‘Radnička partija vidi povezanost između rada unutar i izvan Dume sasvim drukčije od načina kako je vidi liberalna buržoazija… Za nas postoji samo jedan, jedinstven i nedjeljiv radnički pokret – klasna borba proletarijata. Svi njezini posebni, djelomični oblici, uključujući i parlamentarnu borbu, moraju joj biti u potpunosti podređeni. Za nas, presudna je borba proletarijata izvan Dume’, govorio je Lenjin
piše: Srećko Pulig
Ako pod suvremenim strankama zamislimo one u 20. stoljeću i kasnije, vidimo da su prošle kroz velike transformacije. Prva velika podjela koju možemo uvesti jest ona na građanske i radničke partije. No pošto su one koegzistirale paralelno kroz cijelo prošlo stoljeće, nužno je primijetiti i međusobne utjecaje koje su jedne na druge imale. Maurice Duverger s jedne i Leon Epstein s druge strane tako su uveli pojmove ‘zaraza s ljevice’ i ‘zaraza s desnice’, pod čime su mislili na podražavanje radničkih partija u pogledu načina organiziranja i djelovanja kojemu su nakon Drugog svjetskog rata pribjegle građanske stranke. Da bi kasnije uočili kako se odvija i obrnuti proces: da radničke stranke, posebno socijaldemokratske, postaju sve više slične građanskima, u prihvaćanju masovnih medija i, današnjim žargonom rečeno, populističkog načina ophođenja.
Ipak, veliko je pojednostavljivanje misao kako su građanske stranke uvijek samo elitističke, manje sklone oslanjanju na članstvo i labavije organizirane, dok je borbena militantnost karakteristika radničkih partija, koje su u principu masovne i čvršće centralizirane. Te su se tendencije tokom vremena mijenjale. Istina je da je to u prošlosti vrijedilo i za konzervativne i liberalne partije, koje su od ljevice naučile da je potrebno čvršće se strukturirati. Možemo reći, slijedeći Duvergera, kako su one primjer dvostrukosti, u kojoj postoji organizacija kojom upravljaju ‘uvaženi’, koje pristalice ne mogu stvarno ni izabrati ni opozvati, ali i masovnosti i jedinstvenog glasanja delegata u važnim pitanjima. Jer u desetljećima tzv. države blagostanja masovnost su kao koncept prihvatile i konzervativne partije, kao i neke radničke. Dapače, članstvo je demokršćana npr. u Njemačkoj i Italiji u tom razdoblju rapidno raslo, dok je s prvim krizama u konceptu, poput one 1970-ih, članstvo lijevih stranaka rapidno opadalo. Ustvari je to opadanje masovnosti stranaka ljevice trend koji možemo pratiti već od vremena odmah nakon Drugog svjetskog rata. No nešto je tu još važnije. A to je da su stranke ljevice rapidno mijenjale svoju strukturu, što naročito kobno vrijedi za komunističke partije, koje su gubile svoje uporište u samom proizvodnom procesu. Smanjenje broja radnika u tim partijama pratilo je smanjenje proporcije osnovnih partijskih organizacija zasnovanih na proizvodnom principu. I dok je nekada, između dva rata, svim progonima usprkos, komunistički partijski rad počivao na ćelijama, sada se povećava organiziranje na teritorijalnom principu. A ukotvljenost komunističkih partija u mjestima rada (pa i u sindikatima) nije puko taktičko pitanje, već je od konstitutivnog značenja za komuniste.
Statistički to za zapadne zemlje izgleda tako da je primjerice 35 posto osnovnih organizacija KP Francuske 1976. bilo formirano u tvornicama i obrazovnim ustanovama, a čak 42 posto po mjestu stanovanja u gradu, odnosno 23 posto na selu. O snazi trenda koji djeluje u čitavom poslijeratnom razdoblju govori i podatak da je 1926. čak 81 posto bazičnih jedinica KP Francuske bilo obrazovano u tvornicama. U Italiji je ista pojava izražena još uočljivije. Ondje su ćelije sredinom 1980-ih spale na dvadesetinu od ukupnog broja partijskih organizacija. U brojkama izraženo, 1954. je postojalo 11.495 ćelija, 1967. samo 3.819, a 1974. još samo 653! Trendovi ulaska odnosno izlaska iz lijevih partija, posebno komunističkih, govore da je u kriznim trenucima pokušavano s omasovljenjima, no dugoročno su napuštanja stranaka bila puno veća. Broj bivših članova KP Italije iznosio je u jednom trenutku čak dva i pol milijuna, a KP Francuske milijun i pol. Zato je već puno prije 1989. na zapadu bilo jasno da će se i u takvim zemljama budući politički život odvijati u znaku borbi između komunista i bivših komunista.
