Trideseta je godišnjica zatvaranja logora na mostarskom Heliodromu, a ja kao rijetko kada jednostavno ne znam što bi suvislo, a posebno optimistično napisao povodom te godišnjice koja bi u nekom ljepšem svijetu predstavljala inicijalnu točku novog života i prevazilaženja trauma.
Konoba Kod šjor Bepa na otoku Šolti. Za jednim od stolova side dida i njegov frend barba Tonino. Pridružija im se šjor Bepo, vlasnik konobe. Piju po šestu travaricu i ćakulaju. Već su masu zamantani od drinkanja. Za susidnim stololom side barba Franino i barba Zorzi i igraju na briškulu. Takođe piju po bilu bevandu. Ima još likova u konobi, al ko ih jebe.
U dnevnicima RTRS-a, javnog servisa bh. entiteta Republika Srpska emitovanim 20. i 21. februara gledatelji su iscrpno informisani o odlasku ljekarskog tima Univerzitetsko-kliničkog centra Banjaluka na čelu s direktorom Vladom Đajićem u Hag, kako bi utvrdili „zdravstveno stanje i metode liječenja u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala generala Ratka Mladića“.
Kako stvari stoje na Haitiju, nasilne bande bi mogle ne samo da dobiju formalnu ulogu u vladi – mogle bi postati vlada. Kako su bande zauzele kritičnu infrastrukturu, a premijer Arijel Henri dao ostavku, Haiti pokazuje sve poznate odlike propale države. Narodu preostaje tragičan izbor: nastavak vladavine korumpirane „demokratske“ elite ili direktna vladavina bandi koje se predstavljaju kao „progresivne“.
Javier Bardem kao Stilgar u Dune Part Two/Foto: WARNER BROS. PICTURES
Film je moćan medij i ne treba ga gledati samo kao umjetničko djelo. Film je također i društveno-politički fenomen. U njegovim međuredovima kriju se poruke koje ni jedan zvaničnik, ili zvaničnica neće izreći javno.
Sadistički karakter se boji svega što nije sigurno i predvidivo, onoga što pruža iznenađenja koja bi ga prisilila na spontane i izvorne reakcije. Zbog toga se boji i života. Život ga straši upravo zato što je, po samoj svojoj prirodi, nepredvidiv.
Poveli ih njihovi nastavnici autobusom u obilazak grada, pokazat će im neke važnije spomenike, mjesta povijesnih događaja, poznate građevine, vidjet će i Big Ben, onda u muzej, pa na ručak, šetnjom kroz prometnu ulicu Oxford, tamo ima puno prodavaonica koje će ih zanimati, a navečer na predstavu, spektakl s pjevanjem i igranjem. Oni gledali u svoje mobilne telefone.
Mogu razumjeti gdje je izvor te mržnje ali nikako ne mogu suosjećati s onima kojima je ona jedino pogonsko gorivo, obično umotana u iracionalnu ljubav spram domovine ili je pravdana nečim što je teško prežaliti i praštati.
Ako pod blagostanjem podrazumevamo apsolutno blaženstvo u pogledu društvenog i političkog života, gde su ljudi u rajskim uslovima, gde svako ima dovoljno hrane i pića u izobilju, gde ratovi ne postoje, svi sukobi se rešavaju mirnim putem; ako pod blagostanjem podrazumevamo mesto gde su svi srećni, onda je sasvim izvesno da takvo mesto ne postoji, niti je verovatno moguće. Međutim, ako pod blagostanjem podrazumevamo ono što se u engleskom jeziku naziva welfare, onda stvari postaju unekoliko realističnije. Politički teoretičari države blagostanja svakako ne misle da je blaženstvo, kako je opisano gore, moguće, ali to može biti težnja i ona mora biti svrha po sebi. Sve što treba da se uradi, jeste da se odgovori na pitanje: koja je to intrinsična (bitna) vrednost koja ispunjava pojam blagostanja i kako da se ona uveća do krajnjih granica?
Kod nas, kao i svuda na svijetu, nacionalizmi hrane jedni druge. Nacionalisti dobro znaju da će ostati gladni ako bude više ljudi poput Franje Šarčevića. A, njihova glad je nepodnošljiva, živ čovjek je teško može izdržati. Neće im glad biti utažena ako Franjo napusti Sarajevo. Nastaviće prebirati po ostacima.
