Da bismo doista razumjeli populizam, moramo gledati dugoročno. Šezdesetih godina prošlog stoljeća populističke stranke u Europi u prosjeku su osvajale 5,4% glasova, dok im danas, nakon izbora za Europski parlament 9. lipnja, svoj glas daje više od 20% biračkog tijela.
Lideri koji tvrde da su u božanskim misijama zapravo nastoje da povećaju svoju moć i produže svoju vladavinu. Putin je već postigao taj cilj, Modi i Erdogan idu u tom pravcu, dok Tramp može predstavljati apoteozu vjerskog populizma
Godinama sam se borio zajedno sa Džulijanom Asanžom i za njega. Kada sam čuo da je konačno slobodan, moja prva pomisao je bila da se vraća u svet koji izgleda – i jeste – mnogo gori od onog koji je ostavio iza sebe. Pandemije, ratovi i rasprostranjeni ekološki slom primoravaju nas da postavimo veliko pitanje: U kom tačno smislu smo mi, koji udišemo svež vazduh van zatvora, još uvek slobodni?
Krajnja desnica? Tvrda desnica? Radikalna desnica? Ili samo desnica? Uspehom stranaka kao što su Nacionalno okupljanje (RN) Marine Le Pen (bivši Nacionalni front) i Alternativa za Nemačku (AfD) na nedavno održanim izborima za Evropski parlament otvorena je rasprava o tome treba li izraz „krajnja desnica“ poslati u penziju, jer su, kao što tvrdi Fraser Nelson, urednik Observera, mnoge od stranaka za koje se taj opis donedavno koristio, u međuvremenu „postale deo glavnog političkog toka, onako kako to nije bio slučaj pre 15 godina“.
Nedavno smo u nevjerici gledali kako grupa nevladinih organizacija sprječava ulazak u skupštinsku proceduru Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama Republike Srpske.
Gotovo da ne postoji društvena sfera, od tržišta rada do politika sjećanja, koja nije prošla ili ne prolazi kroz eufemizaciju: političko pripitomljavanje u nečiju korist. Genocid nije genocid neko strašan zločin, eksploatacija nije eksploatacija nego responzivnost i mobilnost. Jezik je, kao i uvijek, poprište političke borbe u kojoj ne postoje nevini sinonimi i slučajni odabiri navodno neutralnih termina.
Sudeći po svim prijašnjim fazama nezaposlenosti i rastućem riziku automatizacije nekih industrija, neupitno je da nas čeka još jedno razdoblje u kojemu će mnogi radnici izgubiti svoje poslove
Ropstvo ima svoju tradiciju koja seže davno prije kapitalizma. Još je Aristotel tvrdio da je prirodno zadano da su neki ljudi predodređeni da upravljaju, a drugi da se njima pokoravaju. Taj starogrčki filozof opravdavao je tu društvenu stratifikaciju koju je zatekao teleološkim shvaćanjem prirode prema kojem svako biće postoji radi dobra nekog superiornog bića i ostvaruje svoju vlastitu svrhu kroz služenje njemu.
Ako ništa, čuvari tradicionalnih vrijednosti će lakše disati ako sutra u nacrtu zakona umjesto femicid bude stajalo ženomorstvo. Zvuči tradicionalnije, zar ne? U međuvremenu, ostajemo društvo paradoksa u kojem se okamenjeni tradicionalizam zamjenjuje za progresivnu tradiciju, gdje je bolje samo ako nazaduješ, a gore ako napreduješ.
Nedavne studije kvalitete znanstvenih radova, plagiranja i falsificiranja podataka identificirala je tragove upotrebe generativne umjetne inteligencije u preko šezdeset hiljada radova, a sadržaj koji se generira na temelju dostupnih podataka ili postojećeg konsenzusa potencijalno "kvari" osnovnu funkciju izvornih znanstvenih radova
