foto: FunkyFocus en Pixabay
Građani se oduševljavaju i slave ministre i političare iz samo jednog razloga, jer rade svoj posao. Rade ga onako kako svaki dan svoj posao obavljaju pekari, pravnici, trgovci, vozači… Pa otkud onda toliko očaravanje političarima kada obave svoj dio zadatka.
piše: Jelena Jevđenić
Elizabet Kolbert, novinarka „Njujorker magazina“, u svojoj knjizi „Šesto izumiranje“ prikazuje priču o izumiranju životinjskih vrsta koje su velikom brzinom nestajale pred našim očima.
U brdima El Valea, u središnjoj Panami, prije desetak godina nije bilo teško naići na zlatne žabe koje su endemična vrsta tog mjesta i simbol sreće u Panami. Danas žaba skoro da nema. Ono što je ubijalo i ubija žabe, odnosno, sve vodozemce ne samo u Panami je gljivica iz skupine hitrida do sada neviđena i nova da je morao biti stvoren novi rod, te je dobila naziv Bd (Batrachochytrium dendrobatidis).
Hitridna gljivica nakon što je poharala Panamu (ne samo naseljena mjesta), širila se dalje. Kolumbija, istočna obala Australije, brda Južne Amerike, Novi Zeland, Tasmanija, SAD, preletjela Karibe i pronađena u Italiji, Španiji, Švajcarskoj, Francuskoj…
Još jedan pomor vrsta se desio u SAD, pomor šišmiša koji se do danas nije zaustavio. I ovaj put u pitanju je gljivica koja ubija šišmiše, dok su u zimskom snu i koja se takođe brzo širi.
Pa zašto bi onda ljudska vrsta bila izuzeta u ovakvoj stvari. Ovo nije apokaliptična priča koja predviđa izumiranje homo sapiensa. Ovo je osvrt na činjenicu da, dok se nama ne desi, ne primjećujemo ili nas nije briga za svijet oko nas.
Virusi, gljivice, bakterije se nalaze uvijek i svuda, jer je priroda živ organizam.
Virus korona je skroz prirodna stvar. Virusi, kao i naša DNK, na primjer, stalno mutiraju, pronalaze nove domaćine, pogodne za svoj opstanak. Gljivicama koje su umorile šišmiše i žabe je trebalo nekoliko godina (što je takođe brzo), korona virus se raširio cijelim svijetom za nekoliko mjeseci, jer se ljudi, za razliku od životinja, kreću brže.
Sada kada je došlo pred vrata čovjeka, počinje da se mijenja stanje stvari oko nas i u nama. Nekoliko stvari je isplivalo na površinu.
U ovoj pandemiji se pokazala ljudska osionost i precjenjivanje ljudi kao najjačeg bića na planeti, pa su se tako pojavile horde nevjernika u ozbiljnost situacije. Čovjek je navikao da gazi i da je jači od svega. Ovog puta ljudska civilizacija se nalazi ispred nevidljivog neprijatelja koji malo mari za oružje, novac, položaj. Kako vrijeme odmiče, a u izolaciji odmiče jako sporo, taj broj „neustrašivih“ se mnogo smanjio.
Teoretičari zavjere najzad gube na popularnosti, virus je vratio vjeru u struku koja se polako gubila zadnjih godina. Nakon mnogih izmišljenih „neprijatelja“ pojavio se pravi nevidljivi neprijatelj. Nevidljiv svima, osim struci i nauci.
Pokazala se i solidarnost među ljudima. Pokazalo se da se ljudi nisu toliko udaljili jedni od drugih i da je čovjek još uvijek empatično biće.
Ali i pohlepa, kao jedna od osobina koja se pojavila kao posljedica straha, stala je u prve redove u prvim danima pandemije. I primitivni doživljaj bilo koje bolesti na Balkanu, pa mnogi zaraženi ili potencijalno zaraženi još uvijek smatraju da je „sramota“ da iko zna da su bolesni, pa makar to bilo i za spas nečijeg života.
Pokazao se i sav jad našeg bosanskohercegovačkog društva. Pa se građani oduševljavaju i slave ministre i političare iz samo jednog razloga, jer rade svoj posao. Rade ga onako kako svaki dan svoj posao obavljaju pekari, pravnici, trgovci, vozači….Pa otkud onda toliko očaravanje političarima kada obave svoj dio zadatka? Možda, jer je ovaj narod očekivao kao do sada da se sve radi bez reda i „ofrlje“. Ali oni znaju da su dugogodišnjim pljačkanjem javnog novca, korupcijom i nestručnošću doveli u stanje katastrofe i kolapsa sve institucije koje su najpotrebnije u ovakvim situacijama. Najmanje što i mogu uraditi je ovo što sada rade, jer kada prođe pandemija na njima će biti velike stvari koje će trebati riješiti, a koje se ne mogu rješavati poslušnošću građana.
Stoga se treba s poštovanjem oduševljavati medicinskim radnicima, trgovcima, apotekarima, vozačima i svima onima koji su na „prvoj liniji“ ovih dana da bi život funkcionisao koliko toliko normalno.
O samom virusu i njegovim posljedicama, bilo direktnim ili inidrektnim, za sada se ne može puno govoriti. Situacija jeste ozbiljna ali ne i apokaliptična. Najteže je podnijeti sporost situacije, jer se živi u doba brzine i dostupnosti svega. Za neke stvari treba više vremena i s tim se treba pomiriti i naučiti opet živjeti ritmom prirode ili bar slično tome. Sreća je što se korona virus pojavio u eri tehnološkog buma i samim tim se ljudska vrsta može nadati lijeku ili vakcini brže nego ikada u istoriji.
A kada ovo prođe, a proći će, neka svako oslušne malo oko sebe, i primijetiće da se izumiranje dešava u našem dvorištu. Kada ste posljednji put čuli kreketanje žaba?
Autor: Impuls