome.” A nije zgoreg podsjetiti i na vječno aktuelnog Viktora Ivančića koji povodom Raspudićeve ideje piše: “U principu moraš biti dobar komad bitange da zatražiš da bilo tko bude nepoželjna osoba na teritoriju zemlje u kojoj stjecajem okolnosti živiš. Moraš biti netko tko je apstrakciju ‘nacionalnog interesa’ prilagodio vlastitome mentalitetu, a taj je bez sumnje batinaški. Jer samo batinaš – ako se ne radi o privatnome domu – sebi može dati pravo da određuje tko gdje smije ili ne smije dolaziti, tko je poželjan, a tko nepoželjan.
Institut persona non grata je omiljeni separe totalitarnog uma, ladica u koju je spremljen podmazani i nabijeni pištolj. A u širem kadru ljuljuška se vizija države kao dobro utvrđene i bodljikavom žicom opasane utvrde, gdje se obavlja kontinuirano razvrstavanje na čiste i nečiste, na zdrave i kužne, kako među onima što bi u utvrdu mogli ući, tako i među onima koji su već u njoj…”
Uglavnom, koliko smo kao prostor beznadežni i uzaludni savršeno pokazuju dvije blesave inicijative, jedna iz Zagreba, druga iz Sarajeva. Što bi rekli naši prijatelji koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča – pametnom dosta.
Piše: Ozren Kebo/ Analiziraj.ba