No u pogledu svojih ideoloških opredjeljenja komunističke partije Zapadne Evrope nisu nikada činile monolitan blok. To se dobro vidjelo u reakcijama na krize kakve su bile vojna intervencija u Čehoslovačkoj 1968. i uvođenje ratnog stanja u Poljskoj 1981. I dok su jedne partije te događaje osuđivale, druge su ih podupirale ili barem govorile da su to ‘interne stvari’ tih zemalja. Još je jedna tendencija bila uočljiva. A to je postepeno gubljenje ideoloških razlika između socijaldemokratskih i komunističkih partija. U jednom trenutku su tri struje zapadnoevropskog radničkog pokreta – ona komunistička, socijaldemokratska i socijalistička – postajale međusobno sve sličnije. Sličnosti su se ogledale u stavovima o planiranju, ulozi države, demokraciji i savezništvu, dok su razlike ostale u odnosu spram javnog vlasništva, vlasti i participacije, odnosno samoupravljanja. Euroljevica, historijski kompromis i uži fenomen eurokomunizma, vidimo već su bili značajni fenomeni i prije današnjih nevolja s evropskom ljevicom u okvirima EU-a.
S druge strane, rekli smo, neke građanske partije su po broju svojih članova postale masovnima i premašile su članstvom, a onda i utjecajem, stranke ljevice. Kod američkih političkih stranaka nastupio je trend jačanja utjecaja centralnih organa, čak u obje velike stranke, no više u Demokratskoj nego u Republikanskoj stranci. Rezultat toga bila je i povećana zastupljenost rasnih i etničkih grupa te žena u partijskom sastavu. Svi ovi i neki drugi fenomeni doveli su do novih teorija po kojima je na djelu nastanak ‘sveobuhvatnih partija’, partija ‘masovne integracije’ u potrošačko društvo, koje su na duži rok također proizvodile paradokse. Naime, ako je i istina da su one smanjile ‘ideološku prtljagu’, jačale utjecaj vodstva, što nije suprotnost inzistiranju na masovnosti članstva, to je značilo i manju težinu samog članstva i utjecaja ‘običnih’ članova. Smanjila se i važnost klase, koju je stranka nekada isključivo predstavljala, a u partijsku strukturu još jače su prodrle različite interesne grupe, pomoću kojih se moglo povećati utjecaj u društvu. Ako se tako značajno odustaje od intelektualnog i moralnog vodstva i sav interes prenosi na parlamentarni teren, to će čak i građanske stranke u trenucima krize pritjerati do zida. Kada aktivni pripadnici više nisu klasični organizatori, već postaju pukim animatorima, a politički život se u velikoj mjeri prepušta masovnim medijima (a ne više internoj stranačkoj javnosti), masovne partije prijete da izblijede u sivilu građanskog života. I tendencija koju vučemo još od Duvergera, a po kojoj je bilo samo pitanje vremena kada će se model kadrovske partije rastopiti u onom masovne, pretvara se u krizu i kraj i samih masovnih partija. To ne znači da su one prestale postojati, već da su se opasno približile svojoj simboličkoj, ako ne i stvarnoj smrti.
No pustimo fenomenologiju građanskih partija i zaorimo dublje u krizu komunističkog pokreta, ne samo na zapadu. Kada govori kako živimo u vremenu kada o jednoj snažnoj antikapitalističkoj partiji možemo samo reći da ne možemo ni s njom ni bez nje, teoretičar Darko Suvin tematizira razliku između avangarde i elite. Elitizam, tako uočljiv u građanskom pristupu cijeloj političkoj sferi, temelji se na pretpostavci da su očigledne razlike u sposobnostima ljudi, njihovoj svijesti i iskustvu, tako duboko usađene u ljudsku prirodu da su možda čak i biološke. Samo je elita, brojčano mala, sposobna da vodi društvo, dok je masa vječno nesposobna za nezavisno donošenje odluka i za vođenje poslova zajednice. Pa ako je samoupravljanje alternativa ‘parlamentarnom kretenizmu’, to je samo puki san, utopija koja nikada nije i neće funkcionirati. Ali avangardizam je nešto drugo. Ovaj porijeklom vojni termin znači samo istureni odred napredujuće vojske. On nije ni bolji ni gori od ostale vojne sile, samo je funkcionalno drugačiji od nje. Avangarda izviđa i istražuje teren u koji čitava vojska treba da napreduje. To je uspjela metafora za političku borbu i opoziciju jedino pod uvjetom da iza avangarde slijedi glavno tijelo. Ili ako se može barem razumno očekivati da će je ta glavna grupa slijediti u ne tako dalekoj budućnosti.
Povijest partije na ljevici moderna je mješavina elitizma i avangardizma. U situaciji kada partija može postati hegemonom, ona tu svoju poziciju treba koristiti da odozgo ukine otuđenje radnog naroda i odgoji ga da koristi neposrednu demokraciju odozdo. Sve socijalističke tranzicije bile su tegobne jer se simultano moralo braniti revoluciju protiv prijetnje svjetskog kapitalizma i istovremeno radikalno preoblikovati čitavu ekonomiju i način života. Takav period bio bi prvi korak ka razbijanju oligarhijskog oblika i on je u povijesnim socijalističkim revolucijama ne jednom i činjen. Nasuprot avangardizmu, elitizam ne vjeruje da se glavno tijelo može bilo kada pridružiti i sjediniti s avangardom. On ne vjeruje da empirijske razlike između sposobnosti različitih ljudi imaju glavni i odlučujući korijen u društvenom otuđenju s kojim se može boriti i koje se može promijeniti. Elitizam je neophodna ideologija svake vladajuće klase, svih kapitalista i buržoaskih vlastodržaca.
A što to znači za pitanje parlamentarizma i sudjelovanja jedne takve stranke u parlamentarnom životu, kada socijalistička revolucija još nije ostvarena ili kada je pretrpjela privremeni poraz pa se društvo vratilo na postavke građanske demokracije, kako je danas u nas slučaj? Uzmimo za primjer ponašanje lijeve partije u razdoblju između 1905. i 1917. u Rusiji. Nakon 1906. u Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj partiji bjesnjele su debate o tome treba li sudjelovati u ‘drugoj Dumi’ ili je bojkotirati. Lenjin nije imao iluzija o tome da je Duma politički aparat zemljoposjednika i reakcionarno-buržoaske kontrarevolucije. No iz toga nije izveo zaključak o bojkotu. Duma je ideološki aparat i kao takvog ga revolucionarne partije trebaju upotrebljavati u svrhu agitacije i propagande. Ona je dodatno, ali samo dodatno, bojno polje, integrirano u sveukupnu klasnu borbu, koja se vodila uglavnom izvan Dume i čiji je neposredni politički cilj bilo osnivanje ustavotvorne skupštine revolucionarnim sredstvima. Lenjin je ovako predstavio razliku između glavnog političkog rada među masama i sekundarnih političkih djelovanja u Dumi: ‘…Radnička partija vidi povezanost između rada unutar i izvan Dume sasvim drukčije od načina kako je vidi liberalna buržoazija. Nužno je naglasiti tu radikalnu razliku u viđenjima. Na jednoj strani su buržoaski političari, zaneseni svojim parlamentarnim igrama iza leđa naroda. Na drugoj strani je kontingent organiziranog proletarijata koji je poslan u neprijateljski logor i obavlja rad blisko povezan s borbom proletarijata kao cjeline. Za nas postoji samo jedan, jedinstven i nedjeljiv radnički pokret – klasna borba proletarijata. Svi njezini posebni, djelomični oblici, uključujući i parlamentarnu borbu, moraju joj biti u potpunosti podređeni. Za nas, presudna je borba proletarijata izvan Dume.’
Zašto nam je trebao ovaj duži ekskurs iz Lenjina? Zato da napravimo skok u našu suvremenost u kojoj se ideja jedne radikalne lijeve partije, ili više njih, tako urgentno ponovno stavlja na dnevni red povijesti. Radnička klasa ima povijesnu prednost pred kapitalističkom klasom. Ali samo pod jednim uvjetom. Da uspije ostvariti svoj politički klasni sastav. Ne treba imati iluzija. Permanentnu tehničku revoluciju kao jedan od osnovnih preduvjeta kapitalističkog načina proizvodnje trebalo bi shvatiti ne samo kao posljedicu konkurencije između pojedinačnih kapitala na području prisvajanja ekstraprofita. Jer tako to tumači već sama kapitalistička ideologija. Nju treba shvatiti kao ishod permanentnog truda kapitala da skrši politički klasni sastav radničke klase. Tome se oduprijeti, i ništa manje od toga, to je cilj vrijedan ponovne borbe stranaka ljevice, pa i u okviru građanskog parlamentarizma, koji to time prestaje biti